Opet u znaku mira, pozdravljamo čin turskog premijera Erdogana koji je uputio sućut Armencima na devet svjetskih jezika, dok istovremeno mi bošnjački i albanski potomci žrtava genocida u Plavu i Gusinju još uvijek čekamo da se u Crnoj Gori rodi srpsko-crnogorski iliti crnogorski-srpski Willy Brandt koji će kleknuti na mjestu pokolja, silovanja i nasilnog masovnog pokrštavanja, i da uputi izvinjenje makar na jednom jedinom jeziku - jeziku razuma, žaljenja i osjećanja.

Bošnjaci i Albanci, potomci žrtava genocida u Plavu i Gusinju, koji je 1912. i 1913. godine planirano i organizirano počinila državna, vojna i crkvena vlast Crne Gore na čelu sa zločincem kraljom Nikolom Petrovićem; pozdravljaju pisanu poruku Recep Tayyip Erdogana, koji je sa pozicije premijera Republike Turske izrazio sućut unucima stradalih armenskih žrtava u događajima iz 1915. godine.

Mi bošnjački i albanski emigranti, koji živimo u New Yorku, okupljeni u Odboru za očuvanje sjećanja na žrtve genocida u Plavu i Gusinju 1912 / 13. i 1919., dirnuti smo riječima iz poruke turskog premijera koje je uputio armenskim unucima:

- „Sa nadom i uvjerenjem da će doći dan kada će svi narodi ovog jedinstvenog podneblja, koji imaju slične običaje i tradicije, moći da se na dostojanstven način zajedno sjećaju žrtava, izražavam spokoj poginulim Armenima početkom 20.vijeka, a njihovim unucima izražavam sućut“.

Iako nakon stoljeća od tursko-armenskog slučaja (1915), ovakve riječi mogu uputiti samo veliki ljudi, državnici, oni koji gaje poštovanje prema stradalima i koji osjećaju patnju njihovih potomaka, radi tursko-armenskih budućih generacija i prijateljskih odnosa, stoljeće kasnije dobili su riječi utjehe od aktuelnog premijera Republike Turske.

Za razliku od tursko-armenskog slučaja iz 1915, mi, Bošnjaci i Albanci, potomci žrtava genocida u plavsko-gusinjskom kraju, također puno stoljeće čekamo izvinjenje od Crnogoraca, posebno rukovodstva Crne Gore, od 1912. do sada, da osude stravične masovne zločine, odaju počast nedužnim žrtvama genocida i upute sućut i izvinjenje njihovim potomcima. Nažalost, Crnogorka puno stoljeće nije rodila bar jednog časnog đetića koji bi dostojanstveno kleknuo na Racini, Previji…, Plavu i Gusinju, odao počast žrtvama, zatražio oprost, izvinio se i bar na taj način podijelio bol sa potomcima. I ne da sa najveće državne instance u Crnoj Gori izvinjenje nikada nije upućeno, već su potomci crnogorskih i srpskih zločinaca nastavili da čine genocid u kontinuitetu nad našim narodom u Kolašinu, Šahovićima, Bihoru, Limskoj dolini, Bijelom Polju, Rožajama, Crnogorskom primorju, Pljevljima, Bukovici… dok su 90-tih godina potpuno opustošili Republiku Bosnu i Hercegovinu na koju su (još uvijek aktuleno), državno rukovodstvo Crne Gore (Milo Đukanović, Filip Vujanović, Svetozar Marović, uključujući i Mimora Bulatovića koji je van vlasti) predvođeni sa Miloševićevom Srbijom planirali, naredili i počinili agresiju na međunarodnu priznatu državu RBiH i genocid nad Bošnjacima. Već je pune 22 godine od početka genocidne agresije, predvodinici crnogorske države nisu odgovarali za planirana, naređena i počinjena zlodjela, niti se bilo ko u ime Crne Gore izvinio žrtvama genocida i državi Bosni i Hercegovini pa kako bi se onda izvinili za zločine genocida prije jednog stoljeća. Za uzvrat navedenim činjenicama u diplomatskim kontaktima sa zvaničnicima BiH koriste svaku priliku da naglase kako “Crna Gora i Bosna i Hercegovina nemaju otvorenih pitanja”. Baš kao da se kosti žrtava genocida koji se nalaze u temeljima Genocidne tvorevine republike srpske, za koju su Miloševićevi Srbo-Crnogorci dali svetosavsko-njeguševski doprinos, mogu gurnuti pod ionako krvavi crnogorski tepih.

Opet u znaku mira, pozdravljamo čin turskog premijera Erdogana koji je uputio sućut Armencima na devet svjetskih jezika, dok istovremeno mi bošnjački i albanski potomci žrtava genocida u Plavu i Gusinju još uvijek čekamo da se u Crnoj Gori rodi srpsko-crnogorski iliti crnogorski-srpski Willy Brandt koji će kleknuti na mjestu pokolja, silovanja i nasilnog masovnog pokrštavanja, i da uputi izvinjenje makar na jednom jedinom jeziku - jeziku razuma, žaljenja i osjećanja. Do tada, u najmanju ruku se nadamo da će prestati kupovati kvazi historičare i političare, posestrimsku stranku i koalicione partnere, ahmedije i vjerske autoritete sa muslimanskim imenima, koji su radi podaničkih i vlastitih interesa stavili na prodaju kosti žrtava genocida koje još uvijek u plavsko-gusinjskoj čaršiji čekaju svoj mezar i dostojanstveno memorijalno obilježje.

Potomci žrtava genocida ovo zapisaše, neka makar slovo za buduće generacije ostane, eto tek toliko da znaju sa kim i pored koga žive, piše u saopćenju potomka žrtva genocida Plava i Gusinja koji žive u New Yorku.