VELIJA MURIĆ: Biti sudionik toga vremena i vremena poslije, sa nametnutom obavezom traganja uzroka i posledice, a u pokušaju da iznađem bilo koji odgovor ili da nerazum dovedem u vezu sa razumom, nemoćan, na žalost zatičem sebe bez odgovora. Tražeći sopstveni izlaz, u mjesto njega, usudjujem se - čovjeku i otetom vremenu, nemušto ali hrabro i javno, izričem presudu: Krivo je ono vrijeme, krivi smo svi, svi bez izuzetka koji hodamo, jer svi smo ljudi a leksički, čovjek je i onaj koji je prekratio Labinotovo nevino detinjstvo. Čovjek je i onaj ko je šutio o zločinu. Čovjek je i poslanik u parlamentu, tužilac koji se zaklinje u zakon i sudija je čovjek, a opet čovjek se zove i vojni komandant i njegov vojnik. Presude o zločnu još uvijek nema, a mi kao eto, hoćemo da smo ljudi.

Bile su to dugačke kolone ljudi, žena, djece i staraca, koje su se nenaviknute na planinsko bespuće iz pravca prevoja Kula, spuštale prema Rožajama. I ako aprilski, te 1999., što zbog beznađa koje je ih je natjeralo da se nađu u zbjegu, što zbog surovosti planine, činili su se i težim i bezizlaznijim. Dešavalo se to i u vrijeme bosansko-hercegovačkog rata a zatim i nakon kumanovskog sporazuma, kada su Srbi napuštali Kosovo. Rožaje je u svim tim slučajevima, polagalo svojevrsne istorijske ispite humanosti. Bilo je dana kada je broj pridošlica bio veći od broja domicilnih, ali niko od ratom i terorom prognanih i pridošlih, nije ostao bez konaka, bez osnovnih potreba i tople prijateljske riječi. Životno, ali u ljudskoj nesreći, pridošlice i domaćini su se izmiješali, egzodus je doživljen kao ljudska nesreća koja je pogodila sve.

Na žalost, ta epopejska dobrota Rožajaca, njihovi otvoreni domovi a uz njih i sa njima i humani velikodušni gest Crne Gore, kako hroničari bilježe, voljom otrgnute svijesti pojedinaca, otela se i otišla u sasvim drugu ljudsku krajnost. Na putu ka Rožajama, ispostavilo se njih dvadeset i dvoje, nijesu dočekali da ugriju ruke, da se hranom okrijepe i da dožive životni spas. Neki drugi ljudi - vojnici ove države, zanijeti pomračenim umom o kolektivnoj mržnji, valjda gradeći svoju i sreću svoje porodice, na ubijanju nedužnih, potrli su rožajsku dobrotu, potrili su sve što se zove ljudsko, ali i bez nade, da će svoj prljavi trag poprskan dječijom krvlju, ikada sprati.

Evo danima čekam da mi iz Pepića dođu sin Sokol, brat Rama i snaha Tone - tražio je u mojoj advokatskoj kancelariji pomoć ucvijeljeni Zeka Ljaić, starac iz rugovskog sela Pepići. Pretražujući durbinom planinu, na samom prevoju vidjeli smo da ptice kruže oko jednog mjesta - znali smo da su to oni. Sve molbe da im vojna komanda koja je kontrolisala prostor, dozvoli da preuzmemo tijela ubijenih, ostale su bez odogovora.

Suočen sa istinom, da je vojska bezrazložno ubila njegove najmilije, isto tako znajući za tadašnju nemoć lokalne vlasti i mjesne policijske stanice, tražeći kakvu takvu pomoć, o slučaju sam upoznao najviše crnogorske civilne vlasti. Mada u njevjerici, ipak pošlo mi je za rukom da izdejstvujem da Zeka narednih dana preuzme tijela tri ubijena člana porodice. Iz njoj znanih razloga, vojna komanda je osporavala da civilna sudska vlast obavi uviđaj, ali uz očigledne rizike, civilna sudska vlast je u izvjesnoj mjeri obavila svoj posao. Sudskim pregledom terena, tijela i stvari koje su imali sa sobom, nije se došlo do podatka da su ubijeni Tone Husaj (1929), Ram Ljaići (1945) i Sokol Ljaić (1981) posjedovali oružje ili da su pripapadali kakvim vojnim strukturama.

