Alen ZEČEVIĆ, prof.: Kraljevske porodice imale su svoj zaštitni znak, simbol koji je bio prepoznatljiv i upečatljiv, koji je govorio o njihovoj moći i njihovom vladarskom imenu. Kao što su sve kraljevske porodice imale svoje grbove, tako su i bosanske vladarske porodice imale svoje ambleme (grbove) sa kojih se mogla jasno isčitavati njihova slava i prestiž. Arheološka istraživanja su pokazala da je riječ o vrlo zanimljivim primjercima, sa izraženim ukusom prilikom njihovog oblikovanja, pri čemu je svaka od porodica u svoj grb utkala dio svog kraljevskog renomea, porijekla i simbola koji izazivaju svojevrsno strahopoštovanje.

Malo je zemalja koje se mogu pohvaliti tako bogatom historijom kao što je to Bosna i Hercegovina. Najzanimljiviji od svih, period bosanske historije o kojem se danas vrlo malo zna, a koji je obilježen uzdizanjem srednjovjekovne bosanske kraljevine, svakako je period močnih feudalnih bosanskih kraljevskih porodica koje su u burnom srednjem vijeku učvrstile svoju vlast na teritorijama koje su im pripale nakon međusobnih ratovanja. To su uglavnom međudinstički sukobi koji su se odvijali u svjetlu međunarodnih prilika – stalno prisutnog pritiska Ugarske i sve češćeg prisustva osmanskih vojnih jedinica na tlu Bosne i Hercegovine. Kraljevske porodice imale su svoj zaštitni znak, simbol koji je bio prepoznatljiv i upečatljiv, koji je govorio o njihovoj moći i njihovom vladarskom imenu. Kao što su sve kraljevske porodice imale svoje grbove, tako su i bosanske vladarske porodice imale svoje ambleme (grbove) sa kojih se mogla jasno isčitavati njihova slava i prestiž. Arheološka istraživanja su pokazala da je riječ o vrlo zanimljivim primjercima, sa izraženim ukusom prilikom njihovog oblikovanja, pri čemu je svaka od porodica u svoj grb utkala dio svog kraljevskog renomea, porijekla i simbola koji izazivaju svojevrsno strahopoštovanje.

Jednostavni heraldički amblemi na prostoru koji je obuhvatala nekada moćna srednjovjekovna bosanska kraljevina javljaju se u velikom broju i širokim vremenskim dijapazonima. Iako su historijska saznanja pokazala da je postojao veliki broj heraldičkih amblema (grbova), ipak, njihov broj je u znatnoj mjeri ograničen. Prvi poznati grbovi javili su se na prelazu četvrte u petu deceniju XIII stoljeća; kao što je turnir i orao na pečatima bosanskog bana Ninoslava i sl. Već s kraja XV stoljeća javlja se veći broj bliže opredijeljenih grbova kao što su npr. sidro (kotva) iz porodice Sankovića, predstava kule na pečatima Pavlovića, monogram vladarske porodice u Kosača-Hranića-Vukčića i dr. Prema tome, dobiva se utisak da heraldički amblemi u XIII stoljeću još uvijek nisu bili potpuno ustaljeni. S vremenom heraldički amblemi doživljavaju transformaciju, napuštaju se ranije prisutni elementi i mijenjaju ih novi – kompozicija sa predstavom štita; iz koje će se razviti nepotpuni grb. Rasprostranjenost heraldičkih grbova nije bila ravnomjerna po cijeloj Bosni i Hercegovini. Naime, Humska zemlja je zadržala svoje heraldičke ambleme sve do konca XV stoljeća, dok su u Bosni heraldički amblemi u drugoj polovini XIV stoljeća zamijenjeni potpunim grbovima. Među potpunim grbovima posebnu grupu čine grbovi bosanskih banova i kraljeva. Oni se u historijskoj nauci tretiraju odvojeno od drugih grbova, iz razloga što se samo na njima može pratiti razvojni proces jednog grba u Bosni kroz period od jednog stoljeća.

