Kada su 8. decembra 1991. šefovi Rusije, Bjelorusije i Ukrajine – Boris Jeljcin, Stanislav S. Šuškevič i Leonid Kravčuk – definitivno razmontirali Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika u mestu Viskuli u Bjeloveškoj šumi u Belorusiji, niko nije mogao ni slutiti da će tridesetak godina poslije krenuti nova drama upravo sa prostora bivših sovjetskih zemalja. Predsjednik Sovjetskog Saveza Mihail Sergejevič Gorbačov, koji je preživio državni udar 19.8.1991.,ali je iz njega izašao veoma oslabljen, pojavio se posljednji put na televiziji tokom Božića 25. decembra da bi saopćio kraj Sovjetskog Saveza. Sljedećeg dana spuštena je crvena komunistička zastava a zalepršala je današnja trobojka. U toj povijesnoj drami pratimo pokušaj stvaranja nove geopolitičke arhitekture svijeta koju provodi bez milosti „vladar“ ruske države Vladimir Putin. On je već tada imao jasan plan o obnovi stare slave koji je podrazumijevao gubitak nezavisnosti „povijesnih“ ruskih zemalja Ukrajine i Bjelurusije, a u planu su mu ostale Gruzija i Moldavije dok su centralnoazijske republike Kazahstan, Kirgistan, Turkemenistan, Tadžikistan, Uzbekistan – i tako već njegove marionete. Baltičke države – Litvanija, Latvija i Estonija – koje su sada ugrađene u zapadnoevropsku konstelaciju snaga, izazivaju kod Putinu osjećaj najveće nervoze i bijesa. U feljtonu Putinova geometrija – Obnova ili propast povijesne Rusije prof. dr. Adamir Jerković piše o agresiji Rusije na Ukrajinu. Autor govori o događajima bez presedana koji su potresli svijet i još uvijek nema naznaka o kraju ove postsovjetske drame. Feljton prati sve učesnice sukoba u Ukrajini, kako direktne tako i potencijalne. Ovo će, po svemu sudeći, biti dugotrajan rat. Ako je suditi prema Putinovom ludilu nije isključen ni nuklearni rat.

Ne postoji ni jedan predsjednik neke od centralnoazijskih republika da nije odmah po ustoličenju otišao u Moskvu na poklonjenje ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu. Rusija je poslije nestanka Sovjetskog Saveza ostala imperijalistička sila sa dominantnom pozicijom
Ovdje je riječ o nezavisnim državama koje su se otcijepile od Sovjetskog Saveza poslije njegovog sloma 1991. godine. Države o kojima je riječ, izuzev baltičkih republika Litvanije, Latvije i Estonije, i djelimično Azerbejdžana i Gruzije, su u nekom su smislu pod kolonijalnom dominacijom Rusije. Ukrajina se pokušava otrgnuti od 2014. godine ali to plaća ljudskim životima i velikom materijalnom štetom. „Sizeren“, Rusija, ima dominantnu pozicije u regiji i nije pametno zamjeriti se ovoj imperijalnoj sili. Kroz historiju istočnoevrospke države su bile u vezama sa Rusijom, dok su centralnoazijske i zakavkaske zemlje bile izvan domašaja Rusije sve do 18. ili 19. vijeka. Baltičkim zemljama su vladali Danska, Švedska i Poljska prije nego su one pridružene Carskoj Rusiji u 18 vijeku. Zapadne države nisu nikada priznale aneksiju baltičkih država koje su ugurane silom u SSSR 1940 godine nakon tajnog dogovora Rusije i fašističkog Trećeg Reicha.

