Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English

 
Kolumne


PROGON SDA CRNE GORE '90-TIH GODINA PROŠLOG STOLJEĆA
Procitaj komentar

Autor: Dr. Harun Hadžić
Objavljeno: 06. May 2024. 03:05:41

(Skica za izradu naučnog rada)


Uvod

U dijelu javnog mnjenja u Sandžaku, naročito onom manje verziranom u pitanjima države i prava, mogu se ovih dana čuti komentari, koji, u kontekstu predstojećeg naučnog skupa zakazanog za 10, i 11. maj ove godine, na temu hapšenja SDA 90-tih, a pogotovu kada se tiče kritičkog sagledavanja „sudskog presuđenja“ te stvari, kažu da to nije tema za naučni skup, da tu nema mjesta primjeni neke naučne metodologije kao sredstva za dolaženje do istine i do provjere pravilnosti i tačnosti presude kao pisanog akta nastalog u tom sudskom postupku. Jer, ovdje se, po njima radi o prostoj sudskoj primjeni zakonske norme na „kriminalno ponašanje“ ljudi iz ondašnje SDA kroz sudski postupak i tu nema neke filozofije. Naravno, nije sporno da se valjanost sudskih odluka u redovnoj proceduri prvenstevno sagledava kroz prvostepeni ali i drugostepeni-žalbeni postupak gdje se vrši kontrola pravilnosti i zakonitosti donošenja date sudske odluke, koja tek potom može postati pravosnažno presuđena stvar. Jer, od rimskih vremena pa do danas samo „presuđena stvar“ se uzima za tačnu i istinitu (Res iudicata pro veritate accipitur/habetur), i to je uvijek bilo dovoljno da zadovolji interese i države i društva i obije strane u konkretnom sporu-postupku. Međutim, i pravo kao sistem normi koje je preko svojih organa donijela i sankcionisala država (među kojima su i presude, kao vrsta posebnih akata), koje regulišu odnose među ljudima - s jedne strane, i pravna nauka kao naučna disciplina kojoj su glavni objekti proučavanja država i pravo - s druge strane, itekako imaju svoju naučnu metodologiju i svakako mogu i trebaju biti sagledavani i kroz primjenu naučnih metoda. Zato, ponukani gore pomenutim komentarima namjera nam je da se u ovom tekstu barem u kratkim crtama (jer bi se o ovom problemu mogla napisati i odbraniti i više doktorskih disertacija), „naučno“ osvrnemo na sudski postupak i presudu Višeg suda u Bijelom Polju K.br. 25/94, koja se odnosi na hapšenje, pritvaranje i suđenje rukovodstvu SDA Crne Gore 90-tih godina prošloga stoljeća, a koja će biti tretirana na pomenutom naučnom skupu i kroz primjenu naučne metodologije. U tom smislu u ovom tekstu razmotrićemo sudski postupak i pomenutu presudu bjelopoljskog suda, kroz prizmu tri glavna naučna metoda koji se najčešće primjenjuju u pravnoj nauci, a to su: pravni, sociološki i aksiološki metod.

Hipoteza rada

U skladu sa naučnom metodologijom uvijek se pri izradi naučnih radova polazi od jasno definisane hipoteze. Hipoteza je u stvari pretpostavka od koje polazimo na samom početku istraživanja odnosno pisanja rada. Dakle, u ovom našem slučaju hipoteza bi glasila: „Sudski postupak protiv SDA CG je bio nezakonit i presuda nastala iz tog postupka je donesena uz kršenje važećih zakonskih normi pa kao takva nije ni mogla opstati na pravnoj snazi niti proizvoditi obavezujuće pravno dejstvo. Ta presuda je nastala u montiranom sudskom postupku čiji cilj je bio kompromitacija rukovodstva SDA CG s ciljem delegitimizacije najjače bošnjačke stranke i njeno uklanjanja sa političke scene, te zaustavljanje započetog procesa rješavanja bošnjačkog pitanja u Sandžaku – Crnoj Gori i Srbiji“. Naravno da hipoteza mora biti objektinvo istražena kako bi potvrdila autorovo početno predviđanje sadržano u samoj hipotezi. Međutim nakon provedenog istraživanja može se ispostaviti da se otkriju neke druge-nove relevantne činjenice te da početna hipoteza ne bude potvrđena, tj. da ne bude istinita, već da je pogrešno postavljena i da negira početnu pretpostavku autora. No upravo se u toj neizvjesnosti koja prati istraživanje, vidi valjanost, svrsishodnost, objaketivnost i naučna validnost naučnog rada, jer to znači da autor nije apriori „utvrdio“ konačni rezultat istraživanja, obzirom da nije pouzdano znao niti bio siguran u apsolutnu tačnost hipoteze, već je samo pretpostavljao, pa je, objektivno i nepristrasno sagledavajući prikupljene materijale, došao do tačnih rezultata istraživanja i potvrde (ili negacije) hipoteze. Ovdje se može postaviti pitanje, zašto mi danas sprovodimo ovo istraživanje ako je u većinskoj, ne samo laičkoj, javnosti, već bilo preovladalo mišljenje i ubjeđenje da je ovaj slučaj sa SDA stvarno bio nezakonit i politički montiran. Takav utisak se mogao steći na osnovu medijskih informacija i izvještavanja o zlostavljanju, iznuđivanju iskaza, prijetnjama smrću, izvođenjima na simulirano strijeljanje, kršenjima elementarnih prava uhapšenih te njihovih izjava da im je policija govorila da su kidnapovani, te da više dana nije obavijestila njihove porodice o hapšenju i sl. Osnovana je ova primjedba, međutim postoji također jedan dio stručne javnosti - pravnika, sudija i advokata, koji smatraju da je SDA ipak bila kriva te da je zakonito osuđena, da je pomenuta presuda pravilno donesena te da je kao takva trebala opstati na pravnoj snazi, odnosno da su presuđeni članovi i rukovodstvo SDA trebali odležati svoje zaslužene kazne. E upravo se u tom dihotomnom viđenju cijelog slučaja vidi taj naučni interes i dovoljan razlog da se uz primjenu naučne metodologije razriješi dilema - da li je postupak stvarno bio zakonit i da li je presuda pravilno donesena, ili se pak radilo o nezakonitom, montiranom sudskom procesu sa ciljem progona i gašenja SDA kao vodeće političke stranke Bošnjaka u Crnoj Gori, Sandžaku, Srbiji.

Pravni metod

Shodno relevantnim izvorima (Lukić, R., Košutić, B.: Uvod u pravo, 2003, 14, 15, 16, 17.) pravni (koji se još naziva dogmatičkim, normativnim, egzegetičkim, logičkim, pozitivnim) metod je, pored filozofsko-spekulativnog, najstariji metod za izučavanje prava. Bez upotrebe ovog metoda nije moguće ne samo naučno objašnjenje države i prava, već ni ostvarenje državnih djelatnosti, odnosno primjena pravnih normi na ponašanje subekata prava. Jer, pravni metod je ne samo neophodan nego i naročito podesan za analizu prava kao specifične duhovne tvorevine. Proučavanje države i prava ovim metodom vrši se logičkom analizom pravnih normi (ovdje posebnog pravnog akta - presude), utvrđivanjem njihovog pravog značenja (ovdje tumačenjem presude, npr.), izvlačenjem iz sadržine pravnih normi opštih i osnovnih pojmova i principa čime se omogućava logičko razumijevanje norme (ovdje presude). Znači primjenom pravnog metoda država i pravo se proučavaju „nekritički“, tj. ne ispituje se da li data država i dato pravo (ovdje presuda) odgovaraju nekom idealu prava ili države, niti se predlažu neka bolja rješenja i promjene, već se država i pravo – norme, po ovome metodu proučavaju „takvi kakvi su dati u stvarnosti“. Stoga se pravni metod i naziva još i dogmatičkim metodom, jer, u našem slučaju npr., po ovome metodu presudu suda protiv SDA posmatramo kao formalno-pravni akt i konstatujemo činjenicu da presuda zadovoljava izvjesnu pravnu formu, „da iza nje stoji država“, odnosno „državna sankcija-prinuda“, da je istu preko svojeg organa (suda) država i donijela. Obzirom da ovim metodom posmatramo i utvrđujemo sadržinu pravne norme (ovdje presude), ovaj se metod naziva još i egzegetičkim, a pošto se pri tumačenju norme služimo zakonima formalne logike, on se naziva i logičkim metodom. Takođe, iz istih razloga ovaj metod nazivamo i normativnim ili pozitivističkim. Ukratko, suština ovog metoda jeste da omogući zaiteresovanim subjektima saznavanje sadržine pravnih normi (ovdje presude) kako bi se ti subjekti (ovdje – osuđeni članovi SDA) mogli, morali, ponašati u skladu sa zahtjevima presude. No pravni metod nije dovoljan za naučno objašnjenje države i prava, odnosno ovdje – presude. Jer, pomoću ovog metoda mi smo samo opisali normu (ovdje presudu), ali nismo otkrili njenu suštinu. Tu suštinu ćemo otkriti ako saznamo društvene uzroke (ratno stanje, nefunkcionisanje državnih institucija, interes države, poremećeni međuetnički odnosi, predrasude i sl.), koji su doveli do nastanka presude takve kakva je, i do preciziranja njene uloge koju je ona trebala da odigra u takvom društvu u datom istorijskom trenutku. To ćemo uspjeti uz primjenu dodatnog - sociološkog metoda.

