Piše: Željko MILIÆEVIÆ

Poèelo je sa “Evropskim proljeæem“, 1988-89., na sjeveru Evrope. Tri male baltièke države su se, mirnim putem, odcijepile od Sovjetskog Saveza. I ti proljetni vjetrovi dobrih promjena su zapuhali prema jugu. Ja sam sve to promatrao kroz kanadske oèi. Kanada je bila jedna od prvih zemalja koja je otvoreno pozdravila raspad Sovjetskog Saveza i priznala nezavisnost Ljutve, Litvanije i Estonije. Ovdje se je tome još pridodala dimenzija velikosvjetske pobjede kapitalistièkog Zapada u hladnom ratu protiv komunistièkog Istoka. To je bio urnebes slavlja i busanja u kapitalistièka prsa.

Idejno-politièki praznoglavci

Onda je bio Lech Walesa i Solidarnošæ, i miran prevrat komunizma u Poljskoj. Pa je pao „Berlinski zid“ i Njemaèka se ujedinila. Onda su se zbacili komunisti u Èehoslovaèkoj i zemlje se, relativno mirno, razdvojile. Onda se narod Rumunije konaèno ohrabrio i skinuo i smaknuo svoje komunistièke diktatore. I onda je došlo do potpunog raspada Sovjetskog Saveza, ukljuèujuæi ustanak u Moskvi s Borisom Jeljcinom na tenku, potpomognutim direktnim potezima CIA-e usred Rusije. Zapadnim kapitalistima su se sline cijedile dok su izraèunavali koliko se prirodnih bogatstava bude dalo popljaèkati prije nego što narodi u tim osloboðenim zemljama doðu k sebi.

Kasnih sedamdesetih i poèetkom osamdesetih, Slobodan Miloševiæ je vodio predstavništvo beogradske Jugobanke u Sjedinjenim Državama. Kroz taj rad je napravio nekoliko zanimljivih poteza. Kragujevaèka „Crvena zastava“, jedan od najveæih proizvoðaèa oružja u Evropi, je, isto tako, proizvodila i tehnološko smeæe koje su nazivali automobilom. „Zastavi“ je trebalo deviza da kupi novije verzije inozemnih patenata oružja i oruða masovnog uništavanja. I tu je Slobodan Miloševiæ po prvi put kontaktirao njujoršku firmu Saatchi & Saatchi, koja je jedna od vodeæih svjetskih firmi za istraživanje tržišta, masovni marketing, i opæenito, manipuliranje javnog mnijenja. Ta je firma napravila briljantnu marketinšku kampanju. Nemojmo zaboraviti da su sve te stvari bile plaæene iz džepova svih koji su onda živjeli u toj Jugoslaviji – platili smo to kroz poreze.

Ovo je bila kampanja: “Kupi bilo koji Cadillac, i dodaj još jedan dolar, i dati æemo ti potpuno novi Yugo automobil!“.

Ta kampanja nije dugo trajala, jer su Amerikanci brzo shvatili da se ne isplati dati jedan dolar za hrpu smeæa za èije uzdržavanje kasnije uzme hiljade dolara. Meðutim to nije smetalo Miloševiæu i njegovim marketinškim savjetnicima, kojima æe se on kasnije još jednom obratiti da mu pomognu prodati svjetskom javnom mnijenju genocid pod etiketom civilnog rata i etnièke mržnje.

Poèeli su sa krojenjem mapa Tuðman, Miloševiæ, Karadžiæ, Krajišnik... u bitku za \"Veliku Srbiju\" i \"Veliku Hrvatsku\" Dobili su Srbiju po japanskom modelu

Jugobanka je otpisala gubitke kroz financiranje tog idiotizma i mi smo sve to platili. A „Zastava“ je dobila dozvolu potrošiti brdo deviza za nakup tehnologije masovnog ubijanja.

Drugi dobar potez Miloševiæa u to doba je bio da je kroz taj rad upoznao Lord Carringtona, s kojim je spremno postao partner u zajednièkom ulaganju u firmu koja je proizvodila oružje.

Meni moje bosansko-hercegovaèke korijene nitko neæe ukrasti

Dok je Miloševiæ postavljao financijsko-militaristièke veze po svijetu u planiranju kreacije Velike Srbije plaæene parama svih naroda, narodnosti i vjera u ondašnjoj Jugoslaviji, Franjo Tudjman se je pripremao za kreaciju Velike Hrvatske po svome izlasku iz zatvora.

I ta dva nazovi-kršæana i idejno-politièka praznoglavca se sretoše u Evropi u sveopæem vakuumu morala i etike, u doba kad se je sve iz temelja mijenjalo. I kad je Zapad, po ne znam koji puta, organizirano poèeo gledati na Islam kao na neprijatelja zapadnih vrijednosti i kršitelja osnovnih ljudskih prava. Jer Zapad uvijek mora imati nekog neprijatelja, tu mu opravdava proizvodnju i vlasništvo najveæe koncentracije tehnologija masovnog uništavanja u povijesti èovjeèanstva.

Mene su, u Ottawi, nekoliko puta posjetili u mojoj kuæi, nepozvani, i molili me da se prikljuèim HDZ-u i pomognem u izgradnji demokratske Hrvatske. Meni je taj koncept bio prihvatljiv, meðutim oni koji su mi donijeli taj haber mi nisu bili prihvatljivi. Ja poznajem i cijenim èestite Hercegovce. Kad mi se ološ, koji je zajahao na vrh ondašnjeg HDZ-a i koji je odveo ondašnju Hrvatsku u moralnu i kriminalnu propast, hoæe uvaliti u moju vlastitu kuæu, ja za to nemam poštovanja.

