Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
ICTY analiza
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English

Kolumne

Studija o kosovskim Bošnjacima - I dio
ZAVISNI BOŠNJACI NA NEZAVISNOM KOSOVU
Autor: Arsim Tarik Saliji
Objavljeno: 04. October 2012. 18:10:57
Arsim Tarik SALIJI: Krajem 80-tih godina, nacionalno osvješćivanje Muslimana naglo je ubrzano, pošto se nacionalno nisu osjećali Albancima, Turcima, a pogotovu ne Srbima. Muslimani Bošnjaci su počeli da osnivaju svoje političke stranke i da ih formiraju uglavnom kao ogranke muslimanskih političkih stranaka iz Bosne i Hercegovine. Prva je osnovana u Vitomirici, kod Peći, oktobra 1990. Stranka demokratske akcije Kosova (SDAK). Njen osnovni zadatak od početka je bio razvijanje nacionalne svijesti i očuvanje nacionalnog identiteta Muslimana, zaštita svih njegovih prava, isticali su svuda da Bosnu i Hercegovinu smatraju svojom matičnom republikom.
Cilj ovoga rada jeste da se uvidom u dostupnu literaturu i poznavanjem prilika na terenu da slika zajednice kosovskih Bošnjaka, čime će se u jednom dokumentu povezati neka dosadašnja tematska istraživanja o ovoj zajednici, te sagledati sadašnji politički, ekonomski i društveni život kosovskih Bošnjaka. S obzirom da je radova ovakve vrste veoma malo na prostorima Bosne i Hercegovine, sve to razlog je zašto sam se opredijelio za ovu temu.

Budući da građani Bosne i Hercegovine, a i šire, nisu dovoljno upoznati sa identitetom, kulturom i tradicijom Bošnjaka Kosova, to daje povoda za pisanje ovakvih i sličnih radova u cilju upoznavanja i zbližavanja Bošnjaka na prostorima bivše Jugoslavije.
S obzirom da i sam pripadam toj zajednici smatram da je prioritetno dati svoj doprinos i ovim radom predstaviti zajednicu Bošnjaka Republike Kosova, a posebno Bošnjake u regionu Prizrena.

BOŠNJACI NA KOSOVU DO NEZAVISNOSTI: Historijski posmatrano, na području bivše Jugoslavije, Bošnjaci nisu samo stanovnici današnje Bosne i Hercegovine, nego i stanovnici Sandžaka, Kosova i nekih crnogorskih predjela (Nikšića, Podgorice, Kolašina, Plava i Gusinja). U osmanlijskoj arhivi kao i književnosti, ’Bošnjacima’ se nazivaju svi muslimani sjevernog i središnjeg Balkana koji govore slavenskim jezikom. Granica dopire do krajnjeg juga Kosova, gdje su u Bošnjake ubrajani i muslimanski stanovnici prizrenske planinske regije Župe i Gore. [1]

Većina onih koji su se za vrijeme bivše Jugoslavije izjašnjavali kao Muslimani su, nakon Drugog bošnjačkog sabora[2] u Sarajevu održanom septembra 1993. godine, donijeli jednoglasnu odluku da se odbaci dotadašnje izjašnjavanje ’Musliman’ u nacionalnom smislu i da se prihvati staro, historijsko ime ’Bošnjak’. Osim u Bosni, to ime prihvata i većina muslimana u Srbiji (uglavnom u Sandžaku), Kosovu i Crnoj Gori.

Što se tiče Bošnjaka na Kosovu oni se mogu podijeliti u dvije glavne grupe prema porijeklu. Prvu grupu čine oni koji su se doseljavali tokom 18. 19. i 20. vijeka, u periodu Prvog i Drugog svjetskog rata. Dolazili su iz Sandžaka, Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Srbije, Hrvatske. Oni su koncentrisani u Pećko-istočkoj i Kosovsko-mitrovačkoj regiji, a nešto manje u Prištini. Najviše su se naseljavali u središtu grada Peći i okolnim naseljima (Vitomirica, Dobruša i druga sela u okolini), u Dečanima i susjednim selima (Rastavica), u Đakovici, Ferizaju, Mitrovici, Prištini, Istoku. Bošnjaci iz ove grupe su se, uglavnom, nacionalno i jezički asimilirali u albansku većinsku zajednicu, mada u skorije vrijeme se vraćaju svom porijeklu i očuvanju uspomene na tradiciju i jezik.[3]

Drugu grupu čine Bošnjaci starosjedioci autohtonog porijekla koji žive uglavnom u regionu Prizrena: Župa, Gora i Podgora, te u samom gradu Prizrenu.[4] Oni se međusobno oslovljavaju imenom lokalne geografske pojmovnosti kao Gorani/Goranci, Župljani, Podgorci/Podgorani.