Sociološki metod

Pomoću ovog metoda otkrivamo da li postoji saglasnost između normativnog (tj. onoga što smo tretirali pravnim metodom) i stvarnog, tj. između onoga što treba da bude i onoga što stvarno biva u društvu. Hoće se reći da se sociološki metod interesuje za dejstvo pravnih normi na društvo, kao i za uzroke njihovog potpunog ili djelimičnog nastajanja, funkcionisanja, ostvarivanja ili neostvarivanja u društvu. U našem slučaju treba da saznamo da li je presuda protiv SDA uticala pozitvino ili negativno, ne samo na osuđena lica, nego i na cijelo društvo. Da li je presuda povrijedila nečija prava i slobode. Da li je kršila unutrašnje i medjunarodne pravne norme i td. Primjećujemo da se pravni i sociološki metod uzajamno dopunjuju i da tek skupa daju pouzdano objašnjenje države i prava, ovdje u našem slučaju – objašnjenje validnosti, pravne utemeljenosti i društvene cjelishodnosti presude. No, da bi smo sasvim tačno protumačili pravnu normu (presudu) ovdje nam je potreban još i aksiološki metod (koji se još naziva deontološkim, političkim, ciljnim), da bi smo saznali svrhu norme, odnosno šta se željelo postići takvim sadržajem, porukom i konceptom pravne norme - presude.

Aksiološki metod

Zašto donositi neku normu, ili, u našem slučaju zašto donositi neku presudu, ako za nju nemamo valjanu činjeničnu i pravnu podlogu, ako tokom njenog donošenja kršimo proceduralna pravila (činimo tzv. apsolutno bitnu povredu postupka, koja presudu čini ništavnom), i, ako će ona kao takva još djelovati kontraproduktivno po državu i društvo? Zašto, ako presuda neće proizvesti niti specijalnu niti generalnu prevenciju već naprotiv dovesti će do revolta, reakcija i nezadovoljstva u društvu i neće ostvariti svoju vaspitnu funkciju? Zašto, ako takva presuda neće socijalizovati niti resocijalizovati, ako neće odigrati stabilizirajuću ulogu u državi i društvu? Ovo znači da moramo voditi računa i o cilju i svrsi norme, ili u našem slučaju – o svrsishodnosti presude. Jer, ne samo u državama u kojima živimo – Crnoj Gori, Srbiji, BiH i sl., nego uopšte u globalnom društvu, prije svega treba da vlada pravna sigurnost, a istovremeno da se poštiju slobode i prava građana, da vlada određeni sistem opšteprihvaćenih moralnih, humanih, ljudskih, civilizacijskih vrijednosti, da funkcioniše vladavina prava. Tek polazeći sa takvog sistema vrijednosti određene djelatnosti države ili pojedine njene norme (ovdje npr. presuda), ocjenjuju se kao zakoniti, kao pozitivni ili negativni, kao poželjni ili nepoželjni, kao korisni ili štetni, te kao politički oportuni ili neprihvatljivi. Znači, vidljivo je koliko je bitan cilj i svrha norme i njena sposobnost da proizvede promjenu ili uspostavu nekog novog, boljeg pravnog stanja. Naravno da država po prirodi svog postojanja prvorazredno želi da ostvari određene svoje političke ciljeve, ali ako ona pri tom povrijedi, ograniči, reducira nečija prava i slobode, tu je onda pravo kao kontrolor, kao „nepristrasni treći“, koje nije samo sredstvo politike već je i oblik ograničavanja državne vlasti, a time i sredstvo ostvarivanja nekih vrijednosti koje prihvata civilizovani svijet, odnosno apsolutna većina slobodnih građana u državi i društvu. Nažalost, presuda koju u ovom tekstu sagledavamo nije donesena na zakonit, cjelishodan i pravičan način. Da su Crna Gora i Srbija, odnosno SRJ, u vrijeme donošenja ove presude bile članice Vijeća Evrope (što su postale tek 2003.godine), ova presuda bi pala u sudskom postupku pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strazburu. Jer, flagrantno je pogazila odredbe Evropske konvencije o ljudskim pravima i temeljnim slobodama, tj. uhapšeno rukovodstvo SDA nije imalo pravično suđenje shodno članu 6. Konvencije i shodno pratećim protokolima uz Konvenciju. Da apsurd bude veći ova presuda nije ispoštovala ni principe unutrašnjeg pozitivnog prava tj. niti Ustav niti zakone sopstvene države. Ovdje treba reći i to da se u proučavanju države i prava pored pomenuta tri glavna metoda mogu koristiti i ostali naučni metodi (istorijski, komparativni, analitičko-sintetički, deduktivno – induktivni i dr.), ali kao sporedni metodi. Ukratko rečeno, uz primjenu tri pomenuta glavna naučna metoda, država i pravo se proučavaju i onakvi kakvi jesu (de lege lata), ali i kakvi bi trebalo da budu (de lege ferenda).

