Autor: Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012)

Je li ikad srpska politika odustala od zloupotrebe vjerskih simbola u Bošnjaka? Nije i nikad neće sve dok ima Bošnjaka koje je lahko zloupotrijebiti. To je sprskoj politici pošlo za rukom u Sandžaku. Našli su bošnjačku glavu s ahmedijom u osobi Adema Zilkića, koji nije unesrećio samo sebe, već i cijelu Islamsku zajednicu i cijeli naš narod.

DR. MUSTAFA CERIĆ: Nije muftija Nusret ef. kriv što je ljubazan. Kriva je procjena da se s ljubaznošću može urazumiti antibosanska srpska politika. No, iz ovoga slučaja treba uzeti pouku, a to je: “Čuvaj se Danajaca i kad darove nose”. Drugim riječima, čuvaj se Dodika i kad daje pare za medresu. Uostalom, Bošnjacima u Banjoj Luci je potrebnija Bošnjačka gimnazija nego medresa. Potrebne su im nacionalne i kulturne institucije, koje će im razvijati državotvornu svijest, a ne svoditi ih na puku, siromašnu i izoliranu vjersku zajednicu, preko koje srpska politika može da pokriva svoj zločin genocida. Potrebno im je da im se ne osporava pravo na ime “bosanski jezik”, kao znak i simbol njihove bosanske države.

Je li ikad iko vidio jednog srpskog sveštenika na bilo kojem javnom obilježavanju legalnih i legitimnih bosanskih državnih datuma? Nije nikad. I nikad ga neć niko ni vidjeti sve dok srpsku politiku vodi Srpska crkva. Sve dok je srpska politika opijena idejom Velike Srbije - svi Srbi u jednoj državi.

Je li ikad srpska politika odustala od zloupotrebe vjerskih simbola u Bošnjaka? Nije i nikad neće sve dok ima Bošnjaka koje je lahko zloupotrijebiti. To je sprskoj politici pošlo za rukom u Sandžaku. Našli su bošnjačku glavu s ahmedijom u osobi Adema Zilkića, koji nije unesrećio samo sebe, već i cijelu Islamsku zajednicu i cijeli naš narod.

Je li nam ikad bila potrebnija budnost i opreznost od srpske političke zloupotrebe vjerskih, nacionalnih i državnih simbola u Bošnjaka u Bosni nego danas? Nije i nikad neće, jer ako se danas opustimo i dopustimo srpsku političku zloupotrebu vjerskih, nacionalnih i državnih simbola u Bošnjaka u Bosni nećemo imati priliku za popravni. Srpska politika ne cijeni ljubaznost, već priznaje samo odlučan i jasan stav, koji podrazumjeva providnost i upornost - sabur.

Muftija banjaljučki Nusret ef. Abdibegović je po prirodi ljubazan. Ne mogu reći da nije i odlučan i da nema jasan stav o bitnim pitanjima za našu stvar. No, njegova nazočnost na prijemu kod Cvijanovićke, prijemu koji je trebao biti povodom kršćanskih/hrišćanskih blagdana, a koji se za medije pretvorio u obilježavanje 9. januara, datuma koji Bošnjake bolno podsjeća na paradržavnu tvorevinu, koja je počinila genocid nad Bošnjacima u Bosni, najilustrativnije pokazuje grubu zloupotrebu ljubaznosti muftije banjalučkog Nusret ef. Abdibegovića.

Želim ohrabriti muftiju banjalučkog Nusret ef. Abdibegovića da svoj posao radi savjesno i odgovorno, kao i dosada, te da svoju ljubaznost štedi, a svoju odlučnost i jasan stav pokazuje uvjek i na svakom mjestu.

Ali, ne njega kao osobe, već njegove ahmedije kao vjerskog simbola u Bošnjaka. Njima ne trebaju naši ljudi, njima trebaju naši simboli - vjerski, nacionalni i državni da ih gaze i omalaovažavaju.

Nije muftija Nusret ef. kriv što je ljubazan. Kriva je procjena da se s ljubaznošću može urazumiti antibosanska srpska politika. No, iz ovoga slučaja treba uzeti pouku, a to je: “Čuvaj se Danajaca i kad darove nose”. Drugim riječima, čuvaj se Dodika i kad daje pare za medresu. Uostalom, Bošnjacima u Banjoj Luci je potrebnija Bošnjačka gimnazija nego medresa. Potrebne su im nacionalne i kulturne institucije, koje će im razvijati državotvornu svijest, a ne svoditi ih na puku, siromašnu i izoliranu vjersku zajednicu, preko koje srpska politika može da pokriva svoj zločin genocida. Potrebno im je da im se ne osporava pravo na ime “bosanski jezik”, kao znak i simbol njihove bosanske države.

No, srpska politika dobro zna to raditi. Jer su oduvjek preko vjere (zlo)upotrebljavali Bošnjake za svoje potrebe. Umiljavali su ih, smirivali, uspavljivali i otuđivali od prava na naciju i državu preko njihovih osjećaja i simbola vjere. Mislio sam da nam se to nakon iskustva s reisu-l-ulemom Ibrahim ef. Maglajlićem i Husejnom ef. Mujićem neće nikad više ponovita da se zaljubljujemo u Beograd preko naše vjere. Mislio sam da smo se mi nakon genocida promjenili, ali i da smo njih opametili da se s našim simbolima vjere, nacije i države ne smiju poigravati.

Nažalost, u Sandžaku se dogodilo ono što mi nije bilo zamislivo, a to je da su neki s ahmedijom na glavi svoj vjerski spas vidili u Beogradu - i nakon genocida. Strah me hvata da nam se to može dogoditi i u Banjoj Luci.

Ne želim da “popujem”, ali osjećam mojom moralnom dužnošću i patriotskom odgovornošću da upozorim na tu opasnost osim ako se nešto u međuvremenu nije promjenilo u duhovnom, moralnom i političkom mišljenju kod Bošnjaka. Ako jesti, onda je ovo moje upozorenje uzaludno, a ako nije, onda želim ohrabriti muftiju banjalučkog Nusret ef. Abdibegovića da svoj posao radi savjesno i odgovorno, kao i dosada, te da svoju ljubaznost štedi, a svoju odlučnost i jasan stav pokazuje uvjek i na svakom mjestu.

Onaj u koga ljudi gledaju mora biti uzor - uzoriti.
Onaj koji nosi ahmediju, mora biti svjestan da nosi simbol vjere.
A simbol je jači od riječi.
Allahu Svemogući, osnaži nas u vjeri i ljubavi!
Allahu Sveznajući, pouči nas da budemo samo Tebi pokorni!
Allahu Milostivi, podari nam snagu da se pokajemo ako pogriješimo!
Amin!