Moja majka vuèe svoje korijene iz Krajine i Banja Luke. Moj otac vuèe svoje korijene iz Hercegovine, od Meðugorja, preko Èitluka i Malog Ograðenika do Mostara.

Meni moje bosanskohercegovaèke korijene nitko neæe ukrasti i blatiti. I meni moje hrvatstvo u okviru Bosne i Hercegovine nitko neæe ukrasti i blatiti.

U jesen 1991., kad je „cvijet muslimanske mladosti pao na Vukovaru“ braneæi Vukovar od èetnika (citat, onda aktivnog, pripadnika Hrvatske Garde u razgovoru licem u lice), i kad je ondašnji Ministar obrane Republike Hrvatske Gojko Šušak preusmjerio novac za obranu Vukovara u ruke Mate Bobana, ja sam otišao, na svoju inicijativu, popiti kahvu sa ondašnjim župnikom hrvatske crkve „Sv. Leopold Mandiæ“ u Ottawi. Ja sam, kao mali djeèak, išao na vjeronauk u crkvu „Svetog Leopolda Mandiæa“ dok sam živio u Rijeci, prije nekih pedeset godina, i to ime mi je prizvalo lijepe uspomene.

U tom kahvenisanju sa župnikom u Ottawi nije bilo nièega što bi èovjek zadržao u lijepoj uspomeni.

Kao prvo, prekinuo sam ga u privatnom sastanku sa bratom Ministra obrane Hrvatske.
To je bio, za njih dvojicu, neugodan trenutak, jer su veæ onda znali da ja sve brijem jednom britvom.

Ja sam, za uvod, rekao bratu Ministra obrane Hrvatske gdje treba iæi da se doðe do igraèaka koje onemoguæavaju avionske napade – Hrvatsku je, na kraju krajeva, bez obzira na neslaganja, trebalo zaštititi i saèuvati (on je spremno skoèio na telefon i otprilike dva tjedna kasnije su zraèni napadi na Hrvatsku bili potpuno neutralizirani).

Kršæani Balkana okrenuli se protiv Bošnjaka i muslimana

Meni je velika slika bila važna. Mi smo svi znali da æe se Hrvatska odhrvati, samo nismo znali koliko æe na kraju biti žrtava. Ali slika za Bosnu nije dobro izgledala. Veæ se je javno prièalo o podjeli Bosne izmeðu Srbije i Hrvatske. Ali što sam ja vidio na zidu župnog ureda hrvatske crkve u Ottawi je bilo apsolutno katastrofalno.

Mapa Velike Hrvatske! Sa svim grbovima – Slavonije, Posavine, Istre, Dalmacije, i isto tako i Bosne (uzdignuta ruka sa sabljom dimiskijom)! U župnom uredu crkve èiji su vjernici u tom trenutku bili žrtve Veliko-srpske agresije!

Ja rekoh: “Vinko (prezime zaštiæeno), što ti je ovo?“

Župnik reèe: “Mapa Hrvatske iz 1918-te“.

Ja rekoh: “Vinko, ovo se želi napraviti?“

Tajac. Niti župnik, niti brat Ministra obrane Hrvatske nisu imali rijeèi. Niti su imali hrabrosti gledati u moje oèi. Oèi im ponikoše u pod.

Gusta i bremenita tišina je u tom trenutku vladala u župnom uredu hrvatske crkve u Ottawi. Gusta i bremenita tišina hrvatske sramote. Jedna ponosna nacija se je srozala na nivo ubica, kradljivaca i pljaèkaša. To je bilo zadnji put da sam ja kroèio u hrvatsku crkvu u Ottawi. U proljeæe 1992-ge sam se prikljuèio Bosansko-hercegovaèkom uredu za informacije i naporima, kroz slijedeæe èetiri godine, za pridobivanje javnog mnijenja u Kanadi, Sjedinjenim Državama, Indoneziji i Maleziji, za priznanje i saèuvanje Bosne i Hercegovine.

Ja, osobno ne znam kako je Srpska pravoslavna crkva bila ukljuèena u ova prljava posla ali je jasno da je ona isto povodila svoje slijepe ovce kao što je to èinila i Hrvatska katolièka crkva.

Sljepilo je palo preko kršæana Balkana da su se oni, bez razloga i provokacije, okrenuli protiv Bošnjaka i muslimana. Oni su u tome slijedili zapadnu Evropu koja se je poèela osjeæati ugroženom zbog naseljavanja muslimana u sve veæem broju. Ja sam, na meðunarodnoj konferenciji za štampu, održanoj u The National Press Club u Washingtonu, 1993., gdje smo, Dženana Èampara i ja, zastupali Bosansko-hercegovaèki ured za infromacije, izjavio da „Evropa ne želi imati muslimane u svojim kolektivnim granicama“. To je bilo jasno onda, i jasno je i danas. Evropa diktira. A kršæani Balkana slijepo sprovode taj diktat. I svi polako nestajemo. I kršæani i muslimani.

Ne tvrdim da je hrvatska katolièka crkva monolitno stajala na krivoj strani. Ali sigurno je da nije èvrsto, jasno, glasno i snažno dala do znanja vjernicima da se svi mi, kroz razne vjere, podajemo jednom te istom Božanskom Biæu. To su na sastancima predstavnika sviju velikih vjera davno ustanovili i rasèistili, kroz Koncile u Firenci, pred tristo i èetiristo godina.