Kada su 8. decembra 1991. šefovi Rusije, Bjelorusije i Ukrajine – Boris Jeljcin, Stanislav S. Šuškevič i Leonid Kravčuk – definitivno razmontirali Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika u mestu Viskuli u Bjeloveškoj šumi u Belorusiji, niko nije mogao ni slutiti da će tridesetak godina poslije krenuti nova drama upravo sa prostora bivših sovjetskih zemalja. Predsjednik Sovjetskog Saveza Mihail Sergejevič Gorbačov, koji je preživio državni udar 19.8.1991.,ali je iz njega izašao veoma oslabljen, pojavio se posljednji put na televiziji tokom Božića 25. decembra da bi saopćio kraj Sovjetskog Saveza. Sljedećeg dana spuštena je crvena komunistička zastava a zalepršala je današnja trobojka. U toj povijesnoj drami pratimo pokušaj stvaranja nove geopolitičke arhitekture svijeta koju provodi bez milosti „vladar“ ruske države Vladimir Putin. On je već tada imao jasan plan o obnovi stare slave koji je podrazumijevao gubitak nezavisnosti „povijesnih“ ruskih zemalja Ukrajine i Bjelurusije, a u planu su mu ostale Gruzija i Moldavije dok su centralnoazijske republike Kazahstan, Kirgistan, Turkemenistan, Tadžikistan, Uzbekistan – i tako već njegove marionete. Baltičke države – Litvanija, Latvija i Estonija – koje su sada ugrađene u zapadnoevropsku konstelaciju snaga, izazivaju kod Putinu osjećaj najveće nervoze i bijesa. U feljtonu Putinova geometrija – Obnova ili propast povijesne Rusije prof. dr. Adamir Jerković piše o agresiji Rusije na Ukrajinu. Autor govori o događajima bez presedana koji su potresli svijet i još uvijek nema naznaka o kraju ove postsovjetske drame. Feljton prati sve učesnice sukoba u Ukrajini, kako direktne tako i potencijalne. Ovo će, po svemu sudeći, biti dugotrajan rat. Ako je suditi prema Putinovom ludilu nije isključen ni nuklearni rat.

Nazarbajev je provodio diktaturu u Kazahstanu. Ne zna se da li je tačno, ali izgleda da kada je imao 71. godinu i nakon tri decenije provedene na vlasti zatražio je od naučnika da traže “eliksir života“ koji bi mogao pomladiti organizam i produljiti život Kazahstancima”, u stvari njemu samom.
Ko je Nur Sultan Nazarbajev? Nur je bio „svjetlo“ Kazahstana. Njegov je dugogodišnji predsjednik, koji je funkciju šefa države obavljao od 1990. do formalne ostavke 2019. godine. Imao je kraljevski status u svojoj zemlji. Nosio je titulu „elbasy“, što bi značilo „vođa nacije“, koja mu je oduzeta nakon nereda u Kazahstanu. Nazarbajev partijski uspon počinje u Čeličani metalurškom kombinata Karagandav 1962. a deset godina kasnije je sekretar fabričkog Komiteta Komunističke partije. Nakon partijskog uspona bio je u sovjetskoj eri i premijer Kazahstanske SR od 1984. godine. U sovjetskoj političkoj nomenklaturi obavljao je dužnost prvog sekretara Komunističke partije Kazahstana od 1989. godine. U posljednjim danima SSSR-a pružio je podršku ruskom predsjedniku Borisu Jeljcinu protiv pučista u Moskvi 1991. godine. Nakon propasti Sovjetskog Saveza Nazarbajev zemlju čvrsto veže za Rusku Federaciju i uvodi je u Zajednicu Nezavisnih Država. U prvim godinama nezavisnosti održavao je stabilnost zemlje i uspješan ekonomski rast. Na početku drugog milenijuma ekonomija Kazahstana je rasla oko 10% svake godine. Nazarbajev je provodio diktaturu u zemlji. Kršenja ljudskih prava su bila teška, a izbori su bili nepošteni. Na predsjedničkim izborima 1. XII 1991. godine pobijedio je sa 91,5% „osvojenih“ glasova. Produžio je predsjednički mandat do 2000. godine nakon referenduma koji je održan u aprilu 1995. godine. Za predsjednika je ponovo „biran“ januara 1999. i još jednom 2005. godine. Povukao se sa vlasti 2019. godine ostajući predsjednik Vijeća sigurnosti, odakle je vukao poteze iz sjene. Poslije događaja s početka 2022. godine smijenjen je sa čela tog iznimno važnog državnog tijela. Može se reći da je kao predsjednik države bio, ipak, uspješan. Otvorio je svoju zemlju i privukao strane investitore, posebno iz energetskog sektora. Sarađivao je i to veoma dobro sa dva važna susjeda, Ruskom Federacijom i NR Kinom. U vanjskopolitičkom djelovanju pravio je dobre poteze kada se potpuno odrekao nuklearnog oružja s kojim je Kazahstan raspolagao nakon raspada SSSR-a. Od 1949. do 1989. godine na vojnom poligonu Semipalatinsk je za vrijeme Sovjetskog Saveza testirano više od 500 nuklearnih bombi ukupne snage 20.000 bombi bačenih na Hirošimu.

Ne zna se da li je tačno, ali izgleda da kada je imao 71. godinu, i nakon tri decenije provedene na vlasti, zatražio je od naučnika da traže “eliksir života koji bi mogao pomladiti organizam i produljiti život Kazahstancima”. Naravno, mislio je prvenstveno na sebe, ali je zbog traganja za čarobnim napitkom u sve upleo narod koji ga očito nije volio.

Njegov nasljednik na čelu države je Kasim–Žomart Tokajev (1953.), lider nacije u buđenju. On je bio dotadašnji aparatčik u vlasti kod Nur Sultan Nazarbajeva. Kao predsjednik Senata nakon ostavke Nur Sultana Nazarbajeva postaje 19. III 2019. predsjednik Kazahstana. Od tada sve do uličnih nemira u januaru 2022. godine bespogovorno izvršava sve zadatke koje pred njega postavlja stvarni vođa nacije Nur Sultan. Za skoro tri godine koliko je proveo na čelu države poslije ostavke Nazarbajeva, Kasim Tokajev je bio blijedo izdanje predsjednika Republike. Niko u Kazahstanu zapravo nije znao gdje su donesene važne odluke o postavljenjima, npr. - da li u kabinetu Kasima Tokajeva ili penzionisanog oca nacije Nur Sultan Nazarbajeva. Po svemu sudeći Nur Sultan je sišao sa vlasti a držao je i dalje sve konce u svojim rukama. Izgradio je sistem vlasti na korupciji. Cijelu porodicu je postavio na najistaknutiije položaje u zemlji. Nakon uličnih nemira u januaru 2022. godine Kasim Tokajev je preuzeo sve poluge vlasti i nametnuo se kao lider nacije u buđenju. Počeo je da kritizira bivšeg lidera Nur Sultan Nazarbajeva. U očima naroda njegov ugled je skočio poslije odbijanja ruskog odlikovanja Aleksandra Nevskog.

(Sutra: Postsovjetske proruske države)

(Foto: TRT)