Literarni aspekt poruke koji je u očima tradicionalnih ezgegeta – (kritičko tumačenje religijskih tekstova), predstavljao glavni predmet proučavanja, gubi sve više i više svoju važnost u naša doba, koje je više znanstveno nego literarno orjentirano. Širina kur'anske teme i njena raznovrsnost je jedinstvena. Prema slovu samog Kur'ana: „Tu ništa nije ispušteno“.

Ovaj izazov je davno zapažen u njegovom literarnom aspektu. Radilo se o stavljanju na kušnju arapskog književnog genija da sastavi govor ljepote, uzvišenosti i snage uporedive kur'anskim stilom. To nastojanje je imalo više predstavnika među kojima je i El-Džahiz -(arapski pisac, teolog i učenjak), koji piše: “Ono što dokazuje da je Kur'an autentična Objava, to je izvanrednost njegove kompozicije koju ljudi ne bi mogli dati.“

Sa svoje strane El- Bakilani – (islamski teolog koji je razvio vlastitu doktrinu Kur'ana), kaže: „Kur'an ostaje nepodražljiv jer se njegova kompozicija razlikuje od svih oblika govora poznatih kod Arapa. Kur'an ih izaziva da od istog materijala (jezički) izrade arhitekturu tako veličanstveno sastavljenu. Izuzev se, nipošto, ne odnosi na Vječni govor koji je jedinstven, i bez premca“.

En – Nazzam – (filozof), je mislio da nadnaravnost Kur'ana počiva ne u stilu dostupnom Arapima nego u onom nepoznatom što otkriva. Taj stav ima svoj oslonac u samom Kur'anu. Kur'an, izazivajući sve ljude, a ne samo Arapa, da zajednički sastave nešto slično, jasno pokazuje da izazov prelazi granice jezika.

Kur'an je Objava, (to često (na)pišem) za čitavo čovjenčanstvo, a ne samo za Arape (muslimane) i kao takav preveden je i na jezike drugih naroda i ti narodi pokušavaju razumjeti kur'ansko savršenstvo.

Prema tome, čak u klasičnim djelima nailazimo na takav stav koji teži da pokaže nadravni karakter Kur'ana istraživanjem njegovog savršenstva. Ali, ako je u prošlosti egzegeza, prije svega, pribjegavala – disciplini na raskršću retorike i stilistike – da bi dokazala metapovijesnost Kur'ana, shvaćanje savremenog čovjeka kao i univerzalnost islama zahtijevaju da se u razmišljanju o božanskoj Riječi prednost dadne sadržaju.

Prilazeći Kur'anu i Hadisu kao objektivnim fenomenima, postavlja se pitanje: da li je Muhammedov pojam identičan sa kura'anskim pojmom. Drugačije rečeno, da li Muhammedova a.s. biografija i iskustvo objašnjavaju Kur'an? Da li se iza takve Knjige ocrtava čovjek?

Odgovor mora biti kategoričan: Muhammed a.s nije autor Kur'ana. Kako je jedan čovjek mogao od nepismenog prijeći do najvažnijeg autora, govoreći o književnim zaslugama, u cijeloj arapskoj književnosti? Kur'an je često bio kritičan prema Muhammedu a.s. pa može biti argument više koji dokazuje da on nije njegov autor. U Kur'anu Bog se često direktno obraća njemu, često sa naredbom „Reci“, nazivajući ga Svojim poslanikom i opominjačem.

Ovom temom se bavio i njemački pravnik i diplomata Murda Wilfrid Hofman koji je 1980. godine prešao na islam, a 2010. godine je objavio knjigu: „Kratki vodič kroz Kur'an“. Izdavač: EL – Kalem.
Arapski jezik koji se tada koristio, on je izražavao samo duh pustinjskih primitivaca, mora se znatno obogatiti da bi zadovoljio zahtjeve duha postavljenog odsada – i jednim jedinim potezom – pred metafizičke, pravne, društvene i čak naučne probleme.

