Drugu zbirku poezije „ Poljubac mjeseca“ objavila je 2021. godine. Njena poezija objavljivana je u „Glasniku Bihora“, časopisu za kulturu, književnost i nauku „KOD“, časopis za naučna, književna i društvena pitanja „Tokovi“ i u panorami savremene poezije Bošnjakinja Crne Gore „Lirski zinet“.

Ustani i kaži: Bosna, nakloni se
i kaži: Hercegovina!
Neka se viori naša zastava od istoka do zapada, od sjevera do juga,
neka se ori pjesma dobrog Bošnjanina
kad naši vitezovi u boj krenu!

Rabija je pisala dugo ali je dušu otvorila u Tarikovom mostu svom prvjencu, mostu po kojem su prošli mnogi ljudi širom svijeta, mostu bola, mnogima živita na pola, istina to biješe gola, zbog njega poručujem ovoj sjajnoj književnici i mojoj prijateljici piši, samo piši Rabija svojim zlatnim perom još zlatnijim riječima…

Tiha, kao sjenka Baščaršijom prošla
one noći kad su poput Eugena
spaljivali sevdah u plesu hijena
mokre i bez stida grlili su riječi pijanim ustima

U njedra ih strpala
kao dječicu podarila im znanje i imanje,
a oni od nje prave sranje..
Valja li to?

Bez jezika Bosna zbori
isto vjera i nevjera
uzimaju zemlje blago
Pohode je carski dvori
svako vodu sebi tjera
Bosna šuti, nije drago

Marina Mijakovska je pjesnikinja, esejistkinja, prozaistica i književna kritičarka. Dotor je filoloških znanosti na Filološkom fakultetu „Blaže Koneski“ u Skopju. Od 2013 godine članica je Društva pisaca Makedonije. Radi u Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci „Sv. Kliment Ohridski“ u Skopju. Dio pjesničkih radova (pjesama), esejistike i pripovijedaka objavljeno je u antologijama i u periodici u prijevodu na: engleski, hrvatski, srpski, albanski, rumunjski, češki, itd. Sudjelovala je na mnogim književnim festivalima u Makedoniji i inozemstvu.

Sjećam se svojih zadnjih riječi...
Sjećam se!
Sjećam se i da sam dosjećao…
Da su zadnje...
Bilo ih je teško napisati.

Tamo ti je Bosna
prkosna i inatna,
zato je svi žele
al Gospodara mi nemere..

Svi bi majko da zaborave
Da te opet u košaru stave
Svi bi da se tvojim tijelom bave...
Svi bi opet grudi da ti miluju
Svi bi mlado opet da siluju...

Armijo moja mila
Ranjena i napaćena si bila
Mladost tvoja uz tebe se svila
I nikad te nije ostavila

Kuće starog Bošnje, Benderije,
Koji za rušenje neće niti da čuje:
„Nema ti para!“
Digao na noge saraj,
stari Sarajlija.

Čikali se Pazar i Sjenica,
sto godina i pet bijelih dana,
ko će ljepše Bajram dočekati.

Vidiš
ja koračam ispod kandži smjelo
strahove sam davno
vezao u čvor kao mornar uže
samo Jedan bdije
ljepota mi usne dovom Njemu dira
na postelju trošnu kada klone tijelo
osjećam se slavno

Uspiju zagrliti ruke dvije velike daljine
jednu što glasno priča i drugu punu tišine
Zagrle proljeće rano i vlati zelene trave
od plavog neba često ruke se pjesnika plave