Relevantne činjenice

U nastavku navodimo nekoliko bitnih činjenica koje će nam pomoći da zaključimo da li je pomenuta presuda protiv SDA CG zakonita ili nezakonita:
- Prije svega treba napomenuti da je Stranka demokratske akcije Crne Gore – SDA CG kao legalna politička partija, osnovana na Osnivačkoj skupštini 07. septembra 1990.godine, sa sjedištem u Rožajama, i upisana u registar političkih organizacija dana 05. oktobra 1990.godine, u knjigu br. I, pod rednim brojem 17 (sedamnaest), o čemu je Republički sekretarijat za pravosuđe i upravu, Socijalističke republike Crne Gore, izdao potvrdu broj 02-2193 od 05. oktobra 1990.godine. Kao ovlašćeno lice za zastupanje i predstavljanje Stranke upisan je Harun Hadžić, dipl. pravnik.
- Stranka je zamišljena kao demokatska i miroljubiva politička organizacija, koja je u svom Statutu, kao svoje Osnovne ciljeve-načela, predvidjela: „Afirmacija osnovnih ljudskih prava i sloboda; Zalaganje za što sadržajniju demokratiju u upravljanju zemljom i dalje izmjene u društvenom i političkom biću zemlje u duhu slobodno izražene volje naroda; Dosljedno sprovođenje principa tržišne privrede kroz zalaganje za nesmetan razvoj sposobnih privrednih subjekata i ukidanje svojine bez vlasnika, kao i svih oblika nejednakosti, privilegija i dispariteta u prometu; Slobodna aktivnost vjerskih zajednica, zasnovana na njihovoj autonomiji i vjerskim slobodama građana u skladu sa zakonom; Dalja afirmacija Muslimana i njihov nesmetan kulturni i svaki drugi progresivni razvoj, uz puno poštovanje kulturnih i svih drugih progresivnih vrijednosti svih naroda i narodnosti na području Crne Gore i Jugoslavije; Očuvanje teritorijalnog integriteta Crne Gore i Jugoslavije; Stalna briga za očuvanje i dalje unapređenje socijalnih prava građana; Dosljedna i principijelna saradnja sa svim naprednim snagama u Republici i Jugoslaviji u cilju reafirmacije sloge i zajedničkog života i borbe protiv svakog ekstremizma u sopstvenim redovima; Puno poštovanje demokratskih i civilizascijskih pravila u političkim, predizbornim, izbornim i drugim aktivnostima stranke; Ravnopravnost svih naroda koji tvore Jugoslaviju i afirmacija legitimnih prava nacionalnih manjina; Kulturno-prosvjetna autonomija Sandžaka“.
- Nedugo od svog osnivanja, a nakon što je donijela svoja normativna akta, stranka je, kao i svaka ozbiljna stranka svoje organe hijerarhijski i šematski prikazala u svojoj organizaciono-konstotucionoj šemi. U toj šemi su prikazani organi i tijela stranke: Skupština stranke, Izvršni odbor, Nadzorni odbor, Resor za kulturu, Resor za nauku, Resor za politiku, Resor za privredu, i Resor za sigurnost. Svi ovi resori su imali svoje referate, ovdje navodimo samo referate iz Resora za sigurnost, i to: Sigurnost od svih iznenađenja, Sigurnost od požara, Sigurnost od nepogoda i Sigurnost od zaraza. (Javni tužilac je u optužnici naročito potencirao ovu šemu stranke, a posebno Resor za sigurnost, ukazujući na istu kao na glavni dokaz stvaranja paralelnih državnih organa, odnosno organa buduće države Sandžak).
-Na prvim višestranačkim izborima za Parlament Crne Gore i lokalne skupštine, održanim 09. decembra 1990.godine, SDA je ostvarila 9 poslaničkih mandata u Parlamentu Crne Gore, i osvojila apsolutnu opštinsku vlast u Rožajama uz značajnu participaciju u lokalnoj vlasti u SO Berane, SO Bijelo Polje i SO Pljevlja.
-Među pojedinim Republikama koje su sačinjavale Jugoslaviju, odmah od pada Berlinskog zida 1989.godine, javljaju se zahtjevi za otcjepljenjem i osamostaljenjem. Srbija prva donosi Ustav 1990.g. kojim sebe definiše kao suverenu i nezavisnu državu što je direktan atak na suverenitet i integritet SFR Jugoslavije i što maksimalno iritira ostale YU Republike i inspiriše ih na „bjekstvo“ iz zajedničke države. Prije toga još 1989.godine, Srbija ukida autonomiju Kosova, što je naročito zaoštrilo političku situaciju u zemlji. Zatim 26. juna 1991.godine, Slovenija i Hrvatska proglašavaju nezavisnost. Rat u Sloveniji protiv JNA traje od od 06.juna do 06.jula 1991.godine. U Hrvatskoj rat se vodi od 1991. do 1995.godine. Iz Hrvatske JNA prenosi rat u BiH, pomažući separatistički pokret Srba iz BiH i vršeći agresiju na BiH koja 29.februara do 01. marta 1992.g. sprovodi referendum o nezavisnosti i Rezolucijom GS Ujedinjenih nacija A/RES/46/237 od 22. maja 1992.godine postaje punopravna članica Ujedinjenih nacija. Srpsko-hrvatski rat protiv BiH traje od 1992. do 1995.godine, kada se završava potpisivanjem Dejtonskog mirovnog sporazuma ((un.org))
- Obzirom da dolazi do disolucije Jugoslavije i s ciljem preduprjeđenja rata, 07. septembra 1991. britanski diplomata Lord Piter Karington organizuje Hašku konferenciju o Jugoslaviji, sa namjerom da pokuša iznaći mirno rješenje YU krize.
- Tada EZZ odnosno Konferencija donosi nacrt dokumenta kojim se pored rješavanja državnog pitanja, predviđa rješavanje pitanja tzv. „novih manjina“ koje bi nastale nakon raspada SFRJ na republike-države po AVNOJ-evskim granicama. Taj dokumet EZZ-a prihvataju sve YU Republike osim Srbije. Takođe taj dokument kojeg smo mi iz SDA CG i SDA Sandžaka kao „zainteresovane manjine“ popularno nazvali „Haški dokument“, predviđa rješavanje manjinskih pitanje putem uspostavljanja tzv. „specijalnog statusa autonomije“.
- Inspirisano organizovanjem referenduma manjinskih Srba u Hrvatskoj, MNV Sandžaka 25. do 27. oktobra 1991.godine, a da bi potvrdilo svoj legitimitet za rješavanje muslimanskog pitanja, organizuje referendum o autonomiji Sandžaka, nezadovoljno ignorantskim odnosom države prema Muslimanskom-Bošnjačkom pitanju u SRJ. Referndum je uspio sa 97% podrške od broja izašlih, pa je tako MNVS od medjunarodnih faktora bilo sasvim prihvaćeno kao legitiman pregovarač i predstavnik Muslimana-Bošnjaka i tako ušlo u proces Haške konferencije i Haškog dokumenta o rješavanju pitanja manjina u novonastaloj situaciji putem primjene specijalnog statusa autonomije.
- Država Crna Gora, preko tadašnjeg SIV-a putem faksa dobija prvu verziju (kasnije su donesene još dvije) Haškog dokumenta, pod naslovom Ugovorne odredbe konvencije, i distribuira ih po stolovima, tj. uručuje po primjerak kopije svim poslanicima tokom zasijedanja Parlamenta Crne Gore, dana 25.oktobra 1991.godine.
- MNVS na svom zasijedanju od 11.01.1992.godine, prihvata Haškim dokumentom predviđeno uspostavljanje specijalnog statusa, kao „optimalan“ prijedlog za rješavanje statusa muslimanskog naroda koji je autohton u Sandžaku, Srbiji i Crnoj Gori.
- EEZ, odnosno Haška konferencija o Jugoslaviji pri svom sastavu obrazuje tzv. Radnu grupu za nacionalnosti i manjine, koja ima zadatak da povede dijalog sa manjinama u cilju iznalaženja načina za rješenje njihovog statusa u novonastalim državama-republikama, a konkretno kada se tiče SRJ - za rješavanje ustavnopravnog statusa Bošnjaka-Muslimana u Srbiji i Crnoj Gori - Sandžaku.
- Predstavnici haške radne grupe za manjine, na čelu sa gospodinom Tijeri de Boseom, helikopterom Vlade Crne Gore početkom 1992.g. dolaze u Rožaje, na započinjanje preliminarnih razgovora sa SDA CG, strankom koja je tada imala apsolutnu podršku Muslimana-Bošnjaka Crne Gore. (Dakle Vlada CG ulazi u proces razgovora sa SDA CG u vezi statusa Bošnjaka u CG.) Isti helikopter, nakon Rožaja, odvodi članove radne grupe za Novi Pazar na razgovor sa SDA Sandžaka.
- CG i Srbija donose tzv. Žabljački ustav 27. aprila 1992. kojim formiraju novu saveznu državu – SRJ, sastavljenu od dvije republike tzv. „krnja Jugoslavija“, s namjerom da ta krnja Jugoslavija naslijedi punopravno članstvo SFRJ u UN, i sa namjerom da privuče i druge republike u tu novu Jugoslaviju. Ovim Ustavom SDA i DS Albanaca u CG nisu bile zadovoljne i iz revolta nisu učestvovale u njegovom izglasavanju.
- Veliki broj izbjeglica iz BiH u valovima zapljuskuje Crnu Goru, naročito muslimanske sredine. Tada 27. maja 1992.g. prema medijskim izvještajima crnogorska policije hapsi oko 150 bosanskih izbjeglica i deportira ih Karadžićevim Srbima u Bosni, kojima se potom gubi svaki trag. To maksimalno doprinosi atmosferi straha u muslimanskim sredinama u Crnoj Gori i Sandžaku.
- Početkom 1992. g. Vlada CG obrazuje svoju „ekspertsku grupu“ na čelu sa Milanom Gajovićem, koja nastavlja kontakte sa SDA CG i DS Albanaca u CG, sa ciljem rješavanja statusnih pitanja manjina.
- Hašku Radnu grupu za manjine sada vodi njemački ambasador Gert Arens, koji iz sjedišta Sekretarijata Konferencije o Jugoslaviji u Palais d’Egmond, u Briselu, organizuje tripartitne razgovore između: Vlade CG na Čelu sa Milanom Gajovićem i Vilijamom Novoselom, između Predstavnika SDA CG i DS u CG na čelu sa Harunom Hadžićem i Mehmedom Bardhijem, i između Radne grupe za manjine. Razgovorima je predsjedavao Gert Arens njemački ambasador, uz prisustvo Enrico Calamai iz Rima kao člana radene grupe, i gospodina Adriana Bedforda (Englez) kao izvršnog sekretara radne grupe. Ovi prvi triparititni razgovori su održani 30.06. i 01.07.2992.godine u hotelu „Hilton“ u Briselu.
- Na ovom tripartitnom sastanku, na zahtjev gospodina Gerta Arensa mi predstavnici SDA CG tj. Musliamana, i DS u CG tj. Albanaca, smo se izjasnili da prihvatamo odredbe Haškog-Lordovog dokumenta Glava II, pod „a“ „b“ i „c“, koji predviđaju ljudska prava i specijalni status za nacionalne manjine, i prihvatili smo da nam taj dokument bude okvir za razgovore. O ovome sastanku pisala je podgorička „Pobjeda“ u svom broju od 06.jula 1992.godine, gdje je gospodin Milan Gajović dao svoju izjavu - da Crna Gora daje „prednost sopstvenim rješenjima“. Također pisala je i beogradska „Borba“ u svom broju od 03.jula 1992.godine pod naslovom „Kad šampioni pregovaraju“ i sa nadnaslovom „Razgovori o statusu nacioanalnih manjina na prostorima bivše Jugoslavije“.
- Crna Gora pod pritiskom Miloševićevskog režima ubrzo povlači svoj potpis sa Haškog dokumenta, ali ostaje u kontaktu sa svojim „etničkim grupama“ Muslimanima i Albancima (odnosno SDA CG i DS u CG) oko rješavanja njihovog statusa.
- Zbog pogoršane ukupne bezbjednosne situacije Predsjednik Predsjedništva Republike Crne Gore, Momir Bulatović, svojim aktom broj 01-705 od 11.06.1992. godine, saziva sastanak sa parlamentarnim strankama, na kojem učestvuje i potpisnik ovih redova - predsjednik SDA CG. Sastanak je održan 17.06.1992.godine, u zgradi Vlade CG. Na sastanku Momir Bulatović predlaže raspoređivanje vojnih formacija-tenkovskih jedinica u višenacionalnim tj. većinski muslimanskim sredinama, s namjerom „da se spriječi eventualni međunacionalni sukob“. Usprotivio sam se i garantovao mu da u muslimanskim sredinama a posebno u Rožajama, što se Muslimana tiče, neće doći ni do kakvog sukoba te da nema potrebe za slanjem tenkova. Rekao sam mu da Muslimani masovno već odlaze u inostranstvo u strahu od rata i da bi ih ti tenkovi još gore uznemirili. Nije poslao tenkove u Rožaje (na čemu sam mu kasnije zahvalio) dok su u drugim mješovitim sandžačkim sredinama tenkovi bili raspoređeni. Također, na moje pitanje da li se Muslimani u CG mogu pouzdati u efikasnost državnih organa u obezbjeđenju sigurnosti muslimanskog stanovništva, gospodin Momir Bulatović mi je odgovorio: „Ne postoji država na svijetu koja može garantovati da u neko doba dana ili noći, u nekom mjestu, selu ili gradu, ne izvrši napad na bilo koga, neka paravojna, naoružana, ekstremna i sl. grupa, ali da će država preduzimati što je u njenoj moći“. Kada sam po povratku u Rožaje obavijestio organe naše stranke - šta mi je Bulatović rekao, nekolicina naših članova su rekli da tih dana rezervisti – povratnici sa ratišta iz Hrvatske, i drugih mjesta, skoro polujavno prodaju oružje po gradu. Mnogi članovi stranke su tada zatražili odgovor na pitanje – da li napustiti i otići u inostranstvo, ili, da onaj ko odluči da ostane u svom domu da obavezno nabavi oružje da bi toliko koliko zaštitio sebe i svoju porodicu od ilegalnih, paravojnih, grupa. Prihvaćen je prijedlog da treba organizovati dežurstva za čuvanje prostorija stranke putem naoružanih ljudi (prije svega onih koji imaju oružje sa dozvolom, ali ako nemaju – vrag je odnio šalu – treba nabaviti oružje radi lične bezbjednosti.) I tako su pojedini ljudi iz stranke samoinicijativno nabavljali oružje. Organizovana je i tjelohraniteljska služba koja je ponekad, ne uvijek, na putovanjima pratila najviše rukovodstvo stranke. Zato, tokom hapšenja i predistražnog i sudskog postupka ljudi iz SDA kod kojih je „pronađeno“ oružje nisu negirali posjedovanje istog ali uz obrazloženje da je nabavljeno radi lične sigurnosti, a ne radi „stvaranja države Snadžak silom“ kako ih je optužnica teretila.
- Rat se završava u Sloveniji dok punom parom traje u Hrvatskoj i prenosi se u BiH. Bošnjaci - Muslimani iz CG i Sandžaka, naročito oni vojno sposobni sve masovnije bježe u inostranstvo izbjegavajući mobilizaciju i „ne želeći da ginu za sulude Miloševićevsko-Tuđmanovske ideje“, a i strahujući od paravojnih formacija u Sanžaku. Sve više se pogoršava bezbjednosna situacija na području Sandžaka.
- Oko 27 muslimanskih sela u MZ Bukovica kod Pljevalja već su potpuno etnički očišćena od muslimanskog življa. Tada je bez razloga ubijeno 6 lica muslimanke nacionalnosti. Više lica je kidnapovano i oko 76 građana staraca, žena, ljudi i djece prebijeno. Zapaljeno je 8 kuća i dvije džamije. Kasnije se čulo da su dvoje lica muslimanske nacionalnosti tada izvršila samoubistvo.

