Mehmed Meša DELIĆ: Za pravopisnu problematiku u Bosni i Hercegovini svakako je veoma značajno savjetovanje održano u decembru 1976. godine u Trebinju pod nazivom Pravopisna problematika u Bosni i Hercegovini. Na tom savjetovanju podneseno je, u okviru projekta pod tim nazivom, tridesetak referata, a referate su podnijeli i lingvisti iz drugih sredina (Božidar Finka, Dalibor Brozović, Ivan Klajn i drugi). Opća pitanja pravopisne problematike, kao i rasprave o ijekavskom izgovoru, pisanju velikog slova, ortografskoj i ortoepskoj normi, te transkripciji stranih riječi i imena, raspravljalo se o sastavljenom i rastavljenom pisanju riječi, te interpunkciji i pravopisnim znacima.

Tokom čitavog devetnaestog vijeka bilo je pokušaja da se zajednički jezik Srba, Hrvata, Crnogoraca i Bošnjaka, po ugledu na moderne evropske jezike, kultuviše, te da se donesu potrebni jezički priručnici. U konteksu tadašnjih romantičarskih predstava o jeziku i narodu treba posmatrati težnju i sa srpske i sa hrvatske strane da se ustanove jedinstvena jezička pravila, što je rezultiralo poznatim Bečkim dogovorom 1850. i uzimanjem za osnov književnog jezika tzv. južnog narečja, odnosno jezika kojim se govori u Bosni i Hercegovini. Za osnov književnog jezika bosanski jezik je predlagao u prvoj polovini XVII vijeka i autor prve gramatike Bartol Kašić. Upravo u tom periodu, u prvoj polovini XVII vijeka, bosanski jezik je već imao jedan dokument o jezičkoj normi, jer je Potur Šahidija Muhameda Hevaija Uskufija prvi pokušaj sastavljanja Rječnika bosanskog jezika. Međutim, u dogovoru Srba i Hrvata Bošnjaci su ostali po strani, a u listu „Bošnjak“ krajem XIX vijeka anonimni autor naglašava da su Srbi i Hrvati uzeli naš lijepi jezik, „a nama nigdje nema pomena“.

Da uzeli su jezik naših predaka Bošnjaka, jezik bogumila koji nisu govorili bogumilski već bosanski, a živjeli su u XIII vijeku, prije dolaska Turaka, jezik Kulina bana (Bosančica) iz onijeh „dobrijeh dana“, jezik Bosne koji „ukrade“ i Vuk Stefanović Karadžić i kao reformator srpskog jezika uđe u srpsku historiju. A koliko Bošnjaci vole i poznaju bosanski jezik samo jedan „dokaz“: „Još pet stotina godina turska vlast ovdje da je ostala, ovi negdašnji patareni govorili bi bosanski“. Rekao je veliki humanista, književnik, borac protiv fašizma Skender Kulenović. To je onaj jezik što je istjeran iz knjiga, udžbenika, novina, škola, sa radija, televizije, kako bi oni što ga izbaciše mogli sve muhe pretvoriti u muve, kuharice u kuvarice. To je jezik u kojem je jadni Haso cijeli radni vijek pio čas kavu, čas kafu, zavisi ko mu je bio šef Jozo ili Jova, a samo kod kuće pio je kahvu sa svojom hanumom.

Prvi pravi pokušaj normiranja bosanskog jezika čine se u Bosni i Hercegovini u drugoj polovini XIX vijeka, kada austrougarske vlasti uvode jednu drugačiju jezičku politiku čiji je cilj, pored ostalog, bio i afirmacija termina bosanski jezik. Već 1883. godine školske vlasti u Bosni i Hercegovini izdale su čitanke sa dopunama iz gramatike, a iste godine formirana je komisija za jezik u koju su ušli vladini predstavnici kao i predstavnici sve tri konfesije. Ta komisija za jezik, u stvari, započela je jezički sistematizirati relevantne činjenice na temelju tadašnjih modernih saznanja o jeziku, a taj rad komisije je veoma značajan za pojavu prve Gramatike bosanskog jezika 1890. godine. Autor te prve Gramatike bosanskog jezika bio je Frane Vuletić, profesor Velike gimnazije iz Sarajeva, a on je, u stvari, na temelju zaključka vladine komisije za jezik, napravio i prve pravopisne odredbe koje su važile u tom vremenu.

