Autor: Mr. sci. Džavid Begović

Mr. sci. Džavid BEGOVIĆ: U Sandžaku je prisutna uobičajena, dobro planirana dezorijentacija. Bošnjaci su svjesni činjenice da govore maternjim jezikom, jezikom njihovih majki. Ali na pitanje „Koji ti je jezik maternji?“ nastaje zbunjenost. Odgovor „srpski“ ili „crnogorski“ teško prelazi preko srca a odgovor „bosanski“ teško prelazi preko jezika. Ovo je posebno bila problematična pojava u vrijeme popisa stanovništva u Crnoj Gori.

Podnaslov ovog članka namjerno je istovjetan sa naslovom članka dr. Senaida Halilovića (Oslobođenje, Sarajevo, 16.2.1991. str. 9.) jer slikovito govori o poziciji bosanskog jezika u tom vremenu.

U naslovu članka iskazan je osjećaj inferiornosti bosanskog jezika, potreba da se dokazuje da bosanski jezik postoji, pa čak i da izjava „govorim i pišem bosanski“ djeluje kao manifestacija hrabrosti što je bilo sasvim razumljivo obzirom na vrijeme u kojem je članak pisan.

Iako znatno rjeđe, nažalost, prisiljeni smo da i danas ističemo isto. Posebno, kada se postavi pitanje maternjeg jezika Bošnjaka u Sandžaku gornji podnaslov postaje itekako upotrebljiv.

Zašto to činimo? Zašto još uvijek padamo u istu zamku? Kome mi to objašnjavamo da bosanski jezik postoji? S druge strane, svako ko želi može otvoriti udžbenik iz istorije i vidjeti da je do Berlinskog kongresa Sandžak bio jedinstven teritorijalni, nacionalni ali i jezički prostor Bosne. Trošimo silnu intelektualnu energiju i vrijeme dokazujući da se bosanski jezik prvi put pominje tada i tada, da su ga pominjali tada i tada kraljevi, pisci, filozofi..., da je stariji od srpskog i hravatskog jezika... da se u sandžačkoj književnosti pominje da je bosanski jezik...itd. Nažalost, bošnjački intelektualci dozvoljavaju sebi da lahko budu isprovocirani paušalnim tvrdnjama iz susjedstva kako „bosanski jezik ne postoji“. Odmah se bacaju na silne naučne analize i dokazivanja, pa srećni što su „pronašli“ dokaze, objavljuju svoje „naučne“ radove koji dokazuju suprotno, dakle ono što smo svi znali, ali nisu svi priznali. Umjesto da upotrebljavamo ogromni intelektualni potencijal na izučavanje bosanskog jezika, trošimo ga na dokazivanje da je istina jednaka istini.

Da li možemo zamisliti mogućnost da neko dokazuje postojanje srpskog ili hrvatskog jezika? Ne, jer je to u matičnim državama aksiom, temeljna istina koja se ne dokazuje. Na potpuno isti način:

bosanski jezik jeste aksiom, temeljna istina koja se ne dokazuje.

Ko ovo ne shvata, pustimo ga da sam sebi dokazuje sve dok ne shvati.
U Sandžaku je prisutna uobičajena, dobro planirana dezorijentacija. Bošnjaci su svjesni činjenice da govore maternjim jezikom, jezikom njihovih majki. Ali na pitanje „Koji ti je jezik maternji?“ nastaje zbunjenost. Odgovor „srpski“ ili „crnogorski“ teško prelazi preko srca a odgovor „bosanski“ teško prelazi preko jezika. Ovo je posebno bila problematična pojava u vrijeme popisa stanovništva u Crnoj Gori.

Turcima u Makedoniji, Albancima u Njemačkoj, Hrvatima u Bosni, Srbima u Crnoj Gori, Rusima u Ukrajini nije problem da kažu da je njihov maternji jezik turski, albanski, hrvatski, srpski i ruski respektivno, iako kao nacije ili nacionalne manjine žive izvan zemalja čije ime nosi njihov jezik. Međutim, mnogim Bošnjacima iz Sandžaka stvara nelagodu izjava da govore bosanski, jer „oni ne žive u Bosni?!“. Ova nelagoda nije posljedica demokratskog ambijenta, a koji nije ograničavajući, već više zbog nedostatka informacija, nedostatka navika ili čak prisutnog flertovanja sa okruženjem koje nije blagonaklono prema ovakvim procesima.

Turcima u Makedoniji, Albancima u Njemačkoj, Hrvatima u Bosni, Srbima u Crnoj Gori, Rusima u Ukrajini nije problem da kažu da je njihov maternji jezik turski, albanski, hrvatski, srpski i ruski respektivno, iako kao nacije ili nacionalne manjine žive izvan zemalja čije ime nosi njihov jezik. Međutim, mnogim Bošnjacima iz Sandžaka stvara nelagodu izjava da govore bosanski, jer „oni ne žive u Bosni?!“. Ova nelagoda nije posljedica demokratskog ambijenta, a koji nije ograničavajući, već više zbog nedostatka informacija, nedostatka navika ili čak prisutnog flertovanja sa okruženjem koje nije blagonaklono prema ovakvim procesima.

