Kolumne
BEOGRAD BEZ JEVREJA, SJEĆANJE BEZ STIDA: PARODIJA SAVJESTI U TRI ČINA
|
|
Autor: Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012)
Objavljeno: 18. June 2025. 16:06:02
I. Čin prvi: kada je tišina bila smrt
Beograd je danas grad u kojem se organiziraju simpoziji, konferencije i ekumenska okupljanja na temu suživota, pomirenja i sjećanja. U monumentalnim zgradama s mramornim podovima, uz koktele i kravate, raspravlja se o „teškim vremenima“, o „lekcijama iz prošlosti“ i o „važnosti dijaloga“. No ako pažljivo zašutiš – nećeš čuti ništa. Jer tišina Beograda krije hiljade/tisuće glasova koji nikada nisu stigli do mikrofona.
Tokom Drugog svjetskog rata, Beograd je bio prvi veliki europski grad koji je postao “Judenfrei” – očišćen od Židova. Te riječi, nacistički termin tehničke učinkovitosti, uselio se tada u srpski kolaboracionistički rječnik s poraznom lahkoćom. Preko 15.000 beogradskih i srbijanskih Jevreja – muškaraca, žena, djece – likvidirano je uz entuzijastičnu logistiku lokalnih vlasti i domaćih “patriota”. Strojevi smrti nisu samo došli iz Berlina – dolazili su i iz unutrašnjosti: iz birokracije, iz lokalnih formacija, iz susjedstva.
Konfiskacija imovine nije bila incident već sistem. Jevrejske kuće, radnje, slike, zalihe i knjige – sve je rasprodano, razvučeno, preimenovano. Nova nacionalna čistoća zahtijevala je i novi vlasnički list. Mnoge porodice, nakon što su njihove komšije deportirane u logore, nisu propustile priliku da „uđu u stan“.
A danas? Danas, 80 godina kasnije, potomci te prošlosti najavljuju... konferenciju rabina. U Beogradu. U istom gradu iz kojeg su rabini nekoć izgonjeni u kamione smrti, a sinagoge pretvarane u skladišta. Ironija povijesti, reklo bi se. No nije ironija, već nešto dublje: to je parodija savjesti.
II. Čin drugi: kada trgovina zamijeni etiku
„Rabinima treba otvoriti vrata, jer dijalog je temelj budućnosti.“ Tako govore danas oni koji nisu otvorili vrata kad je trebalo. Jer budućnost, izgleda, uvijek počinje sutra – nikada jučer.
Istodobno, Srbija ponosno objavljuje vojno-tehnološku suradnju s Državom Izrael. Ne zato što dijele moralne vrijednosti, već zato što – citirajmo – „imaju kompatibilne sigurnosne interese“. U prijevodu: vi nama raketne sustave, mi vama moralni alibi. Vi nama droneove, mi vama tišinu o Palestini. Win-win, što bi rekli na političkom seminaru.
Da, danas oni koji su likvidirali Jevreje u prošlom stoljeću, rado dočekuju njihove rabine u ovom. I ne samo to – spremni su ugostiti ih uz počasne straže, ministre i dekoraciju kulta pomirenja, dok se u isto vrijeme njihovo oružje izvozi u zemlju koja ga koristi za – kako izvještaji međunarodnih organizacija ne bez ustezanja tvrde – masovno ubijanje palestinske djece i civila u Gazi.
Pitanje više nije što se događa. Pitanje je: kako su uspjeli uvjeriti i sebe i druge da to sve ima moralni smisao?
III. Čin treći: kad su zločini tema power-point prezentacije
Srbija je danas zemlja koja ima memorandum o razumijevanju s Izraelom, ali još uvijek nema moralni memorandum sa samom sobom. Na mjestu nekadašnjeg logora Sajmište, niče spomen-kompleks koji, kako navodi dokumentacija, „nije optužujući nego edukativan“. Ništa osobno, kažu – samo edukacija.
Rabinima će se, navodno, prikazati izložba. Neće ih podsjetiti da su u Beogradu njihove prethodnike predavale ustaše, ali i nedićevci, da su lokalni pomagači čuvali zatvore, da su lokalne vlasti ispisivale liste. Neće im reći tko danas sjedi u stanovima onih koji nisu dočekali oslobođenje. Neće spominjati da se Jevrejima nakon rata nije vraćala imovina jer ih, ironično, više „nije bilo“ – a država „nije imala kome“.
Ali prikazat će im grafike, projektne planove i možda čak prirediti i koncert sjećanja. Jer kada povijest postane performans, tada ni zločin više nije zločin – već narativna pogreška.
Postskriptum: Je li moguće pomirenje bez priznanja?
Sjećanje koje nije utemeljeno na istini, sjećanje koje ne imenuje odgovornost, nije sjećanje – to je mitologija. Nema pomirenja bez priznanja. Nema konferencije bez konfrontacije. Nema napretka bez katarze.
Danas kada Beograd organizira konferenciju rabina, a istovremeno isporučuje oružje režimu koji razara Gazu, postavlja se pitanje: jesu li naučili nešto iz vlastite prošlosti – ili su naučili kako trgovati njome?