Grb Kotromanića

Grb kraljevske porodice Kotromanića
Najstariji grb Kotromanića, i ujedno prvi poznati potpuni grb u Bosni, je grb Stjepana II Kotromanića, sačuvan na jednoj vrsti novca; sastoji se od srcolikog štita, kacige i ukrasa. Na čitavom polju štita naslikana je peterokraka zvijezda, a ukras se sastoji od >>jastučića<< (raširenog vela) i rozete iz koje izbija perjanica.^[1] Neposredno nakon što je krunisan za kralja Tvrtko je uveo nove elemente u grb vladarske porodice, sa minimalnim korekcijama, koji je u takvom obliku ostao sve do propasti srednjovjekovne bosanske kraljevine. Na tom grbu je ustanovljena osnovna forma grba na kojoj je kompoziciju obrazovao srcoliki štit sa desnom kosom prugom, sa kacigom i ukrasom koji se sastojao od vela koji lepršavo pada iza kacige; zatim, tu je kruna sa predstavom ljiljana iz koje izbija perjanica. Dva slobodna polja koja se nalaze na štitu ispunjena su sa po tri ljiljana. Zlatnom žicom,na brokatnoj tkanini istkani grb Tvrtka I. Kotromanića, predstavljen na plaštu kojim je bio pokriven njegov grob u crkvi sv. Nikole u Milima, sadrži sve elemente potpunog grba izrađenog u duhu zapadnoeuropske heraldike: štit, kacigu, veo, krunu i perjanicu.^[2] Gledajući elemente grba Stjepana II Kotromanića i Tvrtka, jasno se uočava razlika u heraldičkom simbolu, u položaju vela i kruni. Smatra se da je najbolje očuvani Tvrtkov grb onaj koji je pronađen na brokatu iz njegovog groba u Arnautovićima kod Visokog. U vremenima nakon toga, generacija vladara koja se našla u kasnijim godinama na vladarskom tronu – kralj Dabiša, njegova žena i nasljednica Jelena nisu napravili nikakve izmjene na grbu.
Ostoja će kasnije donijeti novu organizaciju polja u štitu: on će umjesto kose pruge i ljiljana čitav prostor štita ispuniti predstavom krune. Štit sa kosom prugom i sa šest ljiljana smještenih u dva polja smatra se porodičnim grbom Kotromanića. On samostalno dolazi na zastavi i konjskom pokrivaču velikog pečata svih bosanskih kraljeva, a posebno na štitu konjanika i na prijestolnom pečatu Tvrtka I i Dabiše; susreće se i na nekim primjercima novca kralja Tomaša. Simbol ljiljana na heraldičkim amblemima kraljevske porodice Kotromanića ujedno se može tretirati i kao simbol Bosne u njenom državnom smislu. On je ukomponiran u krunu a često su se koristili i kao ornamentalni motivi na kamenoj ornamentici koji su pronađeni na kraljevskom dvoru na Bobovcu.

Grb Kosača

Grb vladarske kuće Kosača
Uz svo naše poznavanje tragične sudbine srednjovjekovnih bosanskih arhiva i knjiga, ostalo je do danas neobjašnjeno pitanje kako su i u kojim okolnostima nestali najvažniji arhivi – oni porodični ali i oni državni arhivi Kotromanića, te arhiv Kosača. U kontekstu ranije spomenutih dinastičkih sukoba potrebno je spomenuti da je Stjepan Vukčić Kosača 1439. Zaplijenio i vjerovatno uništio arhiv porodice Pavlović, oblasnih gospodara u srednjem Podrinju i okoline Trebinja. Zbog svoje uloge i značaja na političkoj pozornici u srednjem vijeku Kosače su stasale u veliku vladarsku porodicu. Njihova moć rasla je sa njihovim teritorijalnim širenjem i oblastima nad kojima su imali vlast, a to je najvećim dijelom Humska zemlja sa još nekim krajevima. Podižući dvor na crvenoj stijeni iznad vrela Bune Herceg Stjepan Kosača je udario temelje moći svoje porodice, koja se godinama javljala kao nezaobilazan politički faktor u srednjovjekovnoj Bosni. Svakako, i Kosače su, baš kao i ostale značajnije vladarske porodice, svojim međusobnim ratovima stvorile stanje anarhije i tako doprinijele urušavanju bosanskog kraljevstva.
Grb vladarske porodice Kosača je zanimljiv iz nekoliko razloga. Razvojne faze stvaranja grba Kosača zabilježio je nekoliko promjena, a u kompozicijskom smislu se mnogo razlikuje od grba Kotromanića. U periodu XIV stoljeća vladari Humske zemlje i Podrinja su koristili isključivo jednostavne heraldičke ambleme, ali će se tek nakon postepenog opadanja moći srednjovjekovne Bosne i oni koristiti potpune grbove. Nakon smrti herceg Stjepana vukčića njegovi sinovi, Vlatković-Ivanišević, će pod istim grbom upravljati područjem zapadnog Huma. Grb Kosača je bio osmišljen kao štit srcolikog oblika na kojem je bila jasno istaknuta predstava lava koji drži predmet (zastavu). Štit, koji ujedno čini i najdominantniji dio cjelokupne kompozicije grba, bio je ispunjen nizom koso poredanih pruga, dok se iznad njega nalazilo draperje koje se pružalo na desnu i lijevu stranu. Kosačin grb, kojim apsolutno dominira lav koji nosi zastavu, ukrašavao je jednu od dvije njegovih raskošnih palača u Dubrovniku.