Tih dana u gradu se živjelo u neopisivom strahu. Među ljudima su dopirale priče o bezrazložnom ubijanju izbjeglih civila sa Kosova i to tu nadomak Rožaja. Od mnogih, posebno mi je ostao u sjećanju jedan apriliski subotnji dan, koji sam uistinu doživio kao dan početka rata. Toga 18. aprila, bezbednjak iz vojne jedinice koja je odgovorna za sva dobra i zla koja su se tih dana dešavala na rožajskom prostoru, sa svojom naoružanom pratnjom, nezvano je došao u rožajsko Odjeljenje bezbijednosti. Od rukovodioca Odjeljenja tražio je da mu se on i ljudstvo sa naoružanjem, prepodčine (čitaj da se civilna vlast prepodčini vojnoj vlasti). Dok je trajala ta mučna atmosvera a okončala se sudbinskim riječima starješine Odjeljenja "nikad, nikad, nikad!", nekoliko vojnika specijalaca, u neobičnim uniformama, sa lahkim oružjem i sofisticiranom opremom, sa stavom u pokretu iz koga se jasno moglo zakljujčiti da prizivaju nevolju, u širokom vojničkom gardu, iz pravca policijske stanice prema zgradi suda, kretali su se gradskim trgom. Ničim izazvani, na prostoru ispred zgrade suda, izazvali su incident. Zatečeni takvim prizorom, oni koji su se zadesili na ulici, nestajali su izmičući se tamo gdje nijesu pošli. Zbog policijske i pripreme angažovanih građana, koji su pratili događanja, što svakao nije ostalo nepimijećeno od bahatih vojnih specijalaca, pa je valjda zbog toga, izbjegnut ili odložen najgori scenarij (vojnici su tada Rožaje nazivali drugom Srebrenicom). Strah neobaviještenih građana, pretvorio se u paniku a kao grom, toga dana pročula se vijest, da je vojska na domak Rožaja u selu Kaluđerski Laz ubila šest civila.

Ubijeni su Nemka Brahimaj (1930) Redžep Brahimaj (1948), Šerif Brahimaj (1956), Mursel Brahimaj (1951), Milazim Pelaj(1962) i Labinot Kastrati (1985), a nešto kasnije, dok se mirno sa suprugom i troje djece u koloni kretao prema Rožajama, ubijen je Selim Keljmendi (1968). Istoga dana u kući Zenuna Dacića u G. Bukelju, sa 26 metaka, ubijen je magistar Afrim Djuraj (1970). Nakon što je izbjegao smrt u koloni civila koji su se kretali prema Rožajama, poveden je na planinu Kula i ubijen je Ramiz Brahimaj (1955).

Potresnu priču o tim zločinima, ispričali su ranjeni i preživjeli Hadži Ahmeti, Špresa Zogaj, Hatmone Bajraktari, Besim Azemaj, Hisni Selmanaj, Hajrija Keljmendi, Hisen Zogaj i Lindita Kastrati. Dok je bio u koloni civila, Hadži Ahmeti je pogođen puščanim metkom u grudi a sticajem skoro nevjerovatnih okolnosti, ostao je živ da svjedoči o zločinu. Isti je slučaj sa tada četrnaestogodišnjom Špresom Zogaj i staricom Hatmone Bajraktari, koja je, dok su trajali unakrsni rafali na kolonu civila, krećući se raširenih ruku prema vojnicima koji su pucali, govorila "pucajte u mene junaci, pucajte!", i zaista pucali su u tu ženu, koja kao tešku uspomenu na taj dan, još uvijek u nozi ima dio metala kao dar iz vojničke puške.

Lindita Kastrati, najstarija od šest sestara ubijenog dvanaestogodišnjeg Labinota Kastratijia, prva je prišla tijelu svoga brata jedinca. Uz sestrinski vrisak, dozivajući "Majko, pa on je mrtav!", uz rizik da i sama životom plati sestrinsku ljubav i bol, ridajući nad bratom i zalivajući ga suzama, u nevjerici, sačekala je dolazak majke. Na trenutak, život se pretvorio u smrt - za porodicu Kastrati, rat je završen ili možda još uvijek traje ali sa jednom te istom ranom i žrtvom.

Nekoliko godina kasnije, trgajući za istinom o zločinima, obišao sam i porodicu Kastrati. U kući, vladala je neka čudna porodična atmosvera. Dočekan sam tiho, neuobičajeno ali sa suzama. Svi su nezadrživo plakali. Na trenutak primjetno, bile su to nerazumne i suze tuge i suze radosti. Sve što je pratilo mučne trenutke i govor bez riječi, kojih kao da je nestlo, djelovalo je frustrirajuće do granice emotivne izdržljivosti. U kratkom predahu, vidno hronične tuge, koja je po svemu sudeći bila svakodnevica porodice, Lindita kroz suze, neobjašnjivo obavezujući me da i ja gledam tamo, usmjerava pogled na kolijevku u sobi. "Eto poslije svega, imamo novog brata - Egzon mu je ime". Dok još nijesam uspio da mu poželim sreću i dug život, sa vidnim ushićenjem koje je nakratko zamijenilo njen plač, nastavila je "Egzon - to je radost na našem jeziku, njega nam je Bog podario". Uz sve pokušaje da kako tako zadržim profesionalnu distancu u čemu očigledno nijesam uspio, - ne znam da li su u tim trenucima moje nezadržive suze osudjivale zločin ili su to bile suze radosnice zbog malog Egzona, koji je postao ikona sreće, te nikom krive ni dužne, ali bez Labinota unesrećene porodice.