- Svojim pismom br. 85, od 22.07.1992.godine, koje sam lično uputio gospodinu Momiru Bulatoviću Predsjedniku Predsjedništva CG, tražio sam da kao šef države preduzme što je u njegovoj moći i pruži zaštitu ugroženom muslimanskom stanovništvu u Pljevljima, koje je naročito bilo ugroženo od pripadnika vojske i to posebno od „razularenih i pijanih rezervista“. Zamolio sam ga da se tim povodom javno oglasi i ohrabri građane muslimanske nacionalnosti kako bi ostali u svojim domovima. Nije se oglasio.
- Dana 31. jula 1992.g. svih 13 poslanika „Demokratske koalicije“, koju su sačinjavali 9 poslanika SDA CG, i 4 poslanika DS Albanaca u CG, svojim pismenim prijedlogom zatražili smo da se u dnevni red tekućeg zasijedanja Skupštine CG uvrsti tačka dnevnog reda o bezbjednosnoj situaciji u Pljevljima. Za tu svrhu doveli smo 5-6 ljudi očevidaca iz Pljevalja da bi u Parlamnetu lično pojasnili situaciju. Ja kao predsjednik SDA dao sam obrazloženje dopune dnevnog reda koje je usvojeno. Razvila se teška i vrlo uvrjedljiva diskusija uz prijetnje od strane nekih ekstremnih poslanika prosrpske provenijencije upućivane poslanicima SDA, tako da sam nakon telefonskih konsultacija sa našim stranačkim ljudima iz Pljevalja zamolio Predsjednika Skupštine gospodina Rista Vukčevića da tu tačku skine s dnevnog reda, što je on i učinio, i tako je atmosfera dovedena u koliko toliko normalan tok. Jer postojala je opasnost da pripadnici muslamsnkog naroda u Pljevljima zbog te diskusije dodatno budu ugroženi i oružano napadnuti.
- U okviru delegacije MNVS-a, SDA CG i ja kao njen predsjednik, pozvani smo od strane organizatora Konferencije da učestvujemo na Londonskoj konferenciji o bivšoj Jugoslaviji koja je održana od 26-28.08.1992.godine, gdje smo (skupa sa DS Albanaca u CG) zastupali primjenu Specijalnog statusa za mannjine, odnosno za Sandžak, predviđenog Haškum dokumentom, što je bio naš konačni prijedlog za rješenje pitanja statusa Muslimana u SRJ. Tada smo takođe, u zgradi u kojoj je održavana Londonska konferencija, održali sastanak sa radnom grupom za manjine pri Konferenciji, kojoj je predsjedavao njemački ambasador gospodin Gert Arens. Radna grupa je zatražila od nas da služeći se Haškim dokumentom sačinimo definitivni pisani prijedlog svog dokumenta u kome bi smo precizirali kako mi pravno-normativno zamišljamo primjenu specijalnog stastusa na Sandžak.
- U nastavku Mirovne konferencije održanom u Ženevi 16. i 17. 09., i 18. i 19.11.1992., u susretu predstavnika MNVS-a sa kopredsjednicima Konferencije gospodinom Sajrusom Vensom i gospodinom Lordom Dejvidom Ovenom, uz prisustvo gospodina Gerta Arensa, te novoimenovanog predsjednika grupe za Sandžak pri Londonskoj konferenciji, gospodina Marsela Reja, i tada su ti predstavnici Konferencije takođe zatražili od MNVS-a da pravno uobliči svoj pisani zahtjev o specijalnom statusu za Sandžak.
- SDA i DS u CG, u već trajućoj proceduri za donošenje novog ustava, daju amandmane na crnogorski republički Ustav, koji je Skupština CG usvojila 12.okrobra 1992., ne prihvativši ni jedan amandman koji su predložile naše dvije stranke kao članice Demokratske koalicije. Čak, iako je predstavnik SDA CG, narodni poslanik dr. Sefer Međedović, učesvovao u radnoj grupi za izradu Ustava i nakon toga bio izvjestilac radne grupe pred početak skupštinskog glasanja o Ustavu, naši amandmani su ignorisani. Tada svi poslanici SDA i DS (njih 13) su napustili salu Parlamenta odbijajući prisustvo za vrijeme glasanja za Ustav koji je potpuno ignorisao zahtjeve-predložene amandmane ovih stranaka, a predloženih amandmana je bilo više od trideset.
- 22. oktobra 1992. paravojne jedince kidnapuju veći broj Muslimana iz sela Sjeverin, sela Mioče, u opštini Priboj, i drugim mjestima, i ta lica nikada više nisu pronađena. O ovim slučajevima pisala je beogradska „Borba“ od 24. i 25. oktobra te godine. U vezi sa sve težom bezbjednosnom situacijom Sandžački odbor za zaštitu ljudskih prava, svojim pismom od 26. oktobra1992. obavještava – putem faksa, Ured Ženevske konferencije o Jugoslaviji, gospodina Sajrusa Vensa, gospodina Lorda Ovena, gospodina Gerta Arensa, gospdodina Tadeuša Mazovjeckog – specijalnog izvjestioca Komisije za ljudska prava UN za bivšu Jugoslaviju, Dejvida Filipsa, Međunarodni crveni krst, Helsinki voč, Amnesti internešenel, Butrosa Galija, i Komisiju KESSA za Sandžak. Nije bilo vidljive reakcije.
- Krajem 1992.godine, predsjednik OO SDA CG, nakon više pokušaja nabavke radio stanice, konačno angažuje narodnog SDA poslanika Ćazima Lukača da pokrene stari amaterski radio klub u kojem je Lukač nekada ranije za vrijeme SFRJ radio, a čija oprema-radio stanica se nalazila u zgradi Vojnog odsjeka, ili OONO i DSZ u Rožajama. Uspiju da opremu stave u funkciju i klub startuje sa radom pod svojim ranijim registrovanim imenom - Amaterski radio klub „YU - 6 GAJ“ Rožaje, i njega vode Ćazim Lukač iz SDA i Žarko Bulatović kao ovlašćeno lice iz Vojnog odsjeka. Preko ovog kluba je više puta uspostavljana veza između porodica iz Rožaja i njihovih članova koje je rat zadesio na prostorima BiH i Hrvatske.
- Zbog odlaska velikog broja svojih članova i simpatizera u inostranstvo iz straha od rata i zbog ukupne bezbjednosne situacije, SDA CG bojkotuje Parlamentarne izbore zakazane za 20. decembar 1992.godine. Bojkot je bio podržan od većine muslimanskog naroda tako da je izlaznost na izbore bila vrlo mala.
- Tada, tj. školske 1992/93., zbog nesigurne bezbjednosne situacije i zbog nemogućnosti upisa na univerzitete u SRJ, MNVS uspostavlja saradnju sa Ministarstvom obrazovanje Republike Turske i šalje na školovanje 754 studenta na turskim fakultetima, koje u potpunosti finansira država Turska.
- 27.februara 1993. događa se otmica i ubistvo 19 muslimana iz voza u željezničkoj stanici Štrpci na pruzi Beograd-Bar, koju su izvele paravojne formacije – Milana Lukića, što izaziva pojačanu paniku među muslimanskim stanovništvom u Srbiji i Crnoj Gori i njihovo dodatno bježanje i sklanjanje porodica u inostranstvo.
- U skladu sa ranijim dogovorom sa predstavnicima Konferencije u Ženevi, MNVS precizira svoj pisani prijedlog za rješenje ustavnopravnog statusa Muslaimana u SRJ-Sandžaku, i 06.06.1993.godine, donosi Memorandum o uspostavljanju specijalnog statusa za Sandžak. Taj dokument u pisanom obliku zvanično dostavljamo svim relevantnim medjunarodnim faktorima, kao i nadležnim organima Srbije i Crne Gore, i Jugoslavije. To je bio naš pismeni prijedlog za razgovore oko rješavanja muslimanskog pitanja u Sandžaku – Srbiji i Crnoj Gori. Interesantno je ovdje napomenuti zbog optužnice koja će kasnije uslijediti, da smo u opštim načelima Memoranduma pod rednim brojem 4. predvidjeli slijedeće: „Prava i obaveze Sandžaka će se regulisati Ustavom Sandžaka u čijoj prvoj izradi će učestvovati i odgovarajuće tijelo, odnosno stručnjaci medjunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji“. Predviđanje Ustava Sandžaka kao najvišeg akta Autonomje, odnosno specijalnog statusa, u ovom načelu, učinjeno je da bi se napravila paralela sa AP Kosovom i AP Vojvodinom koje su također svoje autonomije regulisale Ustavima.