Prof. dr. Dževad Jahić, autor Enciklopedijskog rječnika bosanskog jezika, na nekoloko promocija u gradovima Sandžaka je jasno definirao poziciju bosanskog jezika u Sandžaku tj. da je „bosanski jezik maternji jezik Bošnjaka u Sandžaku“. Naravno, srpski i crnogorski jezici su službeni jezici u Srbiji i Crnoj Gori. Bošnjaci ih prihvataju prirodno, kao jezike otadžbina gdje su rođeni i kojima pripadaju. Tako jasan stav naučnih autoriteta Bosne i Sandžaka je prijeko potreban prije svega sandžačkom življu da bi se pravilno orijentirao.

Ne osjećam nikakvu potrebu da posebno bilo šta dokazujem, ali ne mogu odoljeti iskušenju da navedem stihove Nazif efendijine kaside (s kraja 19 stoljeća, Novi Pazar, posljednje kaside pisane arebicom na bosanskom jeziku):

Da ostavim ja hediju, ja od mene
Pa zamolih Boga da mi pomogne
Da napišem ja risalu bosanski
Što je može svaki Bošnjak učiti.

koji jasno ilustruju da

maternji jezik Bošnjaka u Sandžaku jeste bosanski jezik i to je aksiom, temeljna istina koja se ne dokazuje!

Ko ovo ne shvata, pustimo ga da sam sebi dokazuje sve dok ne shvati.

Kako je ranije navedeno, uloga eksperata, koji se bave leksikografijom, gramatikom, lingvistikom, etimologijom, bi trebala biti istraživanje i sveobuhvatno definiranje bosanskog jezika a nikako iscrpljivanje u dokazivanju njegovog postojanja. Ovo pogotovu kada je u pitanju upotreba bosanskog jezika u Sandžaku. Istina, bosanski jezik u Sandžaku nije implementiran u punom kapacitetu, zbog političko-kulturološke klime koju ne treba posebno pojašnjavati. Međutim, pomanjkanje interesa i aktivnosti na naučnom istraživanju sandžačkih specifičnosti u odnosu na bosanski jezik pada na dušu prvenstveno sandžačkih stručnjaka iz ove oblasti. Da za takva, posebna istraživanja i te kako ima potrebe potvrđuje obimna građa Sandžačkog rječnika (2012.) autora Džavida Begovića i Šefke Begović-Ličina kao i Sandžački frazeološki rječnik (2016.) autora Abdulaha Mušovića koji su tek indikatori postojanja ogromnog neistraženog leksičkog blaga na prostoru Sandžaka. Gramatika sandžačkog dijalekta je potpuno zapuštena i potisnuta iz sfere naučno-istraživačkog interesovanja jer su jedni tako htjeli a oni drugi nisu imali snage sve do ovog vakta.
Proces izučavanja i standardizacije sandžačkog dijalekta bosanskog jezika svakako nije moguć bez institucialnog pristupa ovoj problematici. Ovaj pristup obuhvata, prije svega, jasnu viziju pozicije sandžačkog dijalekta u jezičkom prostoru koji ga okružuje, izučavanje sandžačkog dijalekta na univerzitetima u Bosni te intenzivnije uvođenje sandžačke književnosti u obrazovne institucije u Sandžaku i Bosni.

Međutim, uzaludno će bosanski jezik ulaziti u ustave susjednih zemalja, a sandžačka leksika u rječnike bosanskog jezika ako bosanski jezik i sandžačka leksika ne uđu u sandžačke bukvare i čitanke. Za sadašnje generacije omladine je možda kasno, jer već imaju instaliranu nelagodu za upotrebu bosanskog jezika u Sandžaku kao i sandžačke leksike koja blijedi, ali će kulturološka renesansa i buđenje Bošnjaka koji se događaju u Sandžaku sigurno utjecati da njihova djeca vrate u život govor svojih predaka.

Uporedo sa ovim procesom neophodno je da se odvija i proces „navikavanja“ svih naroda u Sandžaku i okruženju na temeljnu istinu:

maternji jezik Bošnjaka u Sandžaku je bosanski jezik!

Prihvatanje ove jednostavne činjenice od naroda i država u regionu je odlučujuće za relaksaciju međunacionalnih odnosa, a da pri tome ni na koji način ne slabi, već naprotiv, jača ljubav bošnjačkog naroda prema svojoj domovini. To takođe oslobađa vjeru u dobronamjernost aktuelnih vlasti država u kojima žive kada je u pitanju iskrenost u provođenju jednog od osnovnih evropskih principa: pravo naroda na vlastiti jezik.