Sedamdesetdvogodišnji Sadik Ramćaj, i on tražeći spas, tih aprilskih dana u rožajskim Policama, nedužan, na mukama ispustio je svoju dušu a vojna komanda ni do danas njegovo tijelo nije predala porodici. Bez vode i hrane, zlostavljan na otvorenom, vezan za noge mladog Alji Bečiraja, koji je takodje bio vezan za smrčevo stablo, proveo je sedam dana. Tragičnost toga stradanja dva nedužna čovjeka, kroz autentičnu priču Alji Bećiraja (24), uzeta je za osnovu dokumentarno-umjetničkog filma "Svitanje".

A o smrti Muhameta Bljakaja (1939), potresno govori njegov sin Rizo. Kaže da mu je otac boravio u rožajskom Baću kod rodbine. Krenuo je da sretne dio porodice koja se kretala iz pravca kosovske Jablanice. Ubijen je jednim metkom u čelo a sudskim uvidjajem kod njega je nadjena samo dječija odjeća i ništa više. Puna dva mjeseca vojska nije dozvoljavala da njegova rodbina pridje radi preuzimanja mrtvog tijela. Filmski dokumentarni zapis o tom zločinu, govori sve ono što se riječima nemože opisati.

Tijela Ajeta Redžaja (1969), Hetema Redžaja (1969), Muse Redžaja (65) i Mehmeta Redžaja (1964), nadjena su u rožajskom mjestu Giljevo Polje. Sudska ekipa i ako zakašnjelo, naišla je na stravičan prizor. Tijela su izmasakrirana, poluzapaljena, glave odvojene od trupa. Svi su oni bili sa statusom izbjeglica i boravili su u Rožajama. Na istoj lokaciji nadjeno je tijelo Faruka Muratija (1981), učenika osmog razreda, koji se tih dana sa majkom našao u Rožajama kod ujaka. Tijelu je nedostajala glava a prema nadjenim tragovima, ubijen je oštrim predmetom. Na istoj lokaciji pronadjeno je tijelo starca Arifa Arifaja (1933). O ovim zločinima, pored kazivanja članova njihovih porodica, ostali su zapisi u vidu sudskih zapisnika i kriminalističko tehničke dokumentacije. Krivičnog progona i sudske presude još uvijek nema niti u ovom vremenu ima izgleda da će ona uslijediti.

Biti sudionik toga vremena i vremena poslije, sa nametnutom obavezom traganja uzroka i posledice, a u pokušaju da iznađem bilo koji odgovor ili da nerazum dovedem u vezu sa razumom, nemoćan, na žalost zatičem sebe bez odgovora. Tražeći sopstveni izlaz, u mjesto njega, usudjujem se - čovjeku i otetom vremenu, nemušto ali hrabro i javno, izričem presudu: Krivo je ono vrijeme, krivi smo svi, svi bez izuzetka koji hodamo, jer svi smo ljudi a leksički, čovjek je i onaj koji je prekratio Labinotovo nevino detinjstvo. Čovjek je i onaj ko je šutio o zločinu. Čovjek je i poslanik u parlamentu, tužilac koji se zaklinje u zakon i sudija je čovjek, a opet čovjek se zove i vojni komandant i njegov vojnik. Presude o zločnu još uvijek nema, a mi kao eto, hoćemo da smo ljudi.

U vječnom traganju o dobru i zlu, skoro da nije moguće odgonetnuti šta to odjednom, po ničemu nezapaženog, mirnog komšiju i sugradjanina, poslušnog supruga i možda uzornog oca, - čovjeka, pretvori u monstruma, ubicu i zločinca nemjerljivih razmjera. Šta to može biti nukleus neobjašnjive strasti za kolektivnim ubijanjem nevinih. Da li je to kakva svijest natopljena naučenom mržnjom ili možda moć oružja, koja zna zadnjeg slabića pretvoriti u "junaka", a on bez trunke griže savjesti, u trenu, samo jednim trzajem metala, presijeca živote i ljudske sudbine. U mjesto odgovora tvrdim - suviše blage mogu biti sve ovozemaljske presude i kazne, tome i takvome soju, - jer za njega, mjera je samo božja kazna, koja možda nekada kasni ali ipak dođe.