- Kao potpisnici memoranduma, a nakon pregovora o njegovom konačnom tekstu, predviđeni su: 1. Predstavnici mirovne konferencije o Jugoslaviji, 2. Predstavnici Jugoslavije – Srbije i Crne Gore, 3. Predstavnici BIH, i 4. Predstavnici MNVS-a odnosno Muslimana Sandžaka. (Znači optužnica uopšte nije mogla Memorandum o uspostavljanju specijalnog statusa za Sandžak, tretirati kao kriminalni akt, jer Memorandum je bio samo prijedlog za razgovore i on bi mogao proizvoditi pravno dejstvo tek nakon što bi ga potpisala četiri potpisnika, među kojima i predsatvnici države SRJ, odnosno Srbije i Crne Gore).
- Vlada Crne Gore, svojim aktom broj 02-2730 od 30.07.1993.godine, daje odgovor Stranci demokratske akcije CG na Memorandum o uspostavljanju specijalnog statusa za Sandžak, u kome između ostalog kaže: „Vlada Republike Crne Gore odbija u cjelini Memorandum o uspostavljanju specijalnog statusa za Sandžak, a ostaje otvorena za saradnju i dijalog o ostvarivanju i unapređivanju ljudskih prava i sloboda, posebno prava pripadnika nacionalnih i etničkih grupa“.
- Za to vrijeme događa se više oružanih napada na lica muslimanske nacionalnosti i na njihovu imovinu, radnje i kuće u Pljevljima, Priboju, Bijelom Polju i dr. Nastupa psihoza straha kod muslimanskog življa koji nastavljaju sa odlaskom u inostransvo iz straha od rata koji punom parom bukti u BiH. Sticao se utisak da su muslimanske sredine u Sandžaku - sela i gradovi bili već, maltene polupusti. Prema evidenciji Sandžačkog odbora za zaštitu ljudskih prava oko 70 hiljada većinom vojno sposobnih Bošnjaka-Muslimana je u tom periodu napustilo Sandžak i pobjeglo u inostranstvo. Nažalost, jedan dio srbijanskih i crnogorskih štampanih i elektronskih medija svojom propagandom namjerno širi strah kod stanovništva – pišu i govore o tzv. zelenoj transverzali, o naoružanim mudžahedinima i islamskim fundamenatlistima, o ugroženosti srpskog stanovništva u Sandžaku, o namjerama SDA CG i SDA Sandžaka da prenesu rat iz Bosne u Srbiju i Crnu Goru, o nauružanim formacijama SDA koje žele da ubijaju ugledne Srbe i neposlušne Muslimane, i sl.
- U takvoj situaciji predstavnici SDA CG, skupa sa predstavnicima SDA Sandžaka iz Novog Pazara, u okviru delegacije MNVS-a, obilaze sve značajnije ambasade stranih zemalja u Beogradu, kao i stalne misije zemalja pri Ujedinjenim nacijama sa sjedištem u zgradi Lige naroda u Ženevi, i traže pomoć u zaštiti Muslimana u Crnoj Gori i Srbiji – odnosno SR Jugoslaviji. U svojim saopštenjima i na konferencijama za medije, koliko je to bilo moguće, permanentno demantujemo sve te zlonamjerne i lažne informacije, dezinformacije i antimuslimansku propagandu, međutim efekat je slab i strah ne splašnjava.
- Od 20. do 30. novembra 1993.godine, delegacija MNVS-a sastavljena od predsjednika SDA CG Haruna Hadžića i predsjednika SDA Sandžaka iz Novog Pazara dr. Sulejmana Ugljanina, a u organizaciji UNPO-a iz Haga čiji je Sandžak tada već bio član, boravi u SAD gdje biva primljena u Komitetu za Balkan pri Stejt Diprtmentu, i također susreće se sa uglednim senatorima i kongresmenima - gospodinom Tomom Lantošom, gospodinom Frankom Maklovskim, gospodinom Džonom Oliverom i gospođom Mirom Baretom sekretaricom u kabinetu čuvenog Boba Dola. Također, posjećujemo Karnegi centar, kao i Bosansko predstavništvo pri UN, tj. gospodina Muhameda Šaćirbeja, koji nam isposluje prisustvo u radu tadašnjeg pripremnog zasjedanja Generalne skupštine UN. Dr. Sulejman Ugljanin je tom prilikom na Generalnoj skupštini iznio probleme muslimana u SRJ. Na svim tim susretima smo uručili po primjerak Memoranduma o specijalnom statusu za Sandžak, na engleskom jeziku, i putem pisanog „stejtmenta“ dali potrebne informacije o Sandžaku. U samoj zgradi UN tom prilikom održali smo 25-minutnu konferenciju za medije na kojoj su nas pratile najznačajnije svjetske agencije, a među kojima i dipisnik „Borbe“ i drugih beogradskih medija iz Vašingtona i Njujorka, čuveni novinar gospodin Slobodan Pavlović, te bosanski novinar Erol Avdović.
- Nakon Amerike naša delegacija, koja tada u svoj sastav uključuje i novoizabranog predsjednika Mešihata IZ-e Sandžaka, Muamera ef. Zukorlića, učestvuje na Islamskoj konferenciji koja se početkom decembra 1993.g. održavala u Kartumu u Sudana. Također i na toj konferenciji o pitanju Bošnjaka u SRJ i Sandžaku je govorio dr. Sulejman Ugljanin. A isto tako svim učesnicima konferencije podijelili smo Memorandum o uspostavljanju specijalnog statusa za Sandžak.
- Dana 07. marta 1995.godine, Vlada BiH održava posebnu sjednicu posvećenu položaju Bošnjaka – Muslimana u Sandžaku i drugim dijelovima Srbije i Crne Gore, na kojoj Premijer podnosi pisani izvještaj pod naslovom: „Izlaganje Premijera na posebnoj sjednici Vlade o položaju Bošnjaka u Sandžaku i drugim dijelovima Srbije i Crne Gore“. U izlaganju premijer je iznio opširne podatke i informacije o ugroženosti i kršenju elemenmtarnih ljudskih prava i sloboda Bošnjaka – Muslimana u Sandžaku i drugim dijelovima Srbije i Crne Gore.
- Skupština Republike Bosne i Hercegovine na svojoj sjednici održanoj 29. marta 1995.g. donosi Deklaraciju o kršenju ljudskih prava i sloboda Bošnjaka – Musliamana u Sandžaku i drugim dijelovima Srbije i Crne Gore, S. broj: 234, u kojoj se, između ostalog, u čl. II, kaže: „Republika Bosna i Hercegovina zalagat će se za autonomiju Sandžaka u skladu sa odgovarajućim aktima međunarodnog prava, koja će imati neophodne medjunarodne garancije. To je principijelno pitanje raspleta krize na prostorima bivše Jugoslavije, jer niko nema prava da drugim narodima uskrati ono što traži za pripadnike vlastitog naroda. Republika BiH, respektujući medjunarodno pravo, pružat će podršku i pomoć Bošnjacima-Muslimaniman koji su iz Srbije i Crne Gore izbjegli u treće zemlje, i insistirat će kod medjunarodne zajednice na stvaranju uvjeta za njihov povratak u svoje domove.“
Naravno, ovdje sam iznio samo najbitnije činjenice (inače se o ovom slučaju sa raznih aspekata komotno može napisati i odbraniti više doktorskih disertacija) koje nam mogu pomoći da dođemo do zaključka o „(ne)osnovanosti“ i „(ne)opravdanosti“ hapšenja i suđenja ljudima iz SDA CG, te o optužbi za podrivanje-ugrožavanje teritorijalnog integriteta SRJ iz člana 116. KZ SRJ i stvaranju države Sandžak putem oružane sile, a time i do (ne)potvrđivanja hipoteze ovog rada.