Ta Gramatika štampana je u više izdanja, latinicom i ćirilicom, a iz političkih razloga Frano Vuletić se nije potpisao kao autor. Ta Gramatika bosanskog jezika sa pravopisnim odredbama pojavila se dvije godine prije Pravopisa hrvatskog jezika Ivana Broza, a mnogo prije Boranićevog i Belićevog pravopisa, koji su sve do 1960. godine bili mjerodavni u hrvatskom, odnosno srpskom jeziku. Međutim, u naučnim krugovima postojanje Gramatike bosanskog jezika i tih pravopisnih odredbi potpuno je prešućivano.

U periodu između dva rata nije ni bilo pokušaja nominacije jezika terminom bosanski, a već je sasvim bilo jasno da se u tom periodu jezik unitarizuje, a nacionalno opredjeljivanje Bošnjaka za srpsku ili hrvatsku stranu određivalo je i upotrebu Belićevog ili Boranićevog pravopisa.

Za vrijeme NDH važio je, naravno, pravopis hrvatskog jezika koji je unio u jezičku praksu radikalne promjene, posebno u leksici, što je dovelo do karikaturalne pozicije sam jezik.
Nakon Drugog svjetskog rata nastavljena je jezička praksa iz perioda između dva rata uz ponovno potpuno ignorisanje termina bosanski jezik, a u Bosni su se primjenjivala oba pravopisa, i Boranićev i Belićev, uz pokušaje usaglašavanje pravopisnih odredbi. Iz tih razloga 1952. godine pojavio se u sarajevu Pravopis savremenog književnog jezika čiji je autor bio dr. Jovan Vuković. Kao što se vidi, nominacija jezika nije izvršena što je vidljivo i u nazivu časopisa koji je, kao organ Instituta za savremeni jezik pri Višoj pedagoškoj školi u Sarajevu, pod nazivom Pitanja savremenog književnog jezika pokrenut u julu 1949. godine. To pravopisno šarenilo, uz upotrebu tri različita pravopisa, Belićevog, Boranićevog i Vukovićevog, vladalo je do 1960. godine, kada je, na temelju tzv. Novosadskog dogovora iz 1954. godine, donesen Pravopis srpskohrvatskog – hrvatskosrpskog jezika u izdanju Matice srpske i Matice hrvatske. Međutim, u izradi tog Pravopisa nije učestvovao ni jedan bošnjački lingvista, pa je odnos prema bosanskohercegovačkoj jezičkoj praksi i tradiciji bio izrazito diskriminatorski.

Pravopis sh – hs jezika ubrzo je u praksi naišao na velike otpore, jer je bilo jasno da se i dalje protežira unitaristička jezička koncepcija što se naročito očitovalo u provođenju jezičke politike u bosanskohercegovačkoj jezičkoj praksi. Na takvu jezičku praksu najprije su reagovali Hrvati 1967. godine sa Dekleracijom o položaju hrvatskog književnog jezika. Deklaraciju potpisuju gotovo sva značajna imena hrvatske kulture, među kojima svakako treba izdvojiti ime Miroslava Krleže. Poslije toga, pod pritiskom političkih krugova, prišlo se izradi višetomnog Riječnika srpskog i hrvatskog jezika (1967) da bi nakon tri zajedničke knjige nastavilo se sa odvojenim tomovima do 1974. godine. Kakav su tretman bosanskohercegovačka jezička praksa i njeno naslijeđe imali u tim rječnicima, najbolje govori podatak da je, prema navodima Alije Isakovića, iz djela bošnjačkih autora uzeto samo 1,8% ukupne leksike.

U periodu između šezdesetih i sedamdesetih godina aktuelizirano je u lingvističkim krugovima mišljenje o postojanju dvije varijante sh – hs jezika, što su posebno podržavali profesori na katedri za sh jezik dr. Jovan Vuković i dr. Svetozar Marković. Na Kongresu slavista 1965. godine u sarajevu književnik Alija Isaković je ukazao na postojanje treće, bosanske varijante, što je u nešto drugoj formi iskazao i dr. Srđan Janković u sarajevskom „Pregledu“ 1967. godine. Pojava dvobroja časopisa „Život“ 1970. (broj 11-12) sa odgovorima na anketu u vezi sa jezičkom problematikom u Bosni i Hercegovini uzvitlala je političke krugove, jer su Bošnjaci, prije svega dr. Muhamed Filipović, književnici Alija Isaković i Mak Dizdar, ukazujući na diskriminaciju koja je u dugom vremenskom periodu pravljena prema bosanskom jeziku, pokazali neodrživost takve tadašnje jezičke prakse.

Naveden događaji podstakli su političke krugove da krenu u akciju, pa se 1970. godine održava Simpozij o jezičkoj toleranciji, a 1973. Savjetovanje o književnom jeziku u Mostaru, što je ubrzo rezultiralo zaključcima političkih tijela o jezičkoj politici.

