Elmedina MUFTIĆ: Koji je stepen zvjerstva vladao u Prijedoru od 1992.-1995.godine govore podaci, 3176 ubijenih, 102 ubijene djece, u porodici Bašić za jedan ubijeno je 13 djece u dobi do 18 godina; u porodici Tatarević za jedan dan ubijeno je šest sinova i otac. Prijedor je grad sa najviše pronađenih masovnih grobnica u kojima su pronađeni posmrtni ostaci žrtava genocida u Prijedoru. Poznato je i to da su tijela ubijenih Bošnjaka Prijedora pronalažena u pojedinačnim i masovnim grobnicama širom BiH.

U protekloj agresiji Srbije i Crne Gore na Republiku Bosnu i Hercegovinu koja je za cilj imala izvršenje genocida nad Bošnjacima i djelimično Hrvatima, te stvaranje Velike Srbije, Prijedor je jedan od najvećih stradalnika gdje su počinjeni svi oblici ratnih zločina, odnosno gdje je po svim tačkama prekršena Konvencija o sprječavanju genocida, gdje je izvršen genocid, unatoč tome što, za sada, Međunarodni sud pravde i Međunarodni su za ratne zločine izbjegava iz samo njima znanih razloga da donese presudu, ali sa presudom ili bez presude, neoborivi su dokazi da je genocid nad Bošnjacima Prijedora izvršen.

Prijedor je mjesto gdje je srpsko-crnogorski agresor potpomognut domaćim izdajnicima (čitaj četnicima) pretrpio svaki vid zločina, od ubijanja, progona, silovanja, zatvaranja u logore, mučenja, razaranja..., a sve u cilju fizičkog uništenja Bošnjaka i djelimično Hrvata kao preduslova stvaranja „velike Srbije“. Fašizam ogrnut u plašt genocida punom snagom oživio je 30.aprila 1992.godine, kada je agresorska JNA i druge paravojne srpsko-crnogorske snage preuzele vlast i sve objekte od vitalnog značaja u Prijedoru. Sve što se od 30.aprila 1992.godine događalo na području Prijedora može se opisati sa riječi genocid i najmračniji oblik fašizma na srpsko-crnogorski način. Poslije Drugog svjetskog rata i genocida nad Jevrejima, zabilježen je Aparthejd u Prijedoru kada su 31.maja 1992.godine agresorske srpske vlasti naredile Bošnjacima i Hrvatima da svoje kuće označe bijelim čaršafima, a da pri izlasku iz kuća nose bijele trake oko ruke, kako bi bili lakše prepoznati odnosno uočeni za odstrijel.



Teško je nabrojati i opisati kakvi su se oblici zločina provodili nad nesrpskim stanovništvom Prijedora i Kozarca, na kakve su sve muke stavljani nedužni ljudi kojima sva krivica bi što im svetosavlje ne teče venama, te zbog toga ih na nestanak osudi SANU, SPC, JNA i paravojne četničke jedinice. Najveća mučilišta na tlu Evrope poslije Aušvica su bila u Prijedoru, zloglasni logori smrti Omarska, Keraterm, Trnopolje, u kojima su do granica smrti mučeni a potom i ubijani građani Prijedora, uglavnom Bošnjaci.

Tomašica najveća do sada otkrivena masovna grobnica na tlu Evrope u koju su bacana tijela ubijenih Bošnjaka, te Korićanske stijene sa kojih su u provaliju duboku 200m bačena tijela 200 Bošnjaka su neoborivi dokazi da je zajednički imenitelj za sve zločine počinjene u Prijedoru genocid. Ono što je posebno bitno istaknuti jeste i to da su agresori u Prijedoru proveli i genocid nad bošnjačkom intelektualnom elitom, to je Bosna doživjela još samo u vrijeme Omer-paše Latasa i u vrijeme Stakića, Brđanina, Žigića, Radića i Sikirića koji su pred Međunarodnim sudom za ratne zločine u Hagu osuđenji za zločine u Prijedoru, ali sramno, ne i za genocid.

Koji je stepen zvjerstva vladao u Prijedoru od 1992.-1995.godine govore podaci, 3176 ubijenih, 102 ubijene djece, u porodici Bašić za jedan ubijeno je 13 djece u dobi do 18 godina; u porodici Tatarević za jedan dan ubijeno je šest sinova i otac. Prijedor je grad sa najviše pronađenih masovnih grobnica u kojima su pronađeni posmrtni ostaci žrtava genocida u Prijedoru. Poznato je i to da su tijela ubijenih Bošnjaka Prijedora pronalažena u pojedinačnim i masovnim grobnicama širom BiH.



Danas, dvadeset dvije godine poslije agresije i genocida u Prijedoru vlada ista genocidna bratija koja se ponosi prošlosti u kojoj su do istrebljenja doveli Bošnjake i Hrvate, kojima smeta da se za 102 ubijene djece Prijedora u njihom gradu smrti postavi spomen sjećanja, kao opomena i pouka da se nika i nikome ne ponovi.

Sve što možemo da učinimo za žrtve jeste da se borimo za kulturu pamćenja, da dobijemo bitku za interpretaciju istine o agresiji i genocidu, da istrajemo na traženju pravde za žrtve, da ne oprostimo i ne zaboravimo, da opominjemo i poučavamo. A jedan vid borbe ogleda se i kroz obilježavanje 31. maja, Dan bijelih traka, u kojem noseći bijelu traku oko ruke, podsjećamo sebe i druge da je ne tzako davno bilo kad su Bošnjaci morali sami sebe obilježiti i tako obilježeni čekati u red za smrt, ali i da poručimo genocidašima da im je to bilo i zadnji puta da su nas ubijali, jer smo lekciju naučili, pouku uzeli, emanet žrtve i šehida nosimo...

Prijedor, Sanski Most, Ključ, Bratunac, Vlasenica, Bijeljina, Višegrad, Foča, Srebrenica...nam ne daju da zaboravimo ko su nam dušmani.

Jasno, genocid u Prijedoru ne zaboravljamo i ne halalimo!!!