Slika prikazuje mapu Republike Kosovo na kojoj su označeni regioni gdje su nastanjeni Bošnjaci Kosova. Najveći procent Bošnjaka po regijama se nalazi u općinama Prizren i Dragaš.


Postoje dvije teorije koje se koriste o porijeklu i pripadnosti bošnjačkog naroda na teritoriji Bosne i Hercegovine. Prva teorija navodi da su bosanski muslimani nasljednici Južnih Slavena koji su u toku četiri stotine godina vladavine Osmanskog carstva promijenili vjeru, a prema drugoj teoriji bosanski muslimani koji su prešli na islam bili su sljedbenici Crkve bosanske i bogumilske vjere. Prema Enveru Imamoviću, arheološka, antropološka, historijska, etnološka i druga ispitivanja pokazuju da današnji bosanski narod rasno ne pripada slavenskoj skupini naroda, nego da svoje korijene vuku od Ilira, bosanskih starosjedilaca.[6] U srednjem vijeku pokret bogumila prvi put dolazi u Bosnu u 12. stoljeću i širi svoje djelovanje putem misionara. Neki historičari zagovaraju teoriju da je učenje crkve bosanske bilo identično bogumilstvu. Bogumilska vjera se znatno razlikovala od vjere susjednih zemalja te su bili zvanično proglašeni krivom vjerom od strane i katoličke i pravoslavne crkve i bili proganjani. Dolaskom Osmanskog carstva bogumili su masovno prelazili na islam i to svojom voljom bez ikakve prisile.[7]

Uz Bošnjake u Bosni, bogumilsko porijeklo vode i druga grupa Bošnjaka spomenuta u ranijem tekstu a to su Bošnjaci starosjedioci autohtonog bogumilskog porijekla koji žive u oblasti Župe, Gore i Podgore i u samom gradu Prizrenu. Ovaj narod egzistira u oblasti Šar-planine i smatra se da je autentična, etnička zajednica jedna od najstarijih na Balkanu, bogumilska po kulturi i načinu života i društvene svijesti.

Cjelokupno stanovništvo područja (Gora, Župa, Podgora) su dobili ime „torbeši“ po bogumilskom pokretu. Naziv „Torbeš“ potiče iz ranijeg vremena, tj. iz perioda širenja bogumilskog pokreta na Balkanu. Ovu tezu zastupa Nazif Dokle, inače i sam porijeklom iz albanskog dijela Gore.[8] Također Alija Džogović za „torbeše“ prizrenskog Podgora i Gore[9] , i Biljana Đurđević-Stojković[10] koja tvrdi da: “Još uvijek ima bogumila u Makedoniji i Srbiji...”,...postoji duhovni pokret koji gasi žeđ sa gnostičkog bogumilskog izvora.“[11]
Riječ „torbeš“ prevedena na na turskom jeziku znači „ubijeđene, lojalnost“, jedan društveni sloj koji nikada nije stvarao probleme i koji je u vrijeme Osmanske imperije odigrao ulogu pomagača u najrazličitijim okolnostima. Također, turski istraživači vežu naziv „torbeš“ za perzijsku riječ „torbekeš“ što znaci „torbar“ koji hoda sa torbom na ramenu.[12] Prof. Malić Osi tvrdi da su „torbeši“ mijenjali mjesta življenja i vjeru četiri - pet puta.[13]
Postavlja se pitanje šta je to ostalo osim imena kod današnjih torbeša i da li je što ostalo od njihovog pogleda na svijet, od stare vjere njihovih pradjedova bogumila. Običaji i praksa lokalnog stanovništva ukazuju da bogumilizam, bez obzira na velike progone, nije iskorijenjen.[14] Bogumilsko nasljeđe, učenje i prakticiranje se najbolje može danas dokazati u albanskom dijelu Gore.[15]

U ovoj zoni sa visokim planinskim vrhovima i uskim kanjonima, „torbeši“ su dislocirani u prvoj polovini XIII stoljeća. Van očiju i ušiju crkve, u formalnim okolnostima zakašnjele islamizacije[16] , oni i danas čuvaju mnoge kultne obrede, praksu, vjerovanja i materijalne ostatke, učenje njihovih bogumilskih pradjedova. Tako da njih nije mogao da iskorijeni ni komunistički režim u Albaniji.