Iako se može reći da su ti zaključci donijeli značajan pomak u jezičkoj praksi, izuzev nekih formalnih promjena, nije došlo do temeljnih rješenje jer se u zaklanjanja za jezičku toleranciju, za jedinstvo u raznolikostima, za individualni izbor jezičkih sredstava, u jezičkoj praksi nastavili sa protežiranjem onog izraza koji nije bio bosanski, čemu su najviše doprinosili lektori, a oni najčešće nisu bili Bošnjaci.

Kao rezultat izmjenjenog odnosa prema bosanskohercegovačkom jezičkom izrazu treba gledati i pojavu Pravopisnog priručnika Mustafe Ajanovića, Svetozara Markovića i Zvonimira Diklića u izdanju „Svjetlost“ 1972. godine, ali izuzev načelnog poštivanja Pravopisa iz 1960. godine, te nešto više bosanske leksike, radikalnijih promjena nije bilo. Nešto kasnije, 1976. godine, pojavljuje se i jezički savjetnik Milana Šipke, koji uz poštivanje i afirmaciju političkih zaključaka o jeziku, uglavnom polazi od postojećih pravopisnih odredbi. U toj izmjenjenoj politici treba posmatrati i izdvajanje instituta za jezik, gdje je priliku za sistematski naučni rad dobilo nekoliko mladih bošnjačkih lingvista, koji su, u okviru nekoliko naučnih projekata, učinili značajan napor u afirmaciji bosanskohercegovačkih govora.

Za pravopisnu problematiku u Bosni i Hercegovini svakako je veoma značajno savjetovanje održano u decembru 1976. godine u Trebinju pod nazivom Pravopisna problematika u Bosni i Hercegovini. Na tom savjetovanju podneseno je, u okviru projekta pod tim nazivom, tridesetak referata, a referate su podnijeli i lingvisti iz drugih sredina (Božidar Finka, Dalibor Brozović, Ivan Klajn i drugi). Opća pitanja pravopisne problematike, kao i rasprave o ijekavskom izgovoru, pisanju velikog slova, ortografskoj i ortoepskoj normi, te transkripciji stranih riječi i imena, raspravljalo se o sastavljenom i rastavljenom pisanju riječi, te interpunkciji i pravopisnim znacima. Značaj ovog savjetovanja je nesporan, jer je uticalo na jezičku praksu u Bosni i Hercegovini, ali je zanimljivo reći da je projekat polazio od pravopisa koji su nastali poslije 1900. godine. Niko od učesnika savjetovanja nije ni spomenuo Gramatiku bosanskog jezika iz 1890. godine, iako je ona, kao što smo vidjeli, prije svih normirala jezik u Bosni i Hercegovini, a od pravopisnih odredbi u toj Gramatici polazili su gotovo svi pisci pravopisa u devetnaestom vijeku. Međutim, u većini referata data je kritička procjena postojećih pravopisnih normi. Na taj način, uz sve primjedbe koje govore o tome da se nije vodilo računa o normiranju jezika u Bosni i Hercegovini u XIX vijeka. Savjetovanje o pravopisnoj problematici u Trebinju je otvorilo puteve pravljenja Pravopisa bosanskog jezika, jer je jasno ukazano na specifičnosti upotrebe jezika u Bosni i Hercegovini, kao i specifičnosti normiranja jezika u ovoj sredini.

Popis stanovništva iz 1991. godine u Bosni i Hercegovini, na kome se preko 90% Bošnjaka izjasnilo za termin bosanski jezik, pojava knjiga o jeziku dr. Senahida Halilovića, dr. Dževada Jahića. Alije Isakovića, uz ranije objavljene knjige M. Hadžijahića, K. Suljevića, A. Purivatre, S. Ćerića i drugih, pokazali su punu opravdanost termina bosanski jezik i potrebu kondifikacije i kultivisanja jezika kojim se govori u Bosni i Hercegovini.

