ovakvim manifestacijama i sadržajima mladi uče historiji i čuvaju sjećanja na heroje BiH. Mnogi Bužimljani u dijaspori su svoje godišnje odmore prilagodili ovoj manifestaciji kako bi i sami, svako na svoj način, dali doprinos u što bogatijem i ljepšem održavanju ove manifestacije, gdje druženja ovih dana nigdje nije nedostajalo.

Čović ovih dana otvoreno lobira za Hrvatsku u slučaju Pelješki most, kao da je Hrvatski političar, a ne bosanskohercegovački. Pod Čovićevom odgovornošću rasplamsava se duh ustaštva u zapadnoj Hercegovini, koja je integralni dio Bosne i Hercegovine.
Mislili smo da nakon njegovog otvorenog zalaganja da Karadžić i Mladić završe u Hagu, ovaj čovjek neće mjenjati svoje stavove.
Da podsjetimo Dodik je kao čedo Medlin Olbrajt priznao genocid u Srebrenici, zalagao se za Bosnu i Hercegovinu, da bi danas narodu prodavao sasvim drugu priču.

- Također je jasno da koalicija Radončić-Dodik, odnosno SBB-SNSD, funkcionira u punom obimu sa ključnim zadatkom slabljenja i razgradnje institucija BiH, zaustavljanja evropskog i NATO puta BiH i ekonomskog razvoja. O tome najbolje svjedoči već pomenuto glasanje SBB-a i SNSD-a o Izvještaju o Vijeću ministara, kao i koordinirani pokušaji rušenja pravosudnih institucija i OSA-e kao jedne od najvažnijih agencija na nivou države.

-U minulom ratu pored 25 članova svoje porodice izgubila sam i svog sina Nedžada, kaže Nevzeta Begić iz Srebrenice kojoj je uručen ključ od stana. Nemam riječi sa kojima bih se mogla adekvatno zahvaliti svima onima koji su mi pomogli u stambenm zbrinjavanju. Dvanaest puta sam se do sada selila iz smještaja u smještaj. Mislila sam da nikada neću ući u vlastit stambenu jedincu. Istina, voljela bih da je moj Nedžad živ pa makar i dalje spavala pod vedrim nebom.

Rahmetli Halil i Sumbula Kurspahić imali su sedmero djece: pet sinova i dvije kćerke. Još i prije agresije na Bosnu i Hercegovinu, Enizov babo, rahmetli Halil, preselio je na ahiret. Enizova majka Sumbula, te žena Mujesira i kćerke Enesa i Halida s ostalom familijom Kurspahić iz sela Koritnik, njih ukupno pedeset i jedno, te još nekoliko žena i djece iz drugog naselja, živi su spaljeni u kući rahmetli Enizovog daidže, Adema Omeragića, 14. jula 1992. godine.

Uslijedila je kukavička paljba po nemoćnim, izmučenim i golorukim mučenicima iz logora. Mrtva tjela su padala u ponor provalije. Mnogi logoraši su, u nadi da će izbjeći smrt, sami skakali sa vrha litice u provaliju duboku preko 300 metara.

Priča je to o neunštivosti ljudskog duha kojeg ni jedan rat, ma koliko težak i grozan bio, ne može da uništi. Neki od tih ljudi su uspješni biznsmeni, novnari, pisci, političari, ljudi za koje bi malo ko mogao reći da su u minulom ratu u Bosni i Hercegovini bili osuđeni da umru, da nestanu sa ovog svijeta. Oni su najbolji pokazatelj toga kako ni jedno zlo ne može pobijediti dobrotu.