Hapšenja rukovodstva SDA CG

Nedugo nakon povratka delegacije MNVS, odnosno SDA CG, sa višednevne turneje po SAD i Sudanu, država Crna Gora započinje sa hapšenjima rukovodstva SDA. Hapšenja su započela 25. januara, a okončana su 07.aprila 1994.godine. Uhapšeno je 21 lice, od kojih neki nisu bili članovi SDA. (U novopazarskoj SDA hapšenja su započela 20.maja i trajala do 23.oktobra 1993.godine, i uhapšeno je 24 lica). Za to vrijeme, prema evidenciji Sandžačkog odbora za zaštitu ljudskih prava fizički je maltretirano, prebijeno u policijskim racijama, oko istrage oružja i sl. oko 17 hiljada Bošnjaka-Muslimana u Sandžaku. Neki su izvršili sumoubistvo zbog nemogućnosti da izdrže mučenja i torturu, kao npr. Fadil Osmanović, aktivista SDA CG iz Berana.
- Uhapšenima iz SDA CG Optužnica KT. br. 5/94, od 21.07.1994.godine, je stavljala a teret: „Zbog toga što su u vremenu od aprila mjeseca 1991.godine, u Rožajama, Beranama, Bijelom Polju, Pljevljima i drugim mjestima u cilju da, upotrebom sile i protivustavnim putem, od dijela teritorije Savezne Republike Jugoslavije stvore samostalnu državu tzv. „Sandžak“, koju čine područja opština: Plav, Rožaje, Berane, Andrijevica, Bijelo Polje, Pljevlja, Novi Pazar, Sjenica, Tutin, Prijepolje, Nova Varoš i Priboj, pripremali izvršenje krivičnog djela ugrožavanje teritorijalne cjeline iz čl. 116. KZ Savezne Republike Jugoslavije...“
- Svi optuženi su na saslušanju izjavili da su tokom hapšenja i za vrijeme predistražnog postupka, a u cilju iznude iskaza i priznanja, tučeni, fizički maltretirani, nespavanjem u trajanju od tri dana i tri noći, bez hrane i vode, svlačeni goli, izlagani mučenju elektrošokovima po genitalijama i drugim dijelovima tijela, izvođeni na simulirano strijeljanje, uvjeravani da su kidnapovani i da se nalaze u Foči pod vlašću vojske Republike srpske, da će biti pobijeni ili u najboljem slučaju razmijenjeni za uhapšene Srbe koje drže Alijini mudžahedini, nije im dozvoljeno da se jave svojim porodicama koje više dana nisu znale gdje im se „uhapšenici“ nalaze, nije im dozvoljena odbrana putem advokata, nekima od njih stavljana „azbestna kapa na glavu koja je proizvodila nesnosnu temperaturu“, svima stavljan povez preko učiju, vrijeđani na nacionalnoj osnovi, psovane im majke i supruge ...“ Pod ovakvim uslovima svi uhapšeni su potpisali izjave onakve kakve ih je sastavila „udba koja ih je saslušavala“.

Šta kažu međunarodni dokumenti?

- Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima (Rez. GS UN br. 217A, III, od 10. decembra 1948.) u čl. 3. kaže: „Svako ima pravo na život, slobodu i ličnu bezbjednost.“ U čl. 5. se kaže: „Niko ne smije da bude podvrgnut mučenju ili svirepom, nečovječnom ili ponižavajućem postupku ili kazni“. U čl. 19.: „Svako ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja, što obuhvata i pravo da ne bude uznemiravan zbog svog mišljenja, kao i pravo da traži, prima i širi obavještenja i ideje bilo kojim sredstvima i bez obzira na granice“.
- Konvencija protiv torture i drugih surovih, neljudskih i ponižavajućih kazni i postupaka (Rez. GS UN br. 39/46 od 10. decembra 1984.), u članu 1. kaže: „U ovoj konvenciji izraz „tortura“ označava svaki akt kojim se jednoj osobi namjerno nanosi bol ili teška tjelesna ili duševna patnja da bi se od te osobe ili neke treće osobe dobila obavještenja ili priznanja, ili da bi se ta osoba kaznila za djelo koje je ona ili neka druga osoba učinila ili za čije je izvršenje osumnjičena, da bi se ta osoba zastrašila ili da bi se na nju izvršio pritisak, ili zbog bilo kojkeg drugog razloga utemeljenog na bilo kojem obliku diskriminacije, ako taj bol ili te patnje nanosi službena osoba ili bilo koja druga osoba koja djeluje u službenom svojstvu ili na njen uticaj ili s njenim izričitim ili prećutnim pristankom...“ U članu 2. se kaže: „(1) Svaka država članica preduzima zakonske, administrativne, sudske ili druge uspješne mjere kao bi spriječila izvršenje akata torture na teritoriji pod svojom jurisdikcijom. (2) Kao opravdanje za torturu ne može se navoditi nikakva posebna okolnost, bilo da je riječ o ratnom stanju ili opasnosti od rata, unutrašnjoj političkoj nestabilnosti ili bilo kojem drugom vanrednom stanju“. U čl. 11. se kaže: „Svaka država članica obavlja sistematski nadzor nad pravilima, uputstvima, metodama i praksom preslušavanja i nad odredbama u vezi sa čuvanjem uhapšenih, pritvorenih ili zatvorenih osoba i postupanjem bilo na koji način s njima na nekoj teritoriji pod njenom jurisdikcijom, radi sprječavanja svakog slučaja torture.“ U čl. 15. se kaže: „Svaka država članica se brine da izjava za koju se dokaže da je dobijena torturom ne može biti navedena kao dokazni elemenat u nekom postupku, osim protiv osobe optužene za torturu da bi se utvrdilo da je takva izjava data“.

Šta kaže Ustav Crne Gore?

- Tada važeći Ustav Crne Gore („Sl. List RCG, br. 48/92), u čl. 22. o lišenju slobode kaže: „Svako ima pravo na ličnu slobodu. Lice lišeno slobode mora odmah biti obaviješteno, na svom jeziku ili na jeziku koji razumije, o razlozima lišenja slobode. Lice lišeno slobode istovremeno mora biti upoznato da nije dužno ništa da izjavi. Na zahtjev lica lišenog slobode organ je dužan da o lišenju slobode odmah obavijesti njegove najbliže. Lice lišeno slobode ima pravo da na njegovom saslušanju prisustvuje branilac koga izabere. Nezakonito lišenje slobode je kažnjivo“. U čl. 24. st. 2. se kaže: „Zabranjeno je i kažnjivo svako nasilje nad licem koje je lišeno slobode, odnosno kojem je sloboda ograničena, kao i svako iznuđivanje priznanja i izjava“.

Sudski epilog

-Viši sud u Bijelom Polju, nakon višemjesečnog pritvora optuženih i dvomjesečnog „suđenja“ donio je presudu K.br. 25/94 28.12.1994.godine, u kojoj je 21-nom licu iz SDA CG izrekao kazne u rasponu od 2 do 7 godina zatvora, odnosno u ukupnom trajanju od 87.godina. Četrnaestorica optuženih je provelo u pritvoru oko jednu godinu dana, dok sedmorica onih čija je kazna bila 5 i više godina proveli su u pritvoru oko dvije godine odnosno ukupno svi zajedno oko 28 godina zatvora.
- U vrijeme iščekivanja drugostepene presude, tj. u toku postupka po žalbama optuženih, a nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, kojim je okončan rat u BiH, Predsjednik Crne Gore Momir Bulatović neočekivano je donio Odluku o Pomilovanju broj: 01-715/1 od 19.12.1995.godine, kojom je sve optužene u ovom postupku oslobodio krivičnog gonjenja.
- Vrhovni sud RCG, kao žalbeni sud po žalbama optuženih i njihovih branilaca, donio je dugostepenu presudu Kž.br.92/95, od 29.12.1995.godine, kojom je između ostalog, odlučio: „Povodom žalbi a po službenoj dužnosti, na osnovu člana ... ZKP, preinačava se presuda Višeg suda u Bijelom Polju K.br.25/94 od 28.12.1994. pa se protiv optuženih: (...) ODBIJA OPTUŽBA...“ Ovom presudom ukinut je pritvor optuženim sa danom 19.12.1995.godine.
- Na kraju, a po tužbama optuženih za naknadu štete, Osnovni sud u Podgorici donio je presudu P. br. 12660/96, od 15.07.1997.godine, kojom je odlučio: „Dužna je tužena Republika Crna Gora da plati tužiocima na ime naknade štete, zbog neosnovanog lišenja slobode, iznos od...“

