Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini tzv. deytonski sporazum ozbiljno je narušen a u nekim segmentima grubo prekršen kako od predsjednika Srbije Aleksandra Vučića tako i rukovodstva manjeg bosanskohercegovačkog entiteta Republika srpska na čelu sa Miloradom Dodikom.
Nužno je podsjetiti bosanskohercegovačku i međunarodnu javnost, posebno ambasadore svjedoka deytonskog sporazuma koji su akreditovani u Bosni i Hercegovini – SAD, Ujedinjenog Kraljevstva, Republike Francuske, SR Njemačke, Ruske Federacije i Evropske unije, da su strane potpisnice Republika Bosna i Hercegovina, Republika Hrvatska i SR Jugoslavija (R Srbija) ovaj sporazum potpisale kako u sporazumu stoji - „Priznajući potrebu za sveobuhvatnim sporazumom radi okončanja tragičnog sukoba u regiji“, dakle radi okončanja oružanih sukoba između zaraćenih strana – država potpisnica.

Izjave predsjednika Srbije A. Vučića koje plasira kroz medije u Srbiji, a u kojima izražava zabrinutost, kojima se predstavlja kao ličnost koja se zalaže za stabilnost regiona, predsjednik koji „stoji na braniku načela Povelje UN-a“, su samo isprazni narativi jer u posljednjem desetljeću svoje vladavine niti jednom kokretnom aktivnošću nije učinio ništa da ispuni obaveze Srbije iz deytonskog sporazuma u kontekstu jačanje saradnje, partnerstva, reciprociteta, a kamoli institucionalnog snaženja međudržavnih odnosa između Srbije i Bosne i Hecegovine. Možda javni istupi predsjednika Vučića imaju efekta na stanovništvo u Srbiji, koje možda nije ni znalo istinu o ulozi i zločinima koje su počinile vojne i policijske formacije iz Srbije u periodu 1992-1995. godine, ali Vučić i rukovodstvo Srbije treba da zna da ovdašnje bosanskohercegovačko stanovništvo, posebno Bošnjačko nad kojima je počinjen i zločin genocida u regiji Srebrenice, jako dobro zna šta i kako se zbivalo. Naš narod nije imao tu vrstu „konfora“ da ne zna ili ne sazna o dešavanjima iz devedesetih jer je na svojoj koži osjetio najteže oblike zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava tokom najstrašnijeg razaranja i masovnog istrebljivanja i ubijanja u Evropi nakon drugog svjetskog rata. Ove činjenice i ova dešavanja ne samo da treba, već i mora znati predsjednik Srbije jer ima kompletnu arhivsku građu u državnim i vojnim arhivima Srbije, pa se može i detaljnije upoznati ako mu je nešto promaklo, ostalo nejasno ili možda nepoznato.

Istina, činjenice i pravosnažne presude o zločinima počinjenim u Bosni i Hercegovini moraju biti poznate i predstavnicima država svjedoka općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH, kao i Uredu visokog predstavnika. Kako je moguće da se s njihove strane, gotovo dvije decenije, tolerišu postupci i izjave koje direktno ruše Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini? Ili je riječ o kontinuiranoj „zavjeri“ centara moći protiv „normalne“, evropske, demokratske, međunarodno priznate države Bosne i Hercegovine, države punih ljudskih prava i sloboda, kao što je to bio slučaj u periodu 1992-1995. godine od strane Vijeća sigurnosti UN, prije svih (a tamo sjede predstavnici najmoćnijih država svijeta).

Rukovodstvo manjeg bh entiteta RS na čelu sa Dodikom licemjerno se pozivajući na tzv. izvorni Dayton, izdvajajući iz cjeline samo pojedine odredbe koje im odgovaraju, namjerno zaobilaze sve one mnogobrojnije koje ne žele da provode. Ove manipulacije jasno su prepoznate i svima poznate. Oni znaju sve ovo ali se očigledno radi o nastavku agende koja se nije realizirala oružanim putem. Bitno je da i javno znaju – da i mi znamo da oni znaju. Entitet RS nikada neće biti „srpska država“ otuđena od Bosne i Hercegovine niti sastavni dio Republike Srbije. Moraju znati i prihvatiti da prema odredbama deytonskog sporazuma samo Ustavni sud Bosne i Hercegovine i OHR imaju pravo i odgovornost da daju obavezujuće interpretacije Daytona. Nikakav predsjednik entiteta, skupština ili vlada entiteta.