Poslije donošenja Pravopisa iz 1960. godine pojavilo se više knjiga koje su tretirale pravopisnu problematiku, što se odražavalo na jezik kojim se pisalo u Bosni i Hercegovini. Najznačajnije su, međutim, knjige koje je objavio Institut za jezik u Sarajevu, u početku kao Odjeljenje za jezik Instituta za književnost, a potom kao samostalna ustanova.
Podstaknuti jednim drugačijim odnosom prema bosanskohercegovačkom jezičkom izrazu, koji je uslovljen sazrijevanjem svijesti o različitoj realizaciji jezika u bosanskohercegovačkoj sociokulturnoj sredini, naučni radnici i saradnici Instituta za jezik su, u okviru zacrtanih projekata, objavili čitav niz istraživanja. Pravopisnoj problematici su posvećene teme u više knjiga, a posebno je obrađen jezik i sredstva informisanja u Bosni i Hercegovini. Ove knjige imaju za standardizaciju i kultivisanje bosanskog jezika veoma značajnu ulogu.
Pitanjima jezičkog izraza u Bosni i Hercegovini, uz navedene knjige, bavili su se i časopisi za jezik. Institut za savremeni jezik pri Višoj pedagoškoj školi u Sarajevu u julu 1949. godine je pokrenuo časopis Pitanja savremenog književnog jezika, a u redakcionom odboru su bili Jovan Vuković, Midhad Šamić i Rikard Kuzmić. Međutim, tokom 1949., i 1950., izašla su samo dva broja, a potom 1951., 1952., te zatim 1957. godine još samo po jedan broj, ovaj put u izdanju Katedre za književnost i srpskohrvatski jezik pri Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Ta Katedra je 1954. godine pokrenula novi časopis sličnog sadržaja – Pitanja književnosti i jezika, pa su izašla tri broja, a nakon toga se izdvajaju časopisi – sveske za književnost, a odvojeno sveske za jezik. Ali, taj časopis nije bio duga vijeka, a od 1958. godine ne izlaze ni Pitanja književnosti i jezika. Tek 1968. godine, u vrijeme uzburkanih političkih događaja, izlazi još jedan broj Pitanja savremenog književnog jezika, ali se taj časopis poslije jednog broja ponovo ugasio.

Konačno, 1972. godine Odsjek za južnoslavenske jezike Filozofskog fakulteta u Sarajevu, sa redakcijom koju su činili dr. Herta Kuna, dr. Zdenko Lešić, dr. Midhat Riđanović i dr. Jovan Vuković, pokreće časopis Književni jezik, koji je, s manjim prekidima, izlazio do pred ovaj zadnji rat. U uvodnoj riječi prvog broja ovog časopisa se kaže da će Književni jezik tretirati tri osnovne oblasti: teoriju nastanka, razvoj i suština standardnih jezika, problem standardnog jezika, te historijske aspekte našeg današnjeg književnog jezika. Iako je ovaj značajni časopis morao platiti danak nekim dnevno političkim događajima, on je, kao jedini časopis te vrste u Bosni i Hercegovini, odigrao veoma važnu ulogu u standardizaciji bosanskog jezika, jer je pratio i savremena lingvistička kretanja, a povremeno je donosio i značajne tekstove iz historije bosanskog jezika.
Za normiranje jezika u Bosni i Hercegovini rad Instituta za jezik kako i redakcija časopisa Književni jezik značio je dalji korak u izgradnji jezičkog standarda na modernim lingvističkim osnovama, a uz Institut za jezik stasao je jedan broj mladih bosanskohercegovačkih lingvista koji su izvršili značajna istraživanja veoma bitna za dalji razvoj bosanskog jezika. Ti mladi lingvisti su (od)bacili teoriju o varijantama koja je naročito bila aktuelizirana u srbokroatistici poslije šezdesetih godina, a nosioci takvih ideja su bili vodeći srpski i hrvatski lingvisti toga doba.


Sve ono što se dešavalo od sredine šezdesetih godina, sva ona ukazivanja na specifičnosti bosanskog jezika potkraj šezdesetih i tokom sedamdesetih godina, brojni tekstovi u časopisima i knjigama, posebno u izdanjima Instituta za jezik iz Sarajeva, pojava knjiga koje govore o bosanskom jeziku dr. Senahida Halilovića, dr. Dževada Jahića i Alije Isakovića, a prije svega sazrela svijest o bošnjastvu i bosanskom jeziku, iskazana u bošnjačkom narodu prilikom popisa stanovništva 1991. godine, a posebno na Bošnjačkom saboru 1993. godine, nametnuli su potrebu daljeg kultivisanja bosanskog jezika i pravljenje svih potrebnih knjiga koje imaju civilizirani jezici: pravopisa, gramatike i rječnika.

I eto hvala Bogu ove godine izašlo je djelo koje rješava sve jezičke dileme, a to je enciklopedijski rječnik Dževada Jahića. Prvi enciklopedijski „Rječnik bosanskog jezika“ u deset tomova, koji je promoviran u Sarajevu.

Prema Jahićevim riječima, ovo djelo ima višestruko značenje. „Rječnik“ je rađen kao rječnik standardnog jezika i on je opće upotrebljive vrijednosti. On ima mnoga pitanja, stvari i vrijednosti koje su bile do sada nejasne u normativistici bosanskog jezika konkretno i do kraja rješava. Djelo sam radio na naučnim temeljima i sa ogromnom građom koja je naučno istražena – pojasnio je Jahić na promociji.