Ovakav filozofski fenomen je jedinstven u historiji jezika; nije bilo progresivne evolucije jezika nego nešto kao iznenadna revolucionarna eksplozija – to je bio kur'anski fenomen.

Arapski jezik je u jednom skoku prešao iz primitivnog dijalektskog stadija u tehnički organiziran jezik kadar da pokreće misao jedne nove kulture i nove civilizacije.

Ne vidi se kakav je interes imao Muhammed a.s. da neumorno ponavlja kako on nije autor Kur'ana, uprkos tvrđenjima nevjernika među njegovim savremenicima. Ono što još više podržava tezu različitih autora, to je činjenica da je fenomen stilskog razilaženja, daleko od toga da bude privremen, trajao koliko i sama misija, to jest dvadeset i tri godine. Pošto se radi o trajnom fenomenu, bilo bi apsurdno postaviti hipotezu podvojavanja.

Konačno sam Kur'an ima zbunjujuće karakteristike kod historijskog prilaza. Za ilustraciju su dovoljne dvije napomene u tom pogledu.

1. Kur'an se uzdiže iznad historije i bilo kakve kronologije: uzaludno bi bilo u njemu tražiti imena Poslanikovih drugova, njegovih supruga, njegove djece itd. Slijed događaja ne predstavlja predmet Kur'ana, nego povod za pouku. Prema tome, čitava burna epopeja islama u rađanju lišena je njenih historijskih uvjeta, apstrahirana je njena materijalna podloga, ukratko obezličena. Kur'an podsjeća na nju samo u obliku aluzije i to nalazi odraza kao u ovom ajetu, gdje hvali altruističko ponašanje Ensarija koji su primili Muhadžire: „... i više vole njima nego sebi, mada im je, i samimma potrebno...“ (59. 9.). Na kur'anskoj sceni epohe ulaze jedne u drugu, tu je prikazano ljudsko stanje, ali anonimno, u svojim različitim psiho – historijskim položajima.

2. Druga primjedba se odnosi na položaj Muhammeda a.s. u Kur'anu. Daleko od toga da u njemu bude središte pažnje, on je samo jedan od sudionika. Spomenut svojim imenom samo pet puta (dok se Ibrahim spominje 50, a Musa 136 puta), on se pojavljuje kao običan posrednik zadužen da obznani Objavu koja ga nadmašuje i u izvjesnim slučajevima ostavlja zaprepaštenim.
On sam je predmet interpelacije toga tajanstvenog i bezličnog glasa koji, naizmjenice, govori u prvom i trećem licu jednine i u prvom licu množine. Od početka do kraja Kur'ana Muhammed a.s ima položaj Božijeg sluge; čak i njegov izbor ostaje na neki način potčinjen dvostrukom uvijetu:
– prenijeti u cijelini i vjerno Objavu,
– pružiti ljudima konkretan primjer muslimana.

U naše novo doba o Muhamedu a.s. se raspravlja sa relativno većom objektivnošću, a o Kur'anu sa većom pravednošću. Ako izuzmemo one koji mu prilaze sa prezirom i ustrajno iznose slijepo unaprijed utvrđeno mišljenje da je Kur'an izraz svijesti upoznate sa određenom historijskom situacijom, većina istraživača prećutno ili izrično dolazi do priznanja da Knjiga ima svoju vlastitu autonomiju, svoju vlastitu logiku u kojoj motivacija na bazi ljudskih ponašanja ne nalaze nikakvog odraza. Kur'an je zaista „nadnaravni diktat“ kako je rekao Luis Massingon – (katolički učenjak islama).

Prilikom pisanja ovog članka koristio sam knjigu: „KUR'ANSKI FENOMEN“ koja predstavlja – djelo čovjeka Malik Ibn Nebi, alžirskog pisca, dobro obavještenog o znanju svoga vremena – on je moderno razmišljao o Kur'anu.
Knjiga je prvo štampana u Parizu 1976. godine, a onda u Sarajevu 1989. godine.
Izdavač: Starješinstvo islamske zajednice Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Slovenije.