Autor: Šemso Agović

Agović: Hadžem je očigledno shvatio da ni web magazinu Bošnjaci.net kao ni našim Luksemburžanima ne može prodati ni jednu svoju knjigu, zato se odlučio poći u osvetu ovom mediju, koji se kreira u njemu dušmanskoj dijaspori.

Da je Hadžem Hajdarević objavio tajni rat bošnjačkoj dijaspori moglo se zaključiti na osnovu njegovih izjava izrečenih marta mjeseca 2007. na Bledu, gdje je održavan simpozijum međunarodnog PEN kluba. Naime, tamo se Hadžem u jednom neformalnom razgovoru obrušio na Bošnjake koji žive u Luxemburgu, gdje je on imao promociju svojih knjiga, a tamošnji Bošnjaci, imućni kako i priliči stanovnicima razvijenog i bogatog Luxemburga, ne kupiše ama baš ni jednu njegovu knjigu. Na te žalopojke, koje su kod prisutnih izazvale podsmijeh, Hadžemu rekoh da poznajem kjiževnike koji ne pišu knjige za prodaju već za svoju dušu. Ako želi da prodaje knjige neka ih ne piše tako, već za sebe, i prodaja će krenuti.

Hadžem je očigledno shvatio da ni web magazinu Bošnjaci.net kao ni našim Luksemburžanima ne može prodati ni jednu svoju knjigu, zato se odlučio poći u osvetu ovom mediju, koji se kreira u njemu dušmanskoj dijaspori. Za cilj napada odabrao je natječaj za književnu nagradu »Srebrenica« sa temom »Bošnjakinja«. Svoj napadački pamflet objavljuje u Oslobođenju pod podrugljivim naslovom 'Natječajna Bošnjakinja' sa bizarno-stupidnim nadnaslovom 'Konstitutivna zoologija'. Ovakav nadnaslov nema nikakvog sadržajno-logičkog značaja osim da se onako vulgarno psuje dušmanina.

Pokvarenije mudrovanje je zaista teško naći među književnicima ovog svijeta, nikakve sumnje nema. Premalo je reći da je ovo eklatantan primjer Hadžemovog »mononaciopatetičnog prenemaganja«, radi se o nečem monstruoznijem.

Hadžem obrazloženja natječaja naziva osobnom kovanicom »tugaljivoideološkim«, valjda sa namjerom da sabotira, da nanese štetu protivniku, da zada udarac tamo gdje je on najosjetljiviji. Uz to, Hadžem proročanski predviđa da će natječaj za književnu nagradu Srebrenica »proći u naciopatetičnim prenemaganjima šta nam sve dušmani uradiše i šta to neki mi treba da uradimo zarad sretnije, zamišljajuće budućnosti«. Ovo je previše, pa iako je od Hadžema.

Hadžem dalje u svom pamfletu filozofira da Srebrenica jeste najveća bošnjačka tragedija, ali, pita se on, nije li to i najveća bosanskohercegovačka tragedija. Šta je pjesnik ovim htio reći jasno je odmah iz njegovog daljeg fantaziranja: on pametuje da borba za Srebrenicu »mononacionalnim argumentima« nije politički podobna. Ili, drugim riječima, rana Srebrenice mnogo boli i Srbe, i još druge, odnosno kompletnu BiH. Pokvarenije mudrovanje je zaista teško naći među književnicima ovog svijeta, nikakve sumnje nema. Premalo je reći da je ovo eklatantan primjer Hadžemovog »mononaciopatetičnog prenemaganja«, radi se o nečem monstruoznijem.

Svoj tajni rat protiv dijaspore Hadžem završava kao pobjednik, trijumfalno-patetički likujući:

»Na kraju krajeva, ako se već ne zna ko su to, u Bosni i na Balkanu, bili 'pobjednici' a ko 'poraženi' prije i poslije Daytona, treba još jednom reći: pobjednici su oni koji su ostali živjeti u svojoj zemlji, u BiH, a poraženi su oni koji su napustili Bosnu, s kukavičkim osjećajem da se u nju više ne vrate.«

Eto, jadna dijaspora, poslije Hadžemovog nasrtaja nema šta drugo do priznati poraz i Hadžema što prije zaboraviti.

ZA PROČITATI KLIKNITE NA TEKST