O Jahićevom rječniku govorili su ugledni lingvisti i filozofi na promociji Hasnija Muratagić – Tuna, Ahmet Kasumović, Alija Pirić, Ibrahim Pašić te akademik Muhamed Filipović. Svi oni se slažu da je riječ o višestroko značajnom djelu koje će riješiti brojne nedoumice standardnog bosanskog jezika. Nesporno će ovaj rječnik biti nezaobilazan udžbenik za studente bosanskog jezika, ali i priručnik za sve one koji govore jedan od službenih jezika Bosne i Hercegovine. Zahvaljujući dugotrajnom naučnoistraživačkom radu profesora Dževada Jahića.

Profesor Dževad Jahić je rođen 1948. godine u Mostaru. Studij jezika i književnosti završio je na Višoj pedagoškoj školi u Sarajevu i Filološkom fakultetu u Beogradu, gdje je i doktorirao. Bio je predavač na Moskovskom unverizitetu, a danas je redovni profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Autor je knjiga „Jezik nacija, nacionalizam“, „Ijkavskoštakvski govori istočne Bosne“, a s kolegom Senahidom Halilovićem i Ismailom Palićem napisao je „Gramatiku bosanskog jezika“.
Pojava prvog Pravopisa bosanskog jezika kao i ovaj Jahićev „Rječnik“ i sva druga gore napisana djela su veoma važani za historiju bosanskog jezika i cijelokupnu našu kulturu, jer su svi dosadašnji bošnjački autori pisali i stvarali na i jeziku nametnutim pravopisnim rješenjima. „Rječnik“ jeste jednojezičan, međutim, ovo je udžbenik, jer iz ovoga možemo vidjeti svu našu kulturološku i civilizacijsku prošlost.

Sa gore objavljenim djelima prestaje proganjanje i kastriranje (izraz Maka Dizdara) našeg bosanskog jezika. Pa za one koji misle da je bosanski jezik (ne)poznat neka dođu u Bosnu i Hercegovinu i da se uvjere da se tu govori bosanski, jer je to jezik naših pređa, na našu sreću i rahatluk, Bošnjo se nije dao, žilav je on, čuvao je svoje riječi u halvatima i na čardacima, u avlijama i na česmama, na tehvidima i mevludima, na svadbama i sunetima; čuvao ih u našim lijepim sevdalinkama i ženaskim muslimanskim pjesmama.

A onima koji „(ne)poznaju“ bosanski jezik nije uskraćeno da govore svojim jezikom, a da je tako vidi se po administrativnom bosanskom jeziku: bosanski, hrvatski, srpski (bhs). A koliko se govori i piše „hrvataski“ u Bosni i Hrercegovini najbolje pokazuje primjer kada su hrvatski predstavnici u vlasti tražili da im se materijali prevedu na njihov jezik i u tom materijalu od stotine stranica pronašli su par „hrvatski“ riječi koje su se (za)gubile među bosanskim.

Ovdje ću dodati jednu tako malu riječ velikog značenja, a koju pokušaše prevesti na srpski, a to je ona naša RAHAT za koju trebaše „pet srpskih riječi“: zadovoljan, miran, spokojan, bezbrižan i komotan, pa opet nisu bili „rahat“ kad su je pjevali, a mi Bošnjaci jednostavno kažemo: rahat, i gotovo!

Mogao bih navesti još hrpu primjera, ali što bi Srbi rekli: bre, dosta je. Da li su znali da je i „bre“ došlo ovamo sa Turcima? Vjerujte, do skoro, ja to nisam znao. Mislio sam da je to srpska riječ.

A šta li misle Beograđani kada čuju riječi: Avala, Terazije, Karaburma, Kalemgedan, Tašmajdan, Dorćol... koje svaki dan izgovaraju kao što mi izgovaramo: Bembaša, Baščaršija, Mejtaš itd.? Sve te, i hiljade drugih riječi (koje nemaju alternative), donijeli su Turci u ove krajeve, a ne Sloveni iza planina Karpata.

Riječi: pita, sarma, meze, rakija, baklava, đulbastija, ćevapčići... orijentalnog su porijekla, ali su stekle pravo građansko kod nas, prvo u Bosni, pa su ih onda uzeli Srbi, Hrvati i drugi. Zašto bi one i po čemu bile tuđe... nego bosanske? Toliko o jeziku, i na jeziku koji je nekima u Bosni i Hercegovini i šire (NE)POZNAT.