Harun HODŽIĆ: Kada smo došli u Podorašac pred večer, već je sve bilo gotovo. Ustaše razbijene, putna komunikacija oslobođena a čak i četnici iznad Konjica pomjereni. Iz onakvog beznađa i osjećaja nemoći u jednom danu, vratiti ovako samopouzdanje i uživati u slasti pobjede, zaista je bilo za nepovjerovati. Ali, Božija milost a posebo kada padaju plemeniti šehidi je bila prisutnija nego što smo mogli i zamisliti.

Kako je izmicala 1993. godina a posebno poslije prvih sukoba sa HVO-om na čitavom ratištu u BiH došlo je do veoma teške situacije. Taman smo se ponadali da ćemo uspjeti srpsko-crnogorskog agresora dobro po rogovima udariti, a Hrvati su zadali taj teški udarac i to s leđa, tamo gdje se nismo nadali.

No, hrabrost i odlučnost jedinica ARBiH je bila od presudne važnosti, tako da dogovor Tuđmana i Miloševića da podijele BiH je propao. Ali krv je tekla sve više i više.

Čim su prve naznake sukoba bile prisutne, većina jedinica sa Igmana koje su imale predznak manevarske, tj. Crni Labudovi i Zukina jedinica, uputile su se u zonu djelovanja 4. Korpusa tj. u Hercegovinu. Kada su izbile prve borbe u jablaničkoj i konjičkoj općini, ove dvije jedinice normalno uz domaće, pa i Muderizovu jedinicu, igrale su ključnu ulogu u očuvanju slobodne teritorije ovih općina. Kad je situacija teška i kad Allah dž.š. kuša, onda daje i posebno teške situacije. Jednog dana u okršaju sa ustašama iz Zukine jedinice gine rah. Samko Agović, i bude ranjeno još nekoliko važnih vojnika, koji su bili udarna pesnica ove jedinice.

Za vrijeme dženaze na Igmanu u Šehidskom haremu pored hotela Mrazište, gdje je bila Zukina jedinica, imao sam čast klanjati ovu dženazu i da se obratim poslije okupljenim borcima, koji su bili pogođeni velikim gubitkom.

Taj dan dobili smo i informaciju da je pao Košćan, kota u blizini Tarčina, sa koje se mogao kontrolisati put od Igmana ka Konjicu. A također i sam Konjic kao grad je bio u potpunom okruženju, jer su hrvatske jedinice bile presjekle put podno Podorašća prema Konjicu, a koordiniranim akcijama sa četnicima pokušali su okupirati Konjic. Zaista, teža situacija se nije mogla ni zamisliti kao ova u kojoj smo se našli.

Taman smo se ponadali da ćemo uspjeti srpsko-crnogorskog agresora dobro po rogovima udariti, a Hrvati su zadali taj teški udarac i to s leđa, tamo gdje se nismo nadali.

Poslije dženaze Zuka me pozvao da zajedno sa njim odemo do Konjica. Željan borbe i okršaja bez razmisljanja sam sjeo u džip i krenuli smo ka Konjicu.

Kada smo bili u blizini Pazarića, čula se žestoka borba u predjelu Košćana, a vijesti su prestizale jedna drugu. Naši hrabri borci su uspjeli povratiti Košćan, zarobiti transporter, uništiti jedan tenk, i pobiti na desetine četnika.

Kada smo došli u Podorašac pred večer, već je sve bilo gotovo. Ustaše razbijene, putna komunikacija oslobođena a čak i četnici iznad Konjica pomjereni. Iz onakvog beznađa i osjećaja nemoći u jednom danu, vratiti ovako samopouzdanje i uživati u slasti pobjede, zaista je bilo za nepovjerovati. Ali, Božija milost a posebo kada padaju plemeniti šehidi je bila prisutnija nego što smo mogli i zamisliti.

Raspoloženje je naglo skočilo i kod Zuke i ostalih hrabrih boraca, tako smo navečer na sijelu kod Haseta u bazi Labudova prepričavali o hrabrosti Gazija i o kukavičluku ustaša i četnika. Još jednom se potvrdilo da su odvažni i žestoki samo kad imaju ogromne količine artiljerijskih oruđa i bjesomučno tuku po naseljima i džamijama, a kada se nađu u borbi prsa u prsa, tu pokazuju svoj kukavičluk i jad.