Autor: Mustafa Kahramanyol, prof. dr. emeritus

Nasilna praksa naslijeđena od Rima, kao što je lišavanje slobode, oduzimanje imovine, ponižavanje, mučenje i sakaćenje ljudskog tijela, spaljivanje ljudskog bića i imovine itd. prema osobama koje crkva smatra opasnim ili izopačenim, prislila je takve na borbu protiv crkve. Kao rezultat toga, pojavile su se mnoge denominacije, sekte i vjerski pokreti. Bogumili su jedna od njih. Zato su Katolička i Pravoslavna crkva primjenjivale sve vrste pritisaka i uradile sve što je bilo u njihovoj moći kako bi iskorijenile sve sekte.

Prije nego što su Osmanlije došli u Bosnu, bogumilstvo je bila dominantna religija među Bošnjacima. Međutim, došlo je do ozbiljne borbe između Katoličke i Bosanske pravoslavne crkve i Bogumila. U toj borbi, Vizantijci, Rimljani i Mađari, sa vremenom na vrijeme, bili su uključeni u vojne intervencije u ime svojih pristalica. Samo su se Bogumili trudili da prežive na osnovu sopstvene snage i odlučnosti, a mnoštvo stanovništva je vremenom prihvatilo ovo uvjerenje. Međutim, kao rezultat misionarskih aktivnosti Vizantije, narodi Bosne, iako površinski, počeli su da primaju krišćanstvo u 9. vijeku. Tako se može reći, iako je širenje kasnilo zbog nepogodnih geografskih uslova, da se krišćanstvo širi u Bosni i Hercegovini 9. i 10. vijeka.^[39]

Vidljivo je, međutim, da je Katolička crkva, uglavnom zbog političkih razloga i motiva, vladala na sjeveru Save, a južno od Save i istočno od Drine vladala je Pravoslavna crkva. Sa druge strane, također je činjenica da je bogumilisko-patarenesko učenje bilo prisutno u Bosni. U bogumilsko-patarenskom učenju, podrazumijeva se da, osim određenih elemenata krišćanske vjere, postoje mnogi Šamanski elementi, i najmanje zbog toga, moraju se Avari uzeti u obzir. Pored toga, uprkos nepodnošljivoj represiji vladara i vjernika katoličke i pravoslavne vjeroispovijesti u ovoj životnoj sredini, može se doći do pretpostavke da je jedno potpuno drugačije uvjerenje u Bosni široko prihvaćeno, zahvaljujući postojanju izvanrednih i samostalnih ljudi. Ako razmišljamo u svijetlu gore navedenih podataka, Bošnjaci se mogu bez kolebanja uvjeriti da dolaze od avarskih Turaka koji su slavenizirani kao što je bio slučaj sa Bugarima. Sa tim u vezi, postoji potreba za neprestalan i ozbiljan rad.

Ovdje je korisno govoriti i o bogumilstvu, budući da je bogumilstvo dio nacionalne bošnjačke kulture. Bogumilstvo je vjera koja se pojavila u Bugarskoj 900.-tih godina, poslije krišćanske ere, te se proširila na Anadoliju, Bugarsku, Bosnu, Francusku, Hrvatsku, Italiju, Makedoniju, Crnoj Goru, Srbiju, itd. Zapravo, to je jedna od krišćanskih sekti, a kaže se da je osnivač neki svećenik po imenu Bogumil. Zbog represije i progona najranijih krišćana od nastanka krišćanstva, strah i bojaz su se prerodili u mržnju i unutarnji nemir u mnogim sektama kršćanstva i doživljeni su mnogi krvavi sukobi. Nasilna praksa naslijeđena od Rima, kao što je lišavanje slobode, oduzimanje imovine, ponižavanje, mučenje i sakaćenje ljudskog tijela, spaljivanje ljudskog bića i imovine itd. prema osobama koje crkva smatra opasnim ili izopačenim, prislila je takve na borbu protiv crkve. Kao rezultat toga, pojavile su se mnoge denominacije, sekte i vjerski pokreti. Bogumili su jedna od njih. Zato su Katolička i Pravoslavna crkva primjenjivale sve vrste pritisaka i uradile sve što je bilo u njihovoj moći kako bi iskorijenile sve sekte. Na kraju, Bogumili su morali pobjeći iz svojih zemalja a većinom sklonili se u Bosnu, pogotovo zbog nepodnošljivog progona koji su doživjeli u razdoblju srpskog kralja Dušana. Zbog mnogih pristaša u Bosni, Bogumili se nisu sa strane vladajućeg sloja tretirali kao neprijatelji u ovoj zemlji. U Bosni, kao očitovanje nacionalnog duha, vjerovatno liberalnog, kada je potlačenje Pape i okolnih vladara postalo nasilno, bosanski plemići pretvarali bi se da su promijenili religiju, ali nakon kratog vremena vraćali bi se bogumilstvu. Može se reći da je slobodan i pravoljubni duh Bošnjaka postavio temelje za Bogumilstvo u Bosni.

Mnogo je tvrdnji o imenu bogumilskog uvjerenja, te njegovi članovi dobili su različita imena poput Bugomili, Albigeni, Katari, Poturi, Patareni, Babuni itd. Bogumili su sebe viđali kao prave krišćane i također su osnivali svoje crkve. I ako postoji tvrdnja da je društvo gledano kao besklasno, ipak je postojala razlika između svećenika i ljudi. "Đed" je dato ime glavnim svećenicima, a postjepeno se dodjeljuju i imena "Starac " i "Gost". Crkva u Bosni nazivala se "Hiža" (koja može biti povezana s arapskim riječima hadž, hidžab ili hidžret) i izbjegnuto je bilo ikakvo ukrašavanje ovih kuća. Načela vjere mogu se sažeti na slijedeći način: ^[40]

1- Njihovi hramovi zovu se Hiža, i jednostavnog su oblika; ukrašavanje se smatra grijehom. Molitva se također može obavljati na otvorenom prostoru;
2- Bog je stvorio čovjeka a Satan je stvorio sve stvari na Zemlji. Dobrota dolazi od Boga, a zlo dolazi od Satana;
3- Jovanovo jevanđenje je prihvatljivo, Jovan Krstitelj je loš. Tora se ne može prihvatiti;
4- Marija nije rodila Isusa i nije blagoslovljeno stvorenje. Isus nije razapet. Nema uskrsnuća nakon smrti;
5- Svećenici ne poznaju tajne istine i njihova se dominacija ne može prihvatiti. Nema svetaca. Crkveni očevi nemaju privilegije. Nema posrednika između Boga i čovjeka;
6- Krst, obred i krštenje su grijeh;
7- Ljudi su jednaki, jednostavan život i poniznost su suština vjere. Privatna svojina, piće i proždrljivost su zabranjeni. Zakletva je grijeh. Smrtna kazna je zabranjena;
8- Brak je nužnost i obični ljudi mogu da se žene. Svećenici se ne žene;
9- Zabranjeno je ratovati u ime vjere.

Nastavit će se, insha'Allah!

FUSSNOTE:
^39] Hodziç, İ.: ibid., str
^40] Malcolm, N.: ibid., str.8.