Grb Hrvatinića

Grb porodice Hrvatinića
Srednjovjekovna vladarska porodica Hrvatinić je u decebijama pred dolazak osmanske vojske bila jedan od najžešćih suparnika ostalih feudalnihporodica – Kotromanića i Kosača. Njihova vlast prostirala se na današnje područje zapadne Bosne, oblasti Jajca i Krajine kao centrima. Prve decenije XV stoljeća na području srednjovjekovne Bosne protekle su u suparništvu najmoćnijih feudalnih porodica. Heraldička simbolika Ugarske bitno je uticala na formiranje grba porodice Hrvoja Vukčića Hrvatinića. I njegov grb sa štitom, luksemburškim dvorepnim lavom, oklopljenom rukom s podignutim mčem, kacigom i plaštom, pripada fondu ili grupi potpunih grbova.
Grb Hrvatinića prošao je iste razvojne faze kao i grbovi prethodno spomenutih vladarskih porodica. Njihova heraldika je počivala na elementu štita, sa malo zaobljenim oblikom, koji je na sebi imao predstavu lava i ruke koja drži vladarski mač; iznad kojih se nalazio niz vodoravnih linija. Štit je zapravo bio dio veće cjeline koju je činila vojnička kaciga sa koje se pružala perjanica; iznad koje se u nepravilnom obliku pružala legenda sa natpisom porodičnog imena. Prema tome, može se zaključiti da je grb Hrvatinića zadržao osnovnu formu štita i kacige sa perjanicom koji su se pojavljivali i u heraldičkim amblemima drugih vladarskih porodica. Motiv okopljene ruke – znak viteškog dostojanstva – tipičan je ukras ugarskih grbova, što ujedno govori o uticaju velikih evropskih dvorova na formiranje grbova bosanskih vladarskih porodica koje su u to vrijeme bilježile značajan uspon. Razlikuju se utoliko što na njima nema predstave ljiljana, koji je bio vrlo čest a kasnije i stalan element Kotromanića.

Grb Pavlovića

Grb vlastele Pavlovića
Pored već spomenutih vladarskih porodica u srednjovjekovnoj Bosni je u rangu srednjovjekovne vlastele određenim teritorijama vladala i porodica Pavlović. Ona se u historijskim izvorima spominje na više mjesta i u različitim kontekstima, ali svakako da je u posljednjim decenijama srednjovjekovne bosanske države bila stalno prisutan faktor u politici osmanskog sultana. Naime, u posjedu Pavlovića su se nalazila mnoga mjesta i utvrde u istočnoj Bosni, kao što su Višegrad, Prača, Olovo i Trebinje. U vrijeme kada se na tlu Bosne postepeno učvršćuje osmanska vlast, u posjedu Pavlovića se nalazilo i nekoliko gradova u samom centru Bosne, a koji su bili u sastavu župe Vrhbosna (Hodidjed). Oni su u maloj župi Tilavi imali još uvijek prividnu vlast za koju su Isa-begu Ishakoviću plačali godišnji tribut. Nakon osvajanja Bosne njihove su teritorije pretvorene u vilajete.
Zbog svog društvenog položaja, kako vlastelinskog tako i političkog, Pavlovići su također imali svog grb. Na njemu je evidentan uticaj istih onih tokova evropskih kulturnih i civilizacijskih tokova, koji su se baš kao i na grbu Kotromanića, manifestovali u obliku ljiljana koji se nalaze na grbovničkom štitu. Grb Pavlovića je u centru svoje kompozicije sadržavao predstavu kamenog dvorca sa dvije male i jednom velikom kulom, vjerovatno zamišljena kao asocijacija na njihovu vlastelinsku kuću i slavu.

