Naslovna | Arhiva | Pretraga | Redakcija | O Bosnjaci.Net | Kontakt | Bosniaks.Net | ||||
|
Komentari
Serijal: Kuda ide glavni grad? (VII) SIMBOL DEMOKRATSKE BUDUĆNOSTI SARAJEVA?
Novo protesno okupljanje građana Sarajeva održano je 22.03.2008.godine na novoj lokaciji, plato ispred "Narodnog pozorišta", gdje se reflektuju nade i razočaranja razbuđenog djela stanovnika glavnog grada i oslikava izvjesnost današnjeg trenutka, a što ne otvara nikakve realne puteve ka promjeni postojećih društvenih odnosa - bar u okvirima koje je moguće racionalno sagledati. Sa par hiljada, brojka je klizala prema par stotina, da bi došla do par desetina, a putanjom bumeranga vratiće se na polaznu tačku par osoba - onih koji su sanjali pričajući na mjesečini - ali mnogo toga više nikada neće biti kao što je bilo. Zašto? Prije svega jer zgrada vlade nije nikada u glavnom gradu bila demolirana izrazom gnijeva mladih svojih građana, i što je taj čin otvorio lavinu pitanja koja su godinama skupljala prašinu po birokratskim rafovima, te iz razloga što je realno očekivati da se nešto slično desi, u takvoj ili sličnoj manifestaciji građanske gorčine, i u budućnosti - bližoj, veoma bliskoj, ili relativno bliskoj. Bez sumnje da su aktuelna dešavanja oko inicijativa za podizanje „provokativnih simbola na obroncima Sarajeva“ izazvala snažnu emotivnu eksploziju kod građana glavnog grada - koji kroz smisao i namjere te provokativne ideje mogu jasno sagledati stvarni pravni status, položaj i mogućnosti koje grad ima na raspolaganju da bi očuvao svoj dignitet, kao i ulogu i značaj volje građana koji u njemu žive u odnosu na realne društvene tokove. Dakle, kao što se građani Sarajeva ne pitaju ko će im biti gradonačelnik, a što je temelj svake društvene organizovanosti i koji se bilježi i prije ovog kalendarskog mjerenja vremena, isto tako su uskraćeni i za mogućnost da kroz pravne regulative mogu uticati na urbanistički izgled svoje okoline. Zašto je to tako? Ko je tu kriv? Da li se sva problematika koja zadesi građane glavnog grada ide na adresu „nekoj drugoj strani“? Koliko ima „drugih strana“? Pri razlučivanju realiteta ne smije se gubiti iz vida ko su oni koji danas pozivaju građane na „šumske“ proteste - jer, dakle, zar nisu bili, a i još uvijek su, u poziciji da USTROJE ovaj grad - kako priliči glavnom gradu? Jasno je da ne žele da se dogovore, već tolike godine, šta su to logično-funkcionalne ingerencije na nivou Gradske uprave a šta struktura Kantona - već građani plaćaju nesvrsishodnu dupliranu administraciju, koja je sama sebi svrha - a grad je doživio ogromna razaranje? Glavni grad u ovom vremenu plaća za svo ono uzaludno trošenje vremena, finansije i ukupnu energije! Zar se nakon svakih lokalnih izbora ne kreću „nadmudrivanja“ još mjesecima i mjesecima oko kadrovskog popunjavanja fotelja - dok to građani sve uredno plaćaju, a to je faktički „operativni vakum“ za grad i građane jer proglašavaju „tehnički mandat“ - šta bi to trebalo da znači, u kontekstu odgovornosti, ništa drugo do „vakum odgovornosti“. Hoće li nakon ovogodišnjih lokalnih izbora biti drugačije? I onda, u toj marljivo isceniranoj bezumnosti, koja totalni košmar se zove - što se održava kontinuirano i lagano podgrijava skretanjem pozornosti javnosti sa pitanja odgovornosti za javno djelovanje u strukturama vlasti i društva, putem upornog ponavljanja izlizane matrice o isključivosti - što može proći samo kod onih koji su plaćeni da to govore, slušaju, guraju i napumpavaju, a kod građana koji žele živjeti od svoga rada, i imaju još zdrav razum, - neće sigurno, a do onih koji drže do intelektualne higijene nisu nikada mogle ni doprijeti takve devijantne dubioze. Zato im treba medijska asistencija - i igre bez granica ponovo kreću, a ŽIVI LJUDI SE PONOVO MARGINALIZIRAJU i vide se kao lovina. Uragan zvani „NOVA-STARA NEBULOZA“ - ponovo gradom kolerično hara, brišući građanske inicijative koje potiču nastojanje da se glavni grad uljudi i da počne ličiti na ozbiljnu prijestolnicu po svojoj organizacionoj funcionalnosti, demokratskom osjećaju slobode kod njenih građanja - gdje su im zaštićena garantovana ljudska prava, i sve drugo što čovjeka čini zadovoljnim u kosmičkoj uzvišenosti ljudskog bića i njegovog života i bivstvovanja. Mnogo je težih, zlokobnijih i otvorenih pitanja na dušama istinskih patriota, i građana Sarajeva, koji vole svoj grad, a koja su egzistencijalne prirode - duhovne supstancije, znači, racionalnog i emotivnog sadržaja - koji ih razaraju decenijama i na javi i u snu - koji su stvarni prioriteti svih prioriteta - jer su elementarnog fundamentalnog karaktera u socijalnom kontekstu, a tiču se običnih ljudkih potreba upražnjavanja demokratske prakse - i važnije je od svega onoga što se svakodnevno nameće kao bitno, ili najbitnije, da bi ga sutra zamjenilo još bitnije... a što dolazi iz perfektne produkcije zamagljivanja građanske svijesti o realnosti u kojoj žive - a gdje se građani o svome gradu ništa suštinski ne pitaju, i gdje im se kontinuirano i perfidno vrši egzekucija nad voljom da progovore glasom savjesti, jer se licitira etikom, žonglira iracionalizmom, diči licemjerstvom - u odsustvu svih civilizacijskih pozitivnih tekovina. Zdrav sarajevski duh, sa lucidnim rezonima, zaista je - bio i ostao - stvarna mora nekrunisanom carstvu primitivizma u prolazu kroz glavni grad - na putu ka povjesnoj deponiji, gdje okončaju sve hibridne nakaradnosti. Znači, kako se interpretira - „jedan bolestan um je nešto rekao, a onda se milioni zabrinulo nad tom bezumnošću“, pored toliko nerješenih problema u ovom gradu - recimo, pitanja onih koji su zaslužni za kontinuitet slobode i demokratije na ovim prostorima, što je omogućilo sve drugo, a koji nisu u marionetskim redovima. „U fondovima nema...“ - što je režirana istina, i da se ne bi postavljala „teška“ pitanja koja su otvorena kroz protesna okupljanja građana zadnjih sedmica - ubačena je „ubleha“ po provjerenom receptu iz monstruoznih laboratorija javne manipulacije, i protesti se zakazuju na brdima i pozivaju građani na „praznične izlete“. Samo je, nekome, bitno sa asfalta otići u šumu, iz sfere intelektualizma odvući masu u blato primitivizma, sa razumnih tema odvući javnost u zapaljivu emocionalnost, sa planiranja i promišljanja o perspektivama budućnosti ugurati građane u „torovsku logiku nemogućeg“, i što je suštinski bitno, ne raspravljati o ličnoj odgovornosti već vršiti kolektivne optužbe na adrese „apstraktne druge strane“. Snaga glavnog grada je tolika da ga jedna „bolesna inicijativa“ baci u očajničku frustraciju - jer ne može legalnim sredstvima ništa da učini kako bi sačuvao svoj dignitet, i nakon izbora, kad se poslije dugih i dugih nadmudrivanja oko podjela fotelja završe sve priče oko imenovanja, i zasjedne u fotelje i otvore izdašni