Harun HODŽIĆ: Kako se nekada može vidjeti šera i onima koji navodno hoće da ti pomognu, pokazalo se sa jednom ekipom, koja je izašla iz Sarajeva. Bio je to bataljon 101. motorizovane brigade, koja je u svom sastavu imala i dosta Srba, koji su bili lojalni(?). Jedno veče samo su nas pozvali iz Zukine jedinice da je palo Golo Brdo i da moramo pod hitno probati da ga vratimo. Pitamo kako je palo, kada se nije čula nikakva pucnjava? Kažu nam bili ovi Sarajlije od 15 boraca na liniji bilo 12 Srba, razoružali ovu trojicu i otišli četnicima na liniju. Predali Golo Brdo bez borbe.

Četnici su svakodnevno nadirali ka Bjelašnici iz svih pravaca i sa Bijele Lijeske, preko Proskoka, Zoranovića... Svakim danom sve je više bilo izbačeno iz stroja naših boraca. Jedinice koje su dolazile u ispomoć zadržavale bi se veoma kratko i pod izgovorom premorenosti boraca napuštale poprište borbe. Jedini dosljedni i odlučni da se bore do kraja, za šta im treba odati priznanje, bili si borci Fočanske brigade, te domaći vojnici sa teritorije Trnova i Bjelašnice.

Na Igmanu u to vrijeme bila je stacionirana kao domaća 8. brdska brigada, koja je u svom sastavu imala nekoliko jedinica, među kojima je u to doba bila i Zukina jedinica. Linije koje su držali prema Krupcu i Zoranovićima zaista su ostale nepomjerene, ali gubici su bili veliki. Tako su u dva dana izbačeni iz stroja komandant Musić i komandant jednog bataljona Dacić, tako da je moj Smajo ni kriv ni dužan morao preuzeti dužnost komandanta bataljona i sve više posvećivati pažnje borcima koji su bili na linijama.

Ambulanta u depandansu hotela „Igman“ postajala je tijesna. Vršile su se najhitnije hirurške intervencije. Osoblje je bilo nevjerovatno raspoložno pomoći svakome. Ja sam znao često navratiti kroz sobe pacijenata u slobodnim trenucima bodreći ih da ćemo, inšallah, uspjeti, da zlotvori neće proći. Prizori koje sam tu gledao su ostavljali takav trag čak i kod mene, da bi mi se na trenutke smučilo. Gubio bih dah. Sjećam se jednog Muderrizovog vojinika, koji je bio ranjen u nadkoljenicu desne noge. Zatekao sam se tu kada su ga unosili. Kompletan mišić noge virio je vani, rana razjapljena, krv koja je nekontrolisano tekla pokazivala je svu surovost trenutka. Miris šehida osjetio se čitavim Igmanom, ili sam barem ja bio opsjenut šehadetom, pa sam u svakom vidio džennetliju.

Kako se nekada može vidjeti šera i onima koji navodno hoće da ti pomognu, pokazalo se sa jednom ekipom, koja je izašla iz Sarajeva. Bio je to bataljon 101. motorizovane brigade, koja je u svom sastavu imala i dosta Srba, koji su bili lojalni(?). Jedno veče samo su nas pozvali iz Zukine jedinice da je palo Golo Brdo i da moramo pod hitno probati da ga vratimo. Pitamo kako je palo, kada se nije čula nikakva pucnjava? Kažu nam bili ovi Sarajlije od 15 boraca na liniji bilo 12 Srba, razoružali ovu trojicu i otišli četnicima na liniju. Predali Golo Brdo bez borbe.

Igman 1993.

Napali su u sumrak. Bože, kakav je to bio osjećaj, kao u filmovima iz rata zvijezda. Zvižde pored nosa svjetleći meci, padaju bombe, jauci i krici pomiješani sa tekbirima, nevjeovatna hrabrost ljudi, običnih, malih... U našim redovima odjednom nastaje komešanje i pozivi u pomoć. Ranjen je Hake. Jedva smo ga izvukli. Pogođen u kuk, polomljena kost, ne može maknuti a ni mi, zakovani za zemlju rafalima. Poginulo je i nekoliko Zukinih boraca i nažalost, Golo Brdo, skupo plaćeno, ostalo je zlotvorima u ruke to veče.

Odjednom je nastalo neko zatišije. Dva dana ni metak nije ispaljen. Pretposatvljali smo da se pregrupisavaju. Naši komandanti su svakodnevno sastančili, tražili način da se linije što bolje uvežu, da dobijemo što više pomoći sa strane. Tako su me jedno veče u pola noći iz sobe gdje sam odmarao probudili i pozvali u sobu gdje su sjedeli Smajo, malo oporavljeni komandant Musić, Dželilović i još neki i zamolili me da ako sam raspoložan skoknem do Sarajeva da ponesem jedno pismo koje su tada napisali predsjedniku Aliji Izetbegoviću, a kopiju da predam komandantu Seferu Haliloviću. Ja sam zaista bez razmišljanja sjeo u auto koje su mi obezbjedili i do Butmira me prebacili. Preko piste nije bilo problema. Za mene je to već bila postala rutina. U zoru sam već bio pred Predsjedništvom BiH i Bakiru Sadoviću uručio pismo, zatim do Štaba i predao kopiju za Sefera te otišao u bazu „Fatiha“ da se konačno malo odmorim.

Nastavit će se, inša-Allah!