Ljiljan – simbol države Bosne
Bosna je, kako je to u najnovijoj historijskoj literaturi dokazano, bez sumnje najstarija južnoslavenska ranofeudalna država.^[3] Njena državnost je, uprkos svim političkim prilikama kroz stoljeća njenog nastajanja, snažena političkom i kulturnom djelatnošću njenih prvih državnika – banova, a kasnije i bosanskih kraljeva. Zbog snažnog političkog uzdizanja od početka XII stoljeća srednjovjekovna Bosna je svoje mjesto našla u mnogim prepiskama na močnim evropskim dvorovima. Nakon što je proglašeno bosansko kraljevstvo 1377. godine došlo je do formiranja posve novog, modernijeg i potpunijeg, bosanskog grba. Centralnu figuru grba porodice Kotromanića činila je kruna sa ljiljanima. Međunarodno značenje anžuvinskih ljiljana, koji od tada zauzimaju trajno mjesto u grbu Kotromanića i Bosne, potvrđuje i njihova široka rasprostranjenost na grbovima evropskih velikaša. Upotreba ljiljana je, prema tome, bila logičan slijed prilikom čega je i Bosna, po uzoru na velike i močne evropske dvorove, za simbol svoje državnosti odabrala upravo ljiljan. Četiri stilizirana ljiljana smještena među čupercima bujne lavove grive, raspoređena pravilno na rubove zamišljenog romba, prepoznata su na grbu hercega Stjepana Vukčića Kosače.^[4] Prema tome, može se reči da je srednjovjekovna bosanska heraldika svoje glavne elemente i predstave crpila iz heraldike srednjovjekovnih evropskih porodica, pri čemu je simbol ljiljana utkala u temelje svoje državnosti.

Grbovi ostalih vlastelinskih porodica
Heraldika bosanskog srednjovjekovlja nije zanimljiva samo zbog zavidnog stepena stiliziranja, nego i zbog činjenice da je uticaj evropskih dvorova u znatnoj mjeri oblikovao heraldiku ostalih bosanskih vlastelinskih porodica koje su kroz historiju srednjovjekovne Bosne bile u sjeni velikih vladarskih dvorova. Na grbovima te vlastele se očituje nekoliko zanimljivih pojava. Naime, pored već ustaljenih heraldičkih simbola: ljiljana, lava, mača i sl; na njihovim grbovima se javlja predstava polumjeseca (nešto prije konačnog pada Bosne pod osmansku vlast). To pokazuje slika grba Milienovića.

Prema podacima koje donosi Fojnički grbovnik, zanimljiv je i grb plemičke porodice Predojevića, koja je po dolasku osmanske vlasti u Bosnu prešla na islam. Ova porodica je osmanskom carstvu dala velikog bosanskog vojskovođu, Hasan-pašu Predojevića koji je 1593. godine poginuo u borbi pod Siskom.

Pojava takvih heraldičkih simbola koji su nesumljivo odraz historijske prekretnice za Bosnu, pokazuje da su heraldički amblemi obogaćeni novim simbolima i da oni nisu prošli razvojne faze kao grbovi velikih vladarskih porodica, poput Kotromanića. Simbol polumjeseca javlja se i na heraldičkom amblemu plemićke porodice Sokolović, sa predstavom ptice (sokola) na polumjesecu. Sokolovići su, prema podacima koje daje Borelijev grbovnik iz 1700. godine, prešla islam nakon osvajanja Bosne. Iz ove porodice je poteklo nekoliko značajnih ličnosti za historiju Bosne, ali i Osmanskog Carstva, kao što su: Ferhad-paša Sokolović i znameniti Mehmed-paša Sokolović, veliki vezir Osmanskog carstva. (Diwan, br. 6. str. 29.januar 2013.)

Fussnote:
^1]Kulturna istorija Bosne i Hercegovine, grupa autora, Sarajevo, 1984., str.522
^2]Pavao Anđelić, Grobovi bosanskih kraljeva u ^3]Arnautovićima kod Visokog, Sarajevo, 1962., str.169-170 Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, str. 27
^4]Anđelić, Grbovi Herceg Stjepana Vukčića Kosače, str. 84