Ovi običaji, koji se najviše primjećuju kod torbeških žena, koje prakticiraju običaje koje skoro da nemaju ničega od kršćanstva i islama. Kada govorimo o islamskoj kulturi, malo ko od muškaraca zna i ispunjava uslove da bi bili muslimani. Kod žena, osim masovnog posta, nekim ,,deformisanim’’ molitvama, pričama i ukopavanjem kao muslimanke, također je vrlo malo prisutan islam. Međutim, iako je od islama prihvaćeno vrlo malo, poštuju se bajrami i velike noći. U praksi žene vjeruju u magiju i magijske rituale. Tragovi hrišćanstva su ostali samo na imenima godišnjih praznika (npr. Đurđevdan, Božić, Mitrovdan, Krstovdan) i ništa više.[17]

Još jedan primjer bogumilskog porijekla je i primjer „pjesme“. U životu torbeša Župe i Gore muzika i pjesma zauzima posebno mjesto. S njom se prati čitav život: rođenje, svadba, posao, vojska, rat.[18] Također, bojenje kose, obrva i uljepšavanje lica žena i djevojaka za vrijeme svadbe i suneta i danas je običaj stanovnika ovih predjela.

Ovo su sve dokazi da korijeni stanovnika ovog područja potiču iz perioda bogumilstva, prije primanja islama u kasnijem periodu vladavine Osmanske države.
Sve do 1912. godine, u okvirima Osmanske države, ovi krajevi imali su status kakav su imale i druge balkanske zajednice, jer nikome nije osporavano da se izjašnjava onako kako želi i osjeća. S obzirom na govorno porijeklo i sličnosti, na tradiciju, folklor, običaje i način života i vjerski život, Osmanska država je ovaj narod imenovala najčešće Bošnjacima, a nikad Srbima ili Makedoncima. Tako su ih nazivali i susjedi Albanci.[19]

POLOŽAJ BOŠNJAKA KOSOVA U VRIJEME SHS I SFRJ: Nakon pada Osmanske države 1912. godine Kosovo ulazi u sastav Kraljevine SHS, odnosno Jugoslavije. Do Drugog svjetskog rata i nakon toga rata kosovski Bošnjaci su bili izloženi potpunoj asimilaciji. Posebno je to bilo prisutno u periodu albanskog nacionalizma šezdesetih i sedamdesetih godina. U vrijeme političkih sukoba između Albanaca i Srba osamdesetih godina prošlog stoljeća Bošnjaci Kosova su bili potpuno ignorisani. Državna briga o Bošnjacima je bila prepuštena Albancima, koji su albanizirali njihova prezimena, pa čak i neke običaje. Nažalost, dok su Albanci i Turci u SFRJ imali i vjerske i svjetovne škole, dnevne novine, pozorišta, sportska i druga udruženja, čak i univerzitet do 1989. godine, Bošnjaci na Kosovu nisu imali nikakvih nacionalnih, kulturnih ili nekih drugih (osim vjerskih) institucija. Bošnjaci sa ovih područja su u tom periodu bili potpuno pod uticajem Albanaca i Srba i bili su izloženi asimilaciji.

Krajem osamdesetih godina Kosovo gubi autonomiju sa promjenom ustava Srbije. Na desetine hiljada ljudi je istjerano iz fabrika, škola, državnih ustanova. Prema Pismu Helsinškog komiteta krajem 1991. godine 86 % Albanaca i Bošnjaka na Kosovu je živjelo ispod granice siromaštva.[20]

