Autor: Stephen (Stjepan) Ćorković, dipl. ing (umir.), PENG (ret.)-Kanada

IZJAVA OPUNOMOĆENOG PRAVNOG AGENTA REPUBLIKE BOSNE I HERCEGOVINE PRED MEĐUNARODNIM SUDOM PRAVDE, IZ NJEGOVOG ESEJA (VIDI I. DIO):
Bosna je već dobila dvije istovrijedne pred-presude na osnovu vjerodostojnosti pravnog slučaja u Naredbi Međunarodnog suda pravde od 8. travnja i Naredbi od 13. rujna 1993., kao što je to priznao pok. sudac Tarasov u svojoj Izjavi pripojenoj prvoj Naredbi, i u svom Odvojenