Harun HODŽIĆ: Kad sam došao sebi nisam mogao shvatiti kako i na koji način se šire informacije, kome je trebalo da priča o mojoj smrti, zapravo nikako mi nije bilo jasno kako je došlo do te glasine. Ali ona narodna i ovaj put bi mi draga, bolje poginuti u svijetu pet puta nego jednom kod kuće.

BORCIMA SEDME MUSLIMANSKE BRIGADE Uz iskrene selame srca i duše, uz pjesmu radosti kojoj povod dajete i uz vječitu zahvalnost Gospodaru našem što postojite, Vama Mudžahidi upućejemo ovo pismo. Riječju se najlakše očituje ono što se osjeća, ali je ponekad teško pronaći odgovarajuću riječ da se osjećaj prenese u glas. Vama neka samo jedan izgovor bude dovoljan da nas razumijete i neka se naša “HVALA” smjesti u Vašim srcima, a Allah dž.š. neka Vam podari nagradu. Mi vjeruje u Vas a Vaše postojanje nama je garant opstanka i očuvanja života i časti. Vi sami znate kolika je veličina i značaj čistog obraza i ne ukaljane časti sestre, žene ili kćeri Islama. Godina i po dana rata ostavila nam je zgarišta, ljudske klanice, mezarluke, patnju, bol i uvijek bol. Ostavila nam je 40.000 obeščašćenih, duševno osakaćenih. I mada smo mi na našem prostoru, ironijom dešavanja tragičnih ratnih igara, pošteđene zlodjela, mučenja, najgoreg poniženja sa strepnjom u srcu, u dovi molimo Allaha da ne doživimo sudbinu muslimanki Foče, Višegrada, Bratunca, a čvrstu zaštitu očekujemo od Vas Mudžahidi. Ne dozvolite nikad više da se tvrdi kamen bosanski natapa suzama Vaših sestara. Naša je uzdanica Vaš Jemin koji ste dali Njemu - Gospodaru “da nikada nećete prodati čistoću budućnosti za lažnu nasladu sadašnjosti, ili pak zamijeniti ubjeđenje sumnjom”! Pokažite i dokažite smutljivcima da niste oružje u rukama moćnika, kao što neki misle, povučeni i privučeni malverzacijama plitkih bojovnika i voždova kao Vaši protivnici, jer ste sinovi planina Bosne i Hercegovine, miljenici Allaha sa najčasnijim ciljem odabranih - Šehida. Svaka Vaša misao, riječ ili djelo i kada nista u borbi, neka bude dostojna Muslimana. Pokažite drugima da pripadate narodu koji ima svoje korijene, porijeklo, zadivljujuću historiju, kulturu, jezik i nadasve jedinstven moral koji nadmašuje iste segmente društva mnogih naprednih zemalja Evrope i Amerike. Zločini i fanatizam za koje Vas optužuju su pojmovi koje apsolutno negiramo, jer nas Vaši postupci uvjeravaju u čistoću Vašeg ahlaka stabilnost Vašeg Imana i ljubavi Vašoj prema svom narodu. Ne dopustite nikada da se to promijeni, da se dušmani naslade nedaj Bože, slabljenjem ili kukavičlukom Vaših snaga, a Vaš opstanak u vjeri neka bude istina koja je u svom savršenom obliku refleksija ljepote, svjetlosti ljudske duše, neka ona bude Vaša vodilja, Vaš pratilac, i vaše postojanje. Istina je da ste poslije Vaših akcija na području Srednje Bosne dobili brojne pohvale, prvenstveno od ljudi odanih domovini. Možda Vam one gode mada mi ne vjerujemo u to, jer mudžahid ne smije biti sujetan, neskroman, ali isto tako budite spremni suočiti se sa optužbama drugih. Zato budite ustarjni i nepokolebljivi na svom putu samo je Allah moćan i On će Vam biti jedini sudac. Ali, ako se desi da među Vama ima onih koji kaljaju ugled jedinice strogi budite jer je i Allah strog prema munaficima. “Allah ne čita vjeru sa usana, On je vidi u srcima. Budite Mudžahidi dostojni imena koje nosite, jer je Vaša snaga, snaga vrline, a i tamooni od njihovih starih znaju da boj ne bije svijetlo oružje već boj bije srce u junaka. Dok ste u borbi budite jaki i smjeli, Allah pomaže hrabrima. Ako ste ranjeni prešutite bol i bit ćete divljenja dostojni. Ako Vam saborac pogine radujte se, on je među miljenicima Gospodara našeg. A smrti se ne bojte, ona je za odabrane među Vama. Samo najbolji dostižu stepen Šehida. Zbog Muamera, Mirze, Uzeira, Fahrudina..... Zbog ostalih Šehida koje mi nismo poznavale neka ne utihnu TEKBIRI 7. MUSLIMANSKE, dok nam BiH ne bude slobodna, oprana od krvi njenog poroda i očišćena prljavštine tuđinske. Naprijed morate, borba je Vaša sudbina, a džihad određenje Uzvišenog. Mi ćemo pratiti Vaše korake i bit ćemo Vaša sjena na putu ka istom cilju. Nama i budućnosti našoj poterbna je sloboda, a Vas zavjetujemo da je ostvarite i da svjetlo DINA još svjetlijim učinite. U ime Allaha, za svoj narod, za djecu Vaše braće Šehida, za Bosnu našu i Hercegovinu. Esselamu alejkum! S poštovanjem, Udruženje djevojaka muslimanki “En-Nisa” Striježevo, Vareš

Kako je nastupio februar mjesec i povratak u kasarnu sa fojničkog ratišta, jedinica je dobila nekoliko dana zasluženog odmora. Svi su otišli svojim kućama, neko ženi i djeci neko majci i babi, neko uz to i svojoj djevojci, a ja sam još jednom ostao sam u kasarnoj i po kozna koji put postavio pitanje, Bože dragi, kako su moji babo i majka, brat i sestre, kako li je njihovoj duši? Kako bi ih volio zagrliti, utopiti se u taj majčin topli zagrljaj i u njemu vječno ostati, mislima sam lutao po Pešteri tražio u sjećajnu lica koja su izblijedila i kojih se već loše sjećam, preda mnom izđe moja nena Medina, babina majka.

Ona me je podnjivila, ona me je hranila dok je majka radila teške poslove po njivama i oko stoke u torovima, ona je bila moja a ja njen mezimac, iz njene ruke su mi njasladje bobe, iz njenog oka su mi najteže suze, a iz njenih usta drage dove, trznu me bat koraka kroz hodnik kasarne na Bilmišću otploviše sjećanja vratih se u stvarnost i krenuh dalje iako sam sam bio, pomislih, pa šta sam sam se i rodio, sam se valja i izboriti sa životom a Boga mi sam valja i Bogu dževap dati.

Trebao sam otići do Islamskog centra i upoznati se sa emirom brigade Mahmutom Karalićem, centar je bio smješten u zgradi RMK-a. Kada sam ušao u prostoriju u kojoj je bio sekretar centra, najavio se i zamolio da prenesu emiru da sam tu. Rekli su mi sačekaj koji minut ima nekakav sastanak i da neće biti problema da ću vidjeti prof. Karalića, koji mi je u medresi predavao Hadis i Imamet, i kojeg po lijepim uspomenama iz medrese pamtim.

Dok sam sjedio u udobnoj fotelji zazvonio je telefon sekretara centra, jasam čuo kada pita sagovornika koji je nazvao; Koji Harun? Nema ovdje nikakav Harun. Ja pogledah ka njemu i rekoh ja sam Harun. On me samo zbunjeno pogleda i kaže: - De vidi neko traži nekog Haruna i pita je li poginuo?!

Bože mili, pomislih, ako su oni čuli u Sarajevu da sam poginuo mora da je ta vijest otišla i do Sandžaka, moram pod hitno se javiti putem radio amatera, stanicu smo imali u centru veze u brigadi i neće biti problem uspostaviti vezu sa Tutinom.

Kad sam uzeo slušalicu uruke i javio se: Bujrum, ja sam Harun. Otud me zasu bujica riječi, Ovdje Huso ef. Ramić iz Sokolović Kolonije kod Sarajeva, čuo sam da je Harun Hodžić poginuo, molim Vas da se ne igrate samnom nego da mi kažete istinu je li Harun poginuo i sa kim ja pričam?

U tom trenutku sam bio zaista šokiran, znao sam ef. Ramića koji je sa svojom porodicom čuvši da sam ostao u operaciji "Koverat" i da se nisam vratio sa saborcima učio mi Tevhid i upućivao dove Gospodaru za mene.
- Polahko Huso, rekoh, zaista ja sam živ i zdrav hvala Bogu, evo došao kod prof. Karalića da se javim da sam tu u brigadi, da zna za mene, učićeš ti meni izgleda živom još tevhida.

To je bio znak za njega da sam to zaista baš ja i da više nije bilo potrebe ga ubjeđivati. Na moj upit zašto me tražio? Kaže: Čuo sam prije pola sata da si poginuo čovječe, cijela Kolonija priča i u panici kako da saznam imao sam broj od Karalića evo zovem tu, hvala Bogu da si dobro, Hajd’ Allahimanet!

Bože mili, pomislih, ako su oni čuli u Sarajevu da sam poginuo mora da je ta vijest otišla i do Sandžaka, moram pod hitno se javiti putem radio amatera, stanicu smo imali u centru veze u brigadi i neće biti problem uspostaviti vezu sa Tutinom.

U međuvremenu sastanak emira je završen i ja sam onako smušen ušao samo poselamio i rekao, ja moram ići do brigade nešto provjeriti širi se priča da sam poginuo moram se javiti svojima prije nego vijest dođe do njih.

Karalić me zaista toplo primio sjećao me se iz Medrese i dao potrebne upute sekretaru da nazove centar veze da mi omoguće nesmetano korištenje radio stanice da bih stupio sa svojima u vezu.
Trčeći sam došao do Bilmišća i sa vrata tražio da što prije me spoje sa nekim radio amaterom u Sandžaku. S obzirom da je bila sredina dana rijetko ko od amatera u to doba se javlja uglavnom su tu svi oko akšama i tamo do ponoći, vezisti su pokušavali niko se nije javljao, tu su milion onih njihoviš šifri, kojima se prepoznaju, kako su minuti odmicali jasam imao osjećaj da vječnost prolazi i sam sam uzeo stanicu i tražio: Tutin javi se, Tutin javi se, ponovio sam to jedno pedeset puta i odnekud čuh glas sa jedne stanice, Tutin na vezi.

Nasta tajac, sekunde duge kao godine pribirao sam po pameti broj Tahirovića koje sam redovno zvao u Tutinu meni najbližih u rodbinskoj vezi rekoh: Možeš li me spojiti sa Muratom ili Muradijom Tahirović, ovdje Harun.
Kaže otud glas. Koji Harun? Mi smo prije pola sata dobili vijest da je Harun Hodžić poginuo u Bosni!?
Polahko rekoh, nisam poginuo zato i zovem daj mi nekog i čut ćeš i sam da sam živ. I zaista brzo zazvoni telefon i čuh Muradijin glas na stanici; kratko javljanje amatera iz Tutina, evo Muradija na vezi. Njen glas autoritativan, jasan, izgrađen godima kroz profesorski poziv je meni odzvanjao na stanici kao najmiliji zvuk koji sam mogao čuti.

- Koji Harun? Ko se to igra sa nama? Mi smo sad čuli da je Harun poginuo?!

U ternutku sam gubio razum, glas jedva ispustio iz grla: Muljka ja sam nisam poginuo potrudi se da neko ode gore kod Memka (tako smo od milja svi zvali mog babu). Kako je Dunda, Murat i svi ostali, pričajući tako da te informacije može imati zaista samo Harun, koji njih zna i kojeg oni znaju.

Tad sam čuo blagi jecaj: Dobro Harune, hvala Bogu da si živ javit ćemo tvojima sad će Murat otić u Leskovu ne sikiraj se, i čuvaj se, javi se kad možeš.

Hoću Muljka hvala ti, poselami sve i čujemo se. Kad sam došao sebi nisam mogao shvatiti kako i na koji način se šire informacije, kome je trebalo da priča o mojoj smrti, zapravo nikako mi nije bilo jasno kako je došlo do te glasine. Ali ona narodna i ovaj put bi mi draga, bolje poginuti u svijetu pet puta nego jednom kod kuće.

Dok sam bio u centru veze rekoh da se čujem i sa «Fatihovcima» u Sarajevu, prozvah bazu i javise stari Zijo, koji je i prije rata bio portir u ženskoj medresi gdje su bili smješteni. Na upit kako je, kako su moji dragi prijatelji, reče mi radosnu vijest za koji dan ženi se Dževad Ukić, (Uka o kojem sam ranije pisao o njegovom ranjavanju), evo meni novog devera kako se prebaciti u Sarajevo i stići na svadbu...

Nastavit će se, insha-Allah