fondovi od novca građana - sve će „leći“ i stišaće se oluja jer će se zadovoljiti apetiti: Do narednih izbornih ubleha, gdje se manifestuje sva mračnjačka samobitnost! Bajati simboli, isprana demagogija i istrošeni likovi nastupaju - ali zato neće biti govora o temama koje će otvoriti intelektualna pitanja o perspektivama budućnosti niti će se otvoriti prostor za kompetentne, školovane i sposobne građane, nove ličnosti u duhu modernih i realnih okvira javnog djelovanja. Ono što će biti posebna pažnja magova masovnih manipulacija, a koji su toliko toga i rekli i pokazali ko su i šta su, je da primitivizam bude u fokusu javnosti a nikako ozbiljne društvene teme i dileme. Da iznuđeni „Akcioni plan Skupštine Kantona“ „šeta“ od stola do stola, od kancelarije do kancelarije, od zasjedanja do zasjedanja, i da se tabuizira - i, naravno, da se ne postavljaju pitanja po tačkama - šta je i koliko realizirano i ko je za šta odgovoran. I, dakako, da se što više „ javno truni“ o namjeri da se grade „uvrijedljivi simboli“ oko Sarajeva, a neće se raspisati konkurs da se KREIRAJU SIMBOLI PERSPEKTIVE koji će glavni grad usmjeravati kroz treći milenijum. Istrošene političke opcije, koje su otuđene od svoga članstva, a kamoli od građana, maksimalno elitizirane, konsolidirane na nepotizmu i podobnosti, ne čine ništa da se ORGANIZACIONO povežu sa resursima kreativnih potencijala - od nevladinih organizacija, udruženja mladih, kulturnih organizacija i naravno dijaspore. NVO-sektor ne mogu držati u magli, ali ako ne služi svrsi veoma je širok izbor na podaničkoj razini, dok sa dijasporom to neće ići tako jednostavno. NVO jača i jačaće u spoznajnom kontekstu i po pitanju općeg društvenog kvaliteta, naravno, kroz proces diferencijacije u totalnoj programskoj neprofiliziranosti, a praksa dijaspore je jedino stvarna mogućnost da se „NEŠTO“ pozitivno promjeni u našem društvu. Zašto? Zato što su unutrašnji odnosi stvar kreacije onih koji imaju sve na raspolaganju da rade bez ikakvih posljedica šta im je volja, a sankcije su neadekvatne da ih na tom putu obeshrabre, i u tim odnosima nemoguće je da pozitivni demokratski procesi budu dominantnog karaktera - i samo „IZ VANA“ mogu stvari da se mjenjaju na bolje, a nikako iznutra - jer ozbiljna je moralna kriza na sceni. Samo SIMBOL koji se izgradi u Sarajevu, u sred glavnog grada - građevina koja će nadvisiti sve zgade u gradu, iz svih povijesnih perioda, a u svom značenju obuhvatiće ih podjednako sve, i koja će održavati čvrsto opredjeljenje ka OTVORENOM DEMOKRATSKOM DRUŠTVU, može usmjeriti ovaj umorni i duboko podjeljeni grada na puteve perspektiva, i da ne bude talac pomračenih umova - morbidne dekadencije isfrustrirane na povjesnim zabludama - a što bi praktično podrazumjevalo i značilo potpunu podršku zdravim i kreativnim demokratskim građanskim resursima i potencijalima. Dijaspora ne bi trebala da zakasni u vezi sa stvarima oko domovine - već svoju odgovornost treba da predoči u dnevnu zadaću i okom svijesti razluči - ko ga i zbog čega treba podržati, i naravno, s kime graditi programsku partnersku saradnju Ovo je to „drugo poluvrijeme“ o kom se pričalo u prvom - i na duhovnim razinama razrješenje slijedi, a na koje se neće čekati u nedogled, i taj instiktivni spreg zna izbaciti iz kolosjeka ali odgovorni taj luksuz sebi ne dozvoljavaju - a otvorenost ka racionalnom rizik je, kažu, vrlina odabranih. |