Zaključak

Na karju ovog našeg naučno-stručnog rada zaključujemo slijedeće:
- Postavljena hipoteza rada je potvrđena i dokazana.
- Hapšenje, pretkrivični i krivični postupak, kao i čitavo suđenje u ovoj stvari predstavljaju tipičan primjer montiranog sudskog postupka jer su vođeni uz flagrantno i grubo kršenje normi unutrašnjeg i medjunarodnog prava.
- Svi uhapšeni su tokom hapšenja i pretkrivičnog postupka bili podvrgnuti dugotrajnom mučenju, torturi, psihičkom i fizičkom maltretiranju, uskraćivanju spavanja i ponižavajućem postupanju.
- Svi uhapšeni su u pretkrivičnom postupku pod prisilom potpisali iznuđene izjave koje nisu odgovarale istini i stvarnom činjeničnom stanju, i one kao takve nisu trebale i nisu mogle poslužiti kao dokaz za osudu optuženih, a sud ih je ipak koristio kao dokazna sredstva i javno izveo-pročitao na pretresu.
- Nije postojala namjera, niti je ikada donesena bilo kakva odluka od strane SDA CG niti MNVS da se bošnjački narod naoruža u cilju vođenja oružane borbe za stvaranje drževe Sandžak silom. Država Sandžak je logički, stvarni i pravno apsurdna i fizički apsolutno neostvariva, jer za tako nešto nije bilo niti teorijske mogućnosti niti namjere-vinosti, niti volje kod muslimanskog naroda u Sandžaku. Nije uopšte ni fizički bilo ljudi, SDA-vojnika, pa i da su htjeli da ratuju, jer su u tom periodu skoro svi vojno sposobni muškarci već bili izbjegli u inostranstvo zbog policijskih racija i straha od mobilizacije tokom agresije protiv Hrvatske i BiH. Istina je samo to da se SDA zalagala da mirnim sredstvima i preko institucija sistema, uz učešće medjunarodnih faktora riješi pitanje ustavnopravnog statusa Bošnjaka u Sandžaku Srbiji i CG, putem nekog vida autonomije, samouprave, odnosno, specijalnog statusa kojeg je predložila Haška konferencija o Jugoslaviji.
- Prvostepena osuđujuća pesuda Višeg suda u Bijelom Polju, K.br.25/94 od 28.12.1994.godine, nastala u ovom postupku, je potpuno nezakonita i kao takva pravno neodrživa i nije mogla proizvoditi valjane i zakonitete pravne posljedice.
- Sva uhapšena i optužena lica u ovoj stvari, njih 21, su neosnovano lišena slobode, i nezakonito su držana u pritvoru u kome su skupa provela 28 godina, od ukupno presuđenih 87 godina zatvora.
- Ukratko, iz cjelokupnog istraživanja je vidljivo da je razlog hapšenja rukovodstva SDA namjera države da kompromituje, diskredituje, ugasi, ukine, najlegitimniju i najjaču političku stranku Bošnjaka-Muslimana u Crnoj Gori (i Srbiji), s ciljem njenog uklanjanja s političke scene i time sprječavanja započetog rješavanja ustavnopravnog statusa Sandžaka i statusa Bošnjaka na ovim prostorima.
- Neosnovane su tvrdnje pojedinaca da nije fer što je ovaj postupak okončan oslobađanjem optuženih koje je uslijedilo „zato što je predsjednik CG bio dobar čovjek“, jer, po njima, presuda je bila zakonita i da nije uslijedilo pomilovanje itekako bi smo morali odležati sasvim zaslužene kazne. Međutim, tokom izrade ovoga rada potpuno smo se uvjerili da nije bilo pravnog osnova za osudu optuženih, te da bi Vrhovni sud Crne Gore, takav kakav je tada i bio, po žalbama optuženih morao ukinuti presudu kao nezakonitu, čak i da nije bilo odluke o pomilovanju. Jer, stvarno se vidi da je postupak bio montiran. Kao argument ovdje nam može poslužiti slučaj okončanja postupka kod srbijanskih sudova protiv SDA Sandžaka iz Novog Pazara, koji su bili optuženi za isto krivično djelo kao i SDA CG. Naime, predsjednik Srbije nije htio upotrijebiti svoje pravo na pomilovanje optuženih kao Momir Bulatović, odnosno „nije htio da se meša u rad sudova jer je sudstvo u Srbiji slobodno i nezavisno“. I šta se dogodilo¬? Pa naravno, ni srbijanski „slobodni i nezavisni“ sud ih nije mogao osuditi. Postupak je vođen punih 20 godina, sve dok 2013.godine, nije nastupila tzv. apsolutna zastarjelost krivičnog gonjenja, a sud za svo to vrijeme nije uspio da donese osuđujuću presudu. Dakle, sasvim osnovano možemo ustvrditi da je Predsjednik Crne Gore Momir Bulatović, vjerovatno po savjetu svojih pravnika, požurio da preduprijedi odluku Vrhovnog suda CG, koji bi sigurno usvojio žalbe optuženih i iste oslobodio optužbe. Zbog toga je Bulatović odlučio „pomilovati“ optužene, da bi ispao „dobar predsjednik“, a istovremeno i „spasio obraz svojoj državi“, prikrivajući na taj način istinu da se protiv SDA CG vodio uz masovno kršenje ljudskih prava i sloboda, te da se radi o montiranom političkom procesu, pokrenutom i vođenom s ciljem eliminacije SDA sa političke scene, a time i suspendiranja započetog procesa rješavanja bošnjačkog pitanja u CG i Sandžaku.
- Jeste propala zamisao kažnjavanja rukovodstva SDA CG i njegove kompromitacije - „jer su navodno teroristička grupa“, ali nažalost SDA CG je ipak eliminisana sa političke scene, što i jeste bio glavni cilj Miloševićeve, Bulatovićeve i Đukanovićeve tadašnje politike.
- Dokaz da je SDA CG bila jedna sasvim demokratska i miroljubiva stranka može nam poslužiti činjenica da sa SDA CG ni jedna strana vladina niti nevladina organizacija, niti ambasada, niti humanitarna niti neka druga organizacija, nije prekinula odnose za cijelo vrijeme njenog postojanja.
- Nakon izlaska optuženih iz bjelopoljskog pritvora-zatvora, gospodin Alen L. Pažole (Alain Le Pajolee), kao član Amnesti internešenela i kao dobitnik Nobelove nagrade za mir 1977.godine, obratio se pismom tadašnjem Ministru inostranih poslova Crne Gore, gospodinu Janku Jekniću, dana 16.07.1996. god. u kome kaže:
„Sa zadovoljstvom sam čuo vijest o pomilovanju Haruna Hadžića i šestorice ostalih zatvorenika. Međutim, i pored toga, skrećem vam pažnju na činjenicu da su ove, kao i ostalih četrnaest osoba bile žrtve mučenja i zlostavljanja tokom njihovog pritvora, što je u suprotnosti sa članom 116 i 138 Krivičnog zakona Savezne Republike Jugoslavije i Konvencije UN protiv mučenja i ostalih okrutnih, neljudskih i ponižavajućih postupaka, koju je vaša zemlja ratifikovala. Počinioci ovih zločina (zločina protiv uhapšenih, m.p.), kako mi je poznato, nisu još okrivljeni i to je upravo razlog zbog kojeg tražim od vas da učinite sve što je u vašoj moći kako bi se sprovela jedna nezavisna, pravedna i cjelovita istraga ne bi li se krivcima sudilo. S druge strane, cijenim da je važno da žrtve dobiju obeštećenje.

S poštovanjem,
Alen L. Pažole, s.r.“



P.S.
Autor je ovaj naučno-stručni rad pripremao s namjerom da bude jedan od referata na naučnom skupu zakazanom za 10. i 11. maj, tekuće godine, u Novom Pazaru. Međutim, na zahtjev nekih kolega, tekst šaljemo portalu Bošnjaci.net, s molbom da ga, zbog obilja važnih faktografskih podataka, objavi prije održavanja skupa. Jer, zbog proteka već tri decenije mnogi zainteresovani učesnici skupa, nemaju nikakvo predznanje o onome što se događalo tih 90-tih godina prošlog stoljeća u vezi sa hapšenjem i progonom rukovodstva i aktivista SDA CG i SDA Sandžaka.

VRH



Ostali prilozi:
» MARROVA NAJAVA OSVAJANJA PALESTINE IZ 1879. GODINE
Dr. Sead Alić | 15. June 2024 17:46
» ISTINE NEMA U „VELIKOSRPSKOJ DEKLARACIJI“ OD 08.JUNA 2024.
Mr. Milan Jovičić, mostarski Sarajlija, Bosanac | 13. June 2024 19:34
» ŠTA JE SERGE BRAMMERTZ NAPISAO VIJEĆU SIGURNOSTI UN
Murat Tahirović | 13. June 2024 15:53
» POLITIČKI DERIVATI BOŠNJAKA
Rusmir Šerifović | 13. June 2024 15:50
» KAŽI NAM, PROFESORE, DA I MI ZNAMO
Sead Zubanović | 12. June 2024 18:15
» SVESRPSKI SABOR I NAJAVA AGRESIJE NA BOSNU I HERCEGOVINU
Murat Tahirović | 12. June 2024 17:52
» „SVESRPSKI KAMPF“ à LA „MEIN KAMPF“
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 10. June 2024 15:00
» JESU LI MALE NACIJE OSUĐENE NA NESTANAK
Aziz Hurem | 09. June 2024 15:15
» TEKU LI PRIPREME ZA NOVI RAT NA BALKANU, A ŠTA ŽRTVE RADE
Muhamed Mahmutović | 08. June 2024 12:34
» DA LI JE, I KOLIKO, ISLAM IDEOLOGIJA?
Mehmed Meša Delić | 07. June 2024 19:54
» ŠTA ĆE NAMA NJIHOVE AKADEMIJE NAUKA
Šemso Agović | 06. June 2024 19:04
» IZBORI U EU I UN REZOLUCIJA ZA SREBRENICU
Murat Tahirović | 06. June 2024 18:19
» PLAČI ROĐENA MOJA DOMOVINO, BOSNO I HERCEGOVINO!
Mr. Milan Jovičić, mostarski Sarajlija, Bosanac | 06. June 2024 17:26
» MOSTOVI KULTURE - DANI BOŠNJAKA U CRNOJ GORI
Božidar Proročić, književnik i publicista | 03. June 2024 16:16
» SAMO PRIHVATANJE ISTINE DONOSI POMIRENJE
Akademik dr. Ferid Muhić | 01. June 2024 20:32
» NIJE ISLAM MOJA BABOVINA
Sead Zubanović | 31. May 2024 20:58
» BOSNU NEĆEMO DATI NI PO KOJU CIJENU!
Akademik prof. dr. Adamir Jerković | 30. May 2024 19:08
Ostali prilozi istog autora:
» NI NACIJA NI GRAĐANI?
17. March 2023 13:57
» ESEJ O “G(L)ADNIM GODINAMA”
20. November 2022 14:55
» SANDŽAKLIJE I ALBANSKA NACIJA
28. February 2021 15:30
» O BOSANSKOM TRONOŠCU
17. October 2020 03:48
» DNEVNIK JEDNOG IZOLANTA
06. April 2020 12:24
» BOSANSKA NACIJA I BOSANSKA DRŽAVA
19. September 2019 16:52
» DA LI SE SJEĆAŠ, SARAJEVO
06. July 2014 03:06
Bosnjackakucabanner.jpg
Optuzujembann.jpg
Feljtonalijaizetbegovic.jpg
fastvee.gif
EnesTopalovic54.jpg
AtentatnaBosnuavdohuseinovic1mart2022ad.jpg
Beharban.jpg
RancSalihSabovic.jpg
DokfilmBosnjaci454.jpg
hrustanbanner20april2020.jpg
BANA34234.jpg
ArmijaBiH.gif
NjegosMilo.jpg
bosanskahistorijabanner.png
zlatni ljiljani.jpg
njegosvirpazar.gif
Istraga-poturica.gif
sehidska_dzamija_plav140x80.gif
hotel_hollywood_ilidza_sarajevo.gif