Dodikove izjave da vojska Srbije ima braniti ne samo Srbiju već srpski narod u cjelini ma gdje god da se nalazi (vjerovatno ne misleći na Srbe koji žive npr. u Chichagu, SAD ili Beču, Austrija) jasno odrctavaju strateške vizije velikosrpskog državnog projekta, velike Srbije. Ovaj velikodržavni projekat je poznat, ali i toliko krvav u prethodnim stoljećima da se već jednom mora istom oduprijeti.
Negiranje i omalovažavanje države Bosne i Hercegovine, negiranje genocida nad Bošnjacima, javno očitovanje da se presude Ustavnog suda Bosne i Hercegovine neće provoditi u manjem bh entitetu, najave secesije, samostalnosti entiteta, jasne su i nedvosmislene političke akcije koje suspendiraju Opći okvirni sporazum za mir u BiH i za iste je Dodik već odavno trebao biti adekvatno sankionisan. Sankcije očigledno ne mogu ili ne žele provesti pravosudne institucije Bosne i Hercegovine, ali upravo zbog krhkih i nejakih institucija postoji Ured visokog predstavnika koji je obavezan reagirati na ove pojave. To ne samo da mu je pravo po deytonskom sporazumu već i prioritetna obaveza. Nečinjenje OHR-a i članica PIC-a po ovom pitanju ostavlja prostor za sumnje i teorije koje nisu „teorije zavjere“ već lahko dokazive istine o „savezima“ koji Bosnu i Hercegovinu ne samo da ostavljaju prepuštenu samoj sebi, već joj onemogućavaju jačanje vlastitih državnih demokratskih i institucionalnih kapaciteta, uključujući i odbrambene, kako je definisano načelima Povelje Ujedinjenih nacija.

Apelujemo na predstavnike bosanskohercegovačkih političkih stranaka u institucijama Bosne i Hercegovine da prestanu sa jalovim saopštenjima, u kojima čak populističkim izjavama diskreditiraju jedni druge, već da jasno prepoznaju prioritete u kontekstu očuvanja državnosti Bosne i Hercegovine. Borba protiv organizovanog sistemskog kriminala i korupcije koja je u javnosti dominantno prisutna gotovo dvije decenije jeste svakako nezaobilazna strateška odrednica zbog enormnog broja primjera čiji su „rezultati“ vidljivi i „golim okom“, međutim ova vrsta društvene pošasti prisutna je u gotovo svim evropskim pa čak i najrazvijenijim državama, posljednjih mjeseci u SAD i EU. Međutim ove države mogu voditi pravnu borbu sa ovim pošastima jer su društevni odnosi uređeni, postoji vladavina prava i osposobljene institucije. Mi taj ključni preduslov nemamo, pa je stoga očuvanje državnosti, suvereniteta i međunarodno pravnog kontinuiteta u ovom kritičnom trenutku prioritet od nultog značaja. Dakle, nužno je jasno poredati prioritete, svakako radeći na svakome od njih.

Geostrateški i geopolitički procesi odvijaju se bez nas, nismo faktor koji utiče na te procese, no obavezu da brinemo i definišemo strateška pitanja u okviru naših mogućnosti spram naše države jeste naša obaveza i dužnost. U nedostatku političke zrelosti da se najsposobniji, najznaniji i najiskusniji imenuju na odgovorne državne funkcije, što je višedecenijska praksa koja je došla na naplatu, ostaje mogućnost permanentnog savjetovanja, konsultiranja, uvažavanja.

Od demokratskih država i njihovih vlada, koje imaju mehanizme političke i vojne moći, očekujemo da konkretnim akcijama zaustave destabilizaciju Bosne i Hercegovine i očuvanje mira.
Pozdravljamo njihove javne izjave i saopćenja kojima jasno stoje na očuvanju države Bosne i Hercegovine ali lijepe riječi i izjave nužno trebaju biti propraćene konkretnim i jasnim akcijama protiv onih koji urušavaju mir i stabilnost Bosne i Hercegovine te samim tim i cijelog regiona. Neka nam ne zamjere ali mi nemamo povjerenje u retoričke izjave zbog tragičnog iskustva u nedavnoj prošlosti.

Predsjednik Vijeća
prof. dr. Nedžad Mulabegović

Generalni sekretar Vijeća
mr. sc. Emir Zlatar

Predsjedavajući savjeta Vijeća
prof. dr. Kasim Trnka
prof. dr. Dževad Jahić
prof. dr. Senadin Lavić
prof. dr. Mediha Filipović
Mevlida Serdarević, dipl. iur

Upravni odbor
Vijeća Kongresa bošnjačkih intelektualaca
prof. dr. Hasnija Tuna Muratagić, predsjednica
dr. sci. Hilmo Neimarlija, zamjenik predsjednice
prof. dr. Lada Sadiković, član
prof. dr. Muris Spahić, član
prof. dr. Smail Čekić, član
prof. dr. Enes Pelidija, član
dr. sci. Muhamed Mujakić, član
mr. sc. Edhem Bičakčić, član
prof. Fadila Memišević, član
prof. dr. Faris Gavrankapetanović, član
prof. dr. Elmir Jahić, član
prof. dr. Elbisa Ustamujić član
prof. dr. Vildana Pečenković, član
Esad Hasanović, član
Sejfudin Hodžić, vd član