Baltičke zemlje u postsovjetskoj epohi – Litvanija, Latvija i Estonije – nisu niujednoj organizaciji koja je bliska Rusiji. Poznate su kao kritičari ruske vojne intervencije u Ukrajini One su težile i uspjele su da se uvrste u NATO i Evropsku Uniju i danas se zalažu za sankcije prema bivšoj „maćehi“ . Azerbejdžan i Moldova učestvuju u Zajednici nezavisnih država (ZND), ali osim toga uglavnom ne sudjeluju tamo gdje Rusija vodi glavnu riječ. Na drugoj strani: Bejlorusija, Kazahstan, Jermenija, Kirgistan, Tadžikistan, Turkmenistan i Uzbekistan učestvuju u organizacijama čiji je pokretač i glavna osovina Ruska Federacija. Vojnu saradnju unapređuje šest zemalja unutar ZND i to su: Rusija, Kazahstan, Armenija, Bjelorusija, Kirgistan i Tadžikistan. Ove zemlje su uspostavile Organizaciju dogovora o kolektivnoj bezbednosti (CSTO), koja je nedavno aktivno djelovala prilikom nemira u Kazahstanu na poziv predsjednika Kasima Tokajeva. Četiri države unutar ZND – Gruzija, Ukrajina, Azerbejdžan i Moldavija – napravile su grupu GUAM koja se distancira od Rusije i pravi joj protivtežu.

U centralnoazijskim republikama u kojima su nekada vladale komunističke partije sada su na sceni centrističke ili konzervativne partije, koje vode bivši komunistički prvaci. Naprimjer, u Kirgistanu nacionalistička partija „Mekenchil“ ili RP (Republika) koja je konzervativna stranka, u Kazahstanu „Nur Otan“ (sekularna, centristička i autoritarna, do 2021. pronazarbajevska) ili u Turkmenistanu TDK, Demokratska partija koja je nastala iz Komunističke partije Turkmenistana ima profil autoritarne nacionalističke stranke. Svi predsjednici centralnoazijskih republika su u skoro kolonijalnom položaju prema ruskim vođama, koji se pojavljuju kao supervizori njihovih odluka. Ne postoji nijedan predsjednik neke centralnoazijske republike da nije odmah po ustoličenju otišao na „poklonjenje“ ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu. U svojim zemljama oni su dominantne figure. Gurbanguli Berdimuhamedov je 2013. godine naredio svim Turkmenistancima da moraju kupiti bicikla. U vanjskopolitičkim odnosima ovi faraoni iz svojih država su zavisni od Rusije. Moskva posmatra ove države kao sferu svog uticaja. Neki predsjednici kao Ramzan Kadirov u Čečeniji svoju odanost Rusiji pokazuje žrtvovanjem muslimana na ratištima u Ukrajini, a za uzvrat ruski predsjednik Vladimir Putin mu dozvoljava da radi u Čečeniji šta god želi. Muslimani te zemlje, koja je geografski u Rusiji, su danas topovsko meso u Ukrajini. Promjena se zasada uočava kod predsjednika Kazahstana Kasima Tokajeva, koji se odupro moći ruskog lidera u vezi sa ratom u Ukrajini, o čemu je bilo riječi naprijed. U većini zemalja prisutan je problem dinastičke sukcesije. U Azerbejdžanu je Hajdara Alijeva naslijedio njegov sin Ilham, u Turkmenistanu Gurbanguli Berdimuhamedova njegov sin Serdar (mart 2022.godine). Predsjednici centralnoazijskih zemalja koji su u doba Sovjetskog Saveza bili ateisti sada su privrženici islama, grade džamije, mijenjaju nazive pojedinih spomenika. U Tadžikistanu su promijenili imena vrhova planina, pa se sada Vrh komunizma (planina Pamir) zove Ismoil Somoni, po perzijskom samanidskom emiru. Sa prestankom sovjetske države u centralnoj Aziji, naslijeđa ovih zemalja su makar ponovo otkrivena i rehabilitirana. Od toga nikog ne boli glava. Ipak, sve ove zemlje su odani piuni Rusije, glasači u Ujedinjenim nacijama i na svjetskim forumima za stvar Moskve. Kao uostalom u vezi sa glasanjem u UN u vezi Ukrajine. Pozivaju na prekid neprijateljstava ili ako moraju glasati nemaju stava, uzdržane su, ili jednostavno ne dođu na izjašnjavanje, jer se ne smiju suprotstaviti Rusiji.

(Sutra: Scenario sudnjeg dana)