Govorite nam da se mi u Bosni dogovorimo s politikom koja je osuđena na Međunarodnom sudu pravde u Hagu za genocid i Udruženi zločinački poduhvat protiv bosanske države i bošnjačkog/bosanskog naroda. To je isto kao kad biste tražili od žrtava Holokausta da se dogovore s njemačkim nacistima...

Glavni „politički, ideološki i kadrovski centar" iz kojeg se decenijama izazivaju i usmjeravaju krize na Zapadnom Balkanu i u državi Bosni i Hercegovini je u Beogradu. Milorad Dodik je „izvođač velikosrpskih planova“ po istom modelu kako je to nekada bio i presuđeni ratni zločinac Radovan Karadžić. Niko nema pravo zažmiriti nad tom činjenicom! Niko nema pravo biti naivan i očekivati da će nastraji na državu Bosnu i Hercegovinu prestati u dogledno vrijeme. Nažalost, ozbiljni pokazatelji govore da će se ti udari u narednom razdoblju intenzivirati.

Suvereni su polozili svoje tapije u UN i postali dio ekskluzivnog društva suverena, i svaki je defoltom dobio pripadajucu naciju. Atributi nacije kao što su pripadnost narodu, vjeri kulturi, trdiciji, jeziku postali pravno irelevantni. Od tad pa do danas, zahvaljujući ovim principima Europa ne ratuje.

Zbog nediplomatskog i neprijateljskog ponašanja u zemlji domaćina, ruski ambasador bi u drugim državama bio proglašen personom non grata. Bio bi protjeran iz zemlje domaćina. Ali, Bosna je neviđeno čudu u svakom pogledu, posebno u pogledu otpornosti (resilience) naspram nediplomatskih i bahatih stranaca.

Dušanka Majkić ili Megafon srpske šovinističke politike nema silu da Bošnjacima odsjeca bosanski jezika, ali ima mržnju da im osporava pravo jednakosti na njihov bosanski jezik u ustavu manjeg bosanskog entiteta takozvanom „republika srpska“.

Obzirom na historijski dobre odnose između Bosne i Slovenije, ove nejasnoće oko non-papera i lobiranja „za interese Dodika i njegovog entiteta“ treba razjasniti na način da bosanskim građanima trenutna Vlada Slovenija jasno i nedvosmisleno kaže da nije ni na koji način suučesnik u razbijanju suvereniteta i teritorijalnog integriteta međunarodno priznate bosanske države.

Budalu „analitičara“ opsade Sarajeva kao što je Rafael Israeli, takozvani stručnjak za terorizam i islamski radikalizam sa Hebrejskog univerziteta u Jeruzalemu, nisam nikad ni sreo ni čuo. Ovaj nesretnik nije pao s Marsa, već je izletio iz Dodikovog helikoptera i pao pravo na sarajevske Markale s zadatkom da obriše krv genocida s crnog srpskog obraza. Sâm pao, sâm se ubio i sâm sebi se pokakio (s oproštenjem) na svoj i obraz svog Hebrejskog univerziteta u Jeruzalemu.

No, najviše od svega žao nam je što vas moramo upisati na bosansku listu kukavica i gubitnika, koji su propali na civilizacijsko-moralnom ispitu oko Bosne, koja nije zaslužila da joj Slovenija okrene leđa u korist velikosrpske i velikohrvatske opsesije o njenoj podjeli na račun autohtonih Dobrih Bošnjana (Bono Homini).

Pozdrav Mijatovića Barkiru Izetbegoviću s prijetnjom da „ne smijete doći bez 100 policajaca u obezbjeđenju“, nije stvar o kojoj vi i ja trebamo raspravljati kao suprotstavljene strane. Šta mislite, Nikšiću, šta bi se dogodilo da je neko rekao Mijatoviću da „ne smije doći u bilo koji grad u Bosni bez 100 policajaca“? U tom slučaju Es-de-pe bi najoštrije digao svoj glas protiv takvog nacionalizma i šovinizama. Ali, kad tako nešto kaže vaš partijski jaran Mijatović, onda vi, Nikšiću, optužite nekadašnjeg Reisa za “pucanj” u multietničku Bosnu i Hercegovinu.

Knjiga prepričava strahote koje je preživjela opsihrena djevojka: pokušaj samoubojstva, glasovi koji ju pozivaju da si oduzme život, tablete koje ne pomažu, otuđivanje od društva, bol i patnja, propali brakovi. Pisana je jednostavnim govorom, ali je napetog tona. Iščekivanje što će se zbiti s djevojkom tjera čitatelja da djelo pročita u dahu, a neki prizori džinsko - šejtanskih strahota su toliko dobro naslikani riječima da ih možemo vidjeti pred sobom dok čitamo.

Nakon svega, postizanje kakvog takvog mira, brojnih presuda najvećih internacionalnih sudova, vidimo i dandanas da velikosrpski i velikohrvatski nacionalisti nisu odustali od komadanja Bosne i Hercegovine. Zbog svih žrtava genocida, krajnje je neozbiljno i podlo da se baš iz bosanskih medijskih begovata javno govori o mirnom nestanku države Bosne i nestanku bošnjačkog naroda. Tako sramno i jadno, samo govore kukavice!

O čestitosti borbe pripadnika Armije RBiH najbolje govori, da tamo gdje je bila Armija RBiH tamo su sačuvane pravoslavne i katoličke crkve, manastiri i samostani, dok gdje god su bili pripadnici srpsko-crnogorske i hrvatske zločinačke vojske tamo je počinjen genocid, UZP i porušene džamije i drugi kulturno historijski spomenici koji podsjećaju na državu Bosnu i bošnjački narod.

Negiraju i neće da čuju vrisak vrele krvi, njihovom kamom pokošene nevine mladosti, koji se do neba čuo a koji i danas odzvanja sa stratišta širom BiH, od Prijedora pa do Srebrenice. Zašto? Možda jedan od odgovora leži u mislima srpskog pisca i ideologa Dobrice Ćosića, nazvanog “ocem srpske nacije”, koji davno, između ostalog, izreče: “...Laž je u samom biću Srbina....Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije....”

I…, šta su Bošnjaci, koji jesu muslimani, uradili? Iz naroda i iz politike? Ništa nisu uradili! Sakrili su se u mišje rupe ili čekaju kao hijene da vide šta će im od objeda ostati za pojesti. Narod je obrhvan svojim brigama i problemima pa mu nije ni do čega. A političari u Bošnjaka, od kojih se očekuje da brane čast i ugled reisu-l-uleme u Bošnjaka, nisu u stanju da obrani ni sami sebe već očekuju od reisu-l-uleme da stane u njihovu obranu.

Moj komentar: Statut AIPUB-a, sada sa promijenjeneim nazivom AIPUBiH-a koji je jedini pravni nasljednik AIPUB, ne postoji i sa njim nije upoznat nijedan član legitimno izabranog Predsjedništa Akademske inicijative od mene kao Predsjednika do potpredsjednika Edhema Pašića, Jusufa Pušine, Muriza Spahića te novih članova Predsjedništva Ibrahima Žudjelovića, Jusufa Huseinovića i Berine Beširović.