Krajem 80-tih godina, nacionalno osvješćivanje Muslimana naglo je ubrzano, pošto se nacionalno nisu osjećali Albancima, Turcima, a pogotovu ne Srbima. Muslimani Bošnjaci su počeli da osnivaju svoje političke stranke i da ih formiraju uglavnom kao ogranke muslimanskih političkih stranaka iz Bosne i Hercegovine. Prva je osnovana u Vitomirici, kod Peći, oktobra 1990. Stranka demokratske akcije Kosova (SDAK). Njen osnovni zadatak od početka je bio razvijanje nacionalne svijesti i očuvanje nacionalnog identiteta Muslimana, zaštita svih njegovih prava, isticali su svuda da Bosnu i Hercegovinu smatraju svojom matičnom republikom. Druga stranka je osnovana u Prizrenu, Demokratska reformska stranka Muslimana Kosova (DRSMK) je djelovala, uglavnom na području Prizrena.
Izlazak Muslimana-Bošnjaka iz anonimnosti i njihovi zahtjevi za ravnopravnošću sa drugim narodima i narodnostima u Srbiji nije primljeno sa razumijevanjem. Naprotiv, vladajućoj stranci u Srbiji, Socijalističkoj partiji Srbije (SPS), pa i gotovo svim opozicionom političkim partijama, nije odgovaralo da Muslimani, kao treći narod po brojnosti, predstavljaju bilo kakav politički činilac. Političari iz Srbije su tvrdili da su Muslimani-Srbi islamske vjere. Članovi, aktivisti i rukovodioci stranke SDAK i DRSM za Kosovo doživljavali su različite oblike policijske represije zbog javnog izražavanja svoje političke, kulturne i nacionalne posebnosti. Takvo držanje zvaničnih vlasti i opozicionih partija prema Muslimanima dovelo je do približavanja i uzajamne podrške Albanaca i Muslimana-Bošnjaka. To se osobito manifestiralo na političkom referendumu na Kosovo 1991. godine.[21]

Kao rezultat konstantnih napada i srpskog nacionalizma, u drugoj polovini devedesetih godina je formirana i prva vojska republike Kosovo UČK (Oslobodilačka vojska Kosova). Mali broj Bošnjaka je dobrovoljno učestvovao u UČK. Sukobi između srpske policije na Kosovu i UČK se intenziviraju i dolazi do uključivanja međunarodne zajednice u rješavanje problema. Organizovani su pregovori u Rambujeu, u Francuskoj, oko mirovnog plana za Kosovo. Na tim razgovorima od strane srbijanske delegacije bili su uključeni i predstavnici muslimanskih, goranskih, turskih i romskih manjina, ali nije bilo prisutnih predstavnika Albanaca.

Poslije rata je, naime, kod međunarodne zajednice zadržana manjinska nacionalna terminologija isforsirana ranije od strane srpskog režima.[22] Pošto je optuženi ratni zločinac Slobodan Milošević odbio da potpiše sporazum u Rambujeu, tokom tromjesečne intervencije NATO pakta, počevši od kraja marta 1999. godine, srbijanske policijsko-vojne formacije nasilno protjeruju oko milion Kosovara najviše Albanaca. Bošnjaci Kosova doživljavaju također mnoge neprijatne izazove. U gradovima u kojima su živjeli sa Albancima bivaju izloženi represijama zajedno sa njima, a po selima neki bivaju nasilno mobilisani u Jugoslovensku vojsku.

Krajem aprila i početkom maja 1999. dogodio se slučaj koji će ostati zapamćen u selima Župe više Prizrena. Mobilisani bošnjački “rezervisti” biće tjerani da odu na ratište (niže Prizrena). Nekoliko dana je trajala “uzbuna” u kojoj su učestvovali žene, djeca, stari i mladi, sa jednim jedinim ciljem: da mobilisani nikako ne odu van svojih mjesta, svjesni zloupotrebe koja može da ih zadesi u akcijama srpskog režima po Kosovu nad Albancima. Uz očigledan rizik, odlučuju se na odlaganje oružja i uniformi i odbijanje “naređenja”. Poslije ovog čina, mještani ovih sela su prinuđeni da još masovnije napuštaju rodna mjesta. Početkom bombardiranja je srpska policija brutalno izbacila kompletno albansko stanovništvo župskog sela Stružja i nekoliko porodica iz obližnjeg Mušnikova za Albaniju, a i mnogi stanovnici okolnih sela su bili van Kosova, kao izbjeglice. Pobuna Bošnjaka je bila spontana. Čin bacanja oružja je u intervjuu poslijeratnom “Selamu” (br.14) kosovski politički veteran Ilijaz Kurteši, porijeklom iz Donjeg Ljubinja, označio kao “pokret majki” koji bi trebalo da označi klicu nove bošnjačke politike na Kosovu.

