Za Karadžićeve sljedbenike nema dileme 'da li je klao, da li je krao'; jasno znaju da jeste i klao i krao. Klao je one koje je mogao i dok je mogao, a krao je ono što nije imao: identitet normalnog čovjeka.

Ne – monstrum s Pala nije prekasno uhapšen. Da se kojim slučajem desilo – ne daj, Bože! – da međunarodna zajednica pošteno i dosljedno odradi svoj posao – pa da zločinca aretira odmah nakon raspisivanja potjernice, dok je još bio u krvavoj uniformi – četnici bi imali priliku sačuvati sliku heroja i mučenika koju bi im teško šta pomutilo. Što bi akcija hvatanja bila spektakularnija, a broj žrtava u njoj veći, to bi četnički Karadžićev lik bio sjajniji – u četničkim glavama čvršće usađen kao trajni izvor za napajanje budućih generacija mitomanstvom i kvazijunaštvom.

Ili, ne daj, Svevišnji, – da je Srbija bila demokratska zemlja, pa da se u ime pravde i svog ugleda suprotstavi zločincu odmah; četnici bi listom u euforiju optužbi i slave svojeg vođe.

Ovako, prošlo je trinaest godina potrebnih da se laž ogoli i istina izađe na vidjelo. Da mostrum s Pala zamijeni ratnu uniformu klošarskom džudom i sumo-frizurom, i da doživi metamorfozu od ratnika-zločinca do ljudskog strašila, svog konačnog i pravog psihofizičkog stanja. Njegovi sljedbenici su sada primorani u svom stidu mijenjati sliku o svom idolu, koja je antipod one prethodne. Na majicama će od sada nositi običnog manijaka i prevaranta, nadriljekara, bioenergetičara i hohštaplera koji izaziva prezir i sažaljenje okoline. Nosit će propalog kockara i

Ne – monstrum s Pala nije prekasno uhapšen.

ostarjelog švalera, koji je spao na grane da se više boji osvete sopstvene supruge od Međunarodnog suda. A o kakvoj se ženi radi objasnio je Marko Vešović: bio je svjedok kada je ona svog papučara fizički kažnjavala štiklom u cevanicu zbog poganluka koje je on upražnjavao. Oni sada znaju da mu drug po monstruoznosti može biti samo Jozepf Fritzl, monstrum iz podruma – monstrumu sa Pala. Između te dvije ljudske nakaze moguće je povući paralelu prema morbidnosti i količini zločina, s tom razlikom što je Joseph zločinački pohod izvršio nad svojima, a Radovan nad drugima.

Za Karadžićeve sljedbenike nema dileme 'da li je klao, da li je krao'; jasno znaju da jeste i klao i krao. Klao je one koje je mogao i dok je mogao, a krao je ono što nije imao: identitet normalnog čovjeka. Našao je on normalnog, umrlog Dragana Dabića, rodom iz Dvora na Uni, i ukrao mu identitet. Logično, jer sa svojim nije mogao živjeti: količina zločina je preveliki teret za nošenje među ljudima na ovom svijetu, zato jadnik odbacuje svoju i pozajmljuje dušu nevinog čovjeka.

Kivni na mahnitog vođu, kojeg s prezirom odbacuju, zakletim četnicima ne preostaje drugo već da sanjare o novom idolu – zločincu Ratku Mladiću – i o spektakularnim akcijama njegovog hapšenja, u kojima, naravno, on pobjeđuje.