A možda je odgovor jednostavniji: ako se genocid može ignorirati, onda se i savjest može iznajmiti. Na dnevnoj bazi. Uz protokol, prevoditelja i sponzore.
Beograd je danas grad u kojem se organiziraju simpoziji, konferencije i ekumenska okupljanja na temu suživota, pomirenja i sjećanja. U monumentalnim zgradama s mramornim podovima, uz koktele i kravate, raspravlja se o „teškim vremenima“, o „lekcijama iz prošlosti“ i o „važnosti dijaloga“. No ako pažljivo zašutiš – nećeš čuti ništa. Jer tišina Beograda krije hiljade/tisuće glasova koji nikada nisu stigli do mikrofona.
Tokom Drugog svjetskog rata, Beograd je bio prvi veliki europski grad koji je postao “Judenfrei” – očišćen od Židova. Te riječi, nacistički termin tehničke učinkovitosti, uselio se tada u srpski kolaboracionistički rječnik s poraznom lahkoćom. Preko 15.000 beogradskih i srbijanskih Jevreja – muškaraca, žena, djece – likvidirano je uz entuzijastičnu logistiku lokalnih vlasti i domaćih “patriota”. Strojevi smrti nisu samo došli iz Berlina – dolazili su i iz unutrašnjosti: iz birokracije, iz lokalnih formacija, iz susjedstva.
Konfiskacija imovine nije bila incident već sistem. Jevrejske kuće, radnje, slike, zalihe i knjige – sve je rasprodano, razvučeno, preimenovano. Nova nacionalna čistoća zahtijevala je i novi vlasnički list. Mnoge porodice, nakon što su njihove komšije deportirane u logore, nisu propustile priliku da „uđu u stan“.
A danas? Danas, 80 godina kasnije, potomci te prošlosti najavljuju... konferenciju rabina. U Beogradu. U istom gradu iz kojeg su rabini nekoć izgonjeni u kamione smrti, a sinagoge pretvarane u skladišta. Ironija povijesti, reklo bi se. No nije ironija, već nešto dublje: to je parodija savjesti.
II. Čin drugi: kada trgovina zamijeni etiku
„Rabinima treba otvoriti vrata, jer dijalog je temelj budućnosti.“ Tako govore danas oni koji nisu otvorili vrata kad je trebalo. Jer budućnost, izgleda, uvijek počinje sutra – nikada jučer.
Istodobno, Srbija ponosno objavljuje vojno-tehnološku suradnju s Državom Izrael. Ne zato što dijele moralne vrijednosti, već zato što – citirajmo – „imaju kompatibilne sigurnosne interese“. U prijevodu: vi nama raketne sustave, mi vama moralni alibi. Vi nama droneove, mi vama tišinu o Palestini. Win-win, što bi rekli na političkom seminaru.
Da, danas oni koji su likvidirali Jevreje u prošlom stoljeću, rado dočekuju njihove rabine u ovom. I ne samo to – spremni su ugostiti ih uz počasne straže, ministre i dekoraciju kulta pomirenja, dok se u isto vrijeme njihovo oružje izvozi u zemlju koja ga koristi za – kako izvještaji međunarodnih organizacija ne bez ustezanja tvrde – masovno ubijanje palestinske djece i civila u Gazi.
Pitanje više nije što se događa. Pitanje je: kako su uspjeli uvjeriti i sebe i druge da to sve ima moralni smisao?
III. Čin treći: kad su zločini tema power-point prezentacije
Srbija je danas zemlja koja ima memorandum o razumijevanju s Izraelom, ali još uvijek nema moralni memorandum sa samom sobom. Na mjestu nekadašnjeg logora Sajmište, niče spomen-kompleks koji, kako navodi dokumentacija, „nije optužujući nego edukativan“. Ništa osobno, kažu – samo edukacija.
Rabinima će se, navodno, prikazati izložba. Neće ih podsjetiti da su u Beogradu njihove prethodnike predavale ustaše, ali i nedićevci, da su lokalni pomagači čuvali zatvore, da su lokalne vlasti ispisivale liste. Neće im reći tko danas sjedi u stanovima onih koji nisu dočekali oslobođenje. Neće spominjati da se Jevrejima nakon rata nije vraćala imovina jer ih, ironično, više „nije bilo“ – a država „nije imala kome“.
Ali prikazat će im grafike, projektne planove i možda čak prirediti i koncert sjećanja. Jer kada povijest postane performans, tada ni zločin više nije zločin – već narativna pogreška.
Postskriptum: Je li moguće pomirenje bez priznanja?
Sjećanje koje nije utemeljeno na istini, sjećanje koje ne imenuje odgovornost, nije sjećanje – to je mitologija. Nema pomirenja bez priznanja. Nema konferencije bez konfrontacije. Nema napretka bez katarze.
Danas kada Beograd organizira konferenciju rabina, a istovremeno isporučuje oružje režimu koji razara Gazu, postavlja se pitanje: jesu li naučili nešto iz vlastite prošlosti – ili su naučili kako trgovati njome?
A možda je odgovor jednostavniji: ako se genocid može ignorirati, onda se i savjest može iznajmiti. Na dnevnoj bazi. Uz protokol, prevoditelja i sponzore.