MISIJA UJEDINJENIN NARODA KOSOVA (UNMIK): Po ulasku NATO snaga u junu 1999. zaustavlja se srpski egzodus i na osnovu rezolucije 1244. Savjeta bezbjednosti, Misija ujedinjenih naroda na Kosovu (UNMIK) polako uspostavlja kontrolu i formira prelazne organe vlasti u kojima se pozivaju i Bošnjaci da učestvuju.[23]
Uprava UNMIK-a potrajala je osam godina u kojima su formirani kosovski organi: Skupština, Vlada, TMK (Odbrambene snage Kosova), KPS (policija) i ostale službe. Na osnovu ustavnog okvira iz 2001. godine održano je i nekoliko izbora na svim nivoima.

Za manjinske narode, među njima i bošnjačkog (koji je priznat u poslijeratnom Kosovu pod ovim imenom) data su prava predviđena međunarodnim dokumentima, ali i neka posebna, poput rezervisanih mjesta u Parlamentu Kosova. Jedno od manjinskih prava je i školovanje na njihovim maternjim jezicima tj. u slučaju Bošnjaka izvođenje nastave na bosanskom jeziku.[24]

Fussnote:
1]1 Nadira Avdić- Vllasi, ,,Popisi kao novija historija Bošnjaka“, Alem, br. 183. 2011, str. 66.
2] Septembra 1993. godine, Drugi bošnjački sabor je donio deklaraciju o vraćanju historijskog imena Bošnjak i ponovnoj afirmaciji bošnjaštva. Od 1993. godine, ovaj naziv je prihvaćen i van same Bosne i Hercegovine, od strane onih koji su se izjašnjavali kao Muslimani u drugim bivšim jugoslavenskim republikama uključujući i Bošnjake Kosova.
3] Alija Džogović, „Kratak pregled dijalekata bosanskog jezika na Kosovu“, Alem, br. 165. 2006, str. 31.
4] Bošnjaka u prizrenskom regionu najviše ima u selima Župe: Gornje Selo, Donje i Gornje Ljubinje, Draičići, Jablanica, Lokvica, Manastirica, Mušnikovo, Nebregošte, Pousko, Planjane, Rečane, zatim u selima Podgore: Lubižda, Grnčare, Skorobište, Novo Selo i u selima Gore: Rapča, Radeša, Orčuše, Vranište, Globočica, Mlike, Ljubovište, Kukuljane, Zli Potok, Brod i Restelica, kao i u samom gradu Prizrenu.
5] European Centre for Minority Issues Kosovo, „Etno Political Map of Kosovo“, www.ecmi-map.com (pristupljeno 10. 08. 2011.)
6] Prof. Enver Imamović, tvrdi: „Slaveni su na Balkanski poluotok došli u VII stoljeću iz euroazijskih stepa i pustara, ali nisu naselili Bosnu jer su je starosjedioci odbranili. S obzirom da su svuda uokolo bili slavenski naseljenici, Bosna se tokom stoljeća sve vise slavenizirala i na kraju postala tipična slavenska zemlja“, Selman Selhanović, Bošnjački odgovori 2, Sarajevo: Vijeće Kongresa bošnjačkih intelektualaca, 2004, str. 131.
7] Selhanović, Bošnjački odgovori 2, str. 132.
8] Sadik Idrizi, ,,Gora kroz stoljeće“, Alem, br. 9. 2001, str. 39.
9] Alija Džogović, ,,Je li boškački žargon tajni govor bogumila“, Selam, br. 17. 2000, str. 25.
10] Biljana Đurđević - Stojković, Verske sekte leksikon, Beograd: Narodna knjiga, 2002, str. 12.
11] Đurđević - Stojković, Verske sekte leksikon, str. 55.
12] Omer Turhan, „Pomaci, njihova prošlost i sadašnjost“, Selam, br. 6. 1996, str. 27.
13] Malić Osi, Prizren drevni grad utvrđenja i njegova najneposrednija sela Jablanica i Pousko, Prizren: bez izdavača, 1996, str. 151.
14] Nazif Dokle, „Bogomilski tragovi u Kukskoj Gori”, Referat, Međunarodni simpozijum balkanske turkologije, Kotor, 08.10. 2003, str. 8.
15] Dokle, „Bogomilski tragovi u Kukskoj Gori”, str. 9.
16] Nazif Dokle tvrdi da su najstarije džamije u ovom dijelu Gore (Borje) sagrađene na početku XIX vijeka, Per Goren dhe Goranet, Prizren: bez izdavača, 2002, str. 56.
17] Dokle, „Bogomilski tragovi u Kukskoj Gori”, str. 9.
18] Nazif Dokle, Iz narodne goranske proze, Prizren: bez izdavača, 2003, str. 7.
19] Alija Džogović, ,,Bošnjačka suočavanje i izazovi“, 11. april 2008, www.prizren-web.com , (pristupljeno 10. 09. 2011.)
20] Mehmedalija Bojić, Historija Bosne i Bošnjaka, Sarajevo: Šahinpašić, 2001, str. 484.
21] Bojić, Historija Bosne i Bošnjaka, str. 486.
22] Projekat Gora Opolje Sredska, ,, GOS“ Srpska akademija nauke i umjetnosti (SANU), Knjiga II, Beograd, 1995, str. 4-5.
23] S obzirom na rejting kod Albanaca i nove privremene Vlade Kosova stranka SDA koju su formirali Bošnjaci su bili najpoželjniji za formiranje nove Vlade.
24] Ćerim Bajrami, ,,Kosovo: I bi nezavisnost“, 22. april 2008. Bosnjaci.net (pristupljeno 15. 07. 2011.)



