"It's over" za Hrvatsku. Da, fudbal je okrutna igra. Modrića i Rakitića je promašilo. Petrića je uhvatilo. Turci su ga zabili, da, sve su ih uvalili. Golove, naravno. I sada taj veseli turski mehter tim ima da odskakuće u polufinale sa Deutschland "uber alles". Anonimusi će nastaviti da pale turske zastave na YouTube-u a svijet će nastaviti da se okreće.

A šta mi, gologuzi, gladni Bošnjaci imamo sad od svega toga?
Pa, hljeba i igara, naravno. I masu ćaletina koji dokoni jedva čekaju da se pomlate međusobno - sa ili bez razloga. Onako, iz inata. Da bi se lipo kutarisali stresa.

Punu kapu novinskih vijesti o bosanskim "Muslimanima" Mostara koje su izvjesne Rojterove izvjestiteljice, ljutito napućenih usnica zbog poraza drage naše, uputile prije par sati svom editoru - koji je sve to veselo razaslao na nekih 32700 mjesta, dok su novosti o samom meču (skoru od 3-1 na penale, 1-1 u regularnom vremenu i detalji o meču Turska - Hrvatska) našle mjesta na samo 6780 lokacija (ako je vjerovati Google-ovom brojčaniku)!

Desetine ljudi su završile u bolnici (uključujući i četiri bh. policajca kojima ovim putem izražavamo sućut zbog povreda) u nastavku razmjena kr-bh fanatika loptanja iz 2006. Ili valjda su jadnici pomislili - naravno nakon silnih genocida nad Bosnom ljudima se muti u glavi - da su se opet našli na Mohačkom polju. Pa su, sjetite se, u jeku proslava zbog ulaska Hrvatske u četvrtfinale 1998. prostrijelili lijepo kroz glavu jednu svoju nevino za fudbal nezainteresovanu sugrađanku.

Danas Evropljani stoje čvrsto ujedinjeni - protiv Turaka u Evropi. Ni Bosni nisu baš nešto naklonjeni (kad njeno članstvo u toj zajednici uslovljavaju onim čega Bosna nema - katila u hapsu) ali 40 godina čekanja na prijem za bilo koju zemlju zaista je previše.

Rado bi svi ti Europejci prodavali svoje hiper skupe produkte na turskom tržištu. No, ni Turci nisu više samo hamali ili telali zapadnjačkih vrednota.
Turska ima vrsne inžinjere koje upošljavaju IBM, HP/Compaq, prvoklasne softveraše koje treba i Mikrosoft. Ima lukave biznismene koji se nalaze na Forbesovim listama.
Turska je uvela i izvjesnu dozu demokratičnosti na izborima u novije vrijeme, potkopavši tako okove oligarhije koja ju je godinama držala zaularenu.

No, imajući u vidu primjer bivše Yuge, Zimbabwea ili Iraka - previše demokracije nije dobro za zdravlje. Jer se onda zemlja lijepo razleti. Zbog toga ni Turci danas ne smiju ići predaleko.

Ali, makar se Turci na glavu nasadili - što također rade u ovom političkom sastavu - sve se bojim da nakon prelaska Napoleona sa Jozefinom, pardon Nikole Sarkozyja, na euro tron - da im pristup neće biti dozvoljen. Čak će i Srbija prije njih u Evropu. A o Crnoj Gori da ne govorimo. Crnogorci će sačekati da njima Evropa dođe na noge.

Ambiciozna Turska - kao i nakon Mohačke bitke - zateći će ujedinjene fudbalske fanatike sjedinjene protiv nje - kao što su sada ujedinjeni po blogerskim linijama raskola.

Raskola i sukoba među ljudima koji ne vode ničemu osim porazu zajedničke nam ljudskosti.