Ostali prilozi:
» ISTINA I PRAVDA, JA RESULALLAH, ZA MOJ NAROD I ZA MOJU BOSNU!
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 18. August 2018 12:40
» MILORAD DODIK (NE) MOŽE BITI ČLAN PREDSJEDNIŠTVA BIH
Prof. dr. Jusuf Mulić | 16. August 2018 17:13
» MILORAD DODIK - MEGAFON GENOCIDNOG GENA
Elmedina Muftić | 16. August 2018 14:39
» U OKTOBRU KAZNITI ONE KOJI VRIJEĐAJU INTELIGENCIJU GRAĐANA
Džebrail Bajramović | 15. August 2018 21:16
» BOSNO I HERCEGOVINO, LJUBAVI MOJA
Edward Ferguson, ambasador | 09. August 2018 14:59
» DA LI ĆE BOSNA SAČUVATI IZLAZ NA OTVORENO MORE?
Zijad Bećirević | 09. August 2018 00:03
» PATOLOŠKI LAŽOVI
Esad Krcić | 08. August 2018 20:17
» ČOVIĆ - DODIK, U IME BOGA I GRAĐANA, POVUCITE KANDIDATURE
Mr. Milan Jovičić | 08. August 2018 15:29
» RAZORUŽAVANJE JE PRIPREMA ZA GENOCID
Sead Turulja, prof. | 05. August 2018 13:12
» KRIZA (NE)ČISTE PAMETI
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 05. August 2018 06:26
» IZET NANIĆ, KRAJIŠKO SRCE PUNO BOSNE
Dževad Ponjević | 04. August 2018 13:14
» SMIJU LI VUČIĆ I DODIK ZAPOČETI NOVU „KOSOVSKU BITKU“
Eset Muračević | 03. August 2018 20:45
» ZAVIST, PAKOST, ZLOBA
Sead Zubanović | 02. August 2018 16:38
» OPOREZIVANJE DOZNAKA IZ INOSTRANSTVA
Zijad Bećirević | 02. August 2018 13:50
» DEPRESIJA, TUGA I OČAJ - KOD OMLADINE, KAKO IM POMOĆI
Hfz. Hako Omeragić | 01. August 2018 16:34
» KAKVO NAM JE RAZMIŠLJANJE, TAKVI SU NAM I ŽIVOTI
Ajša Čišija | 31. July 2018 16:24
» ZLOČIN U VRBANJI
Armin Čusto, dipl.iur. | 27. July 2018 22:59
» EZAN SA BOSANSKIH DŽAMIJA
Zijad Bećirević | 26. July 2018 16:33
» GDJE STANUJE NAŠ JUNAK-SPASITELJ?
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 25. July 2018 16:50
Ostali prilozi istog autora:
» LIJEPA I RUŽNA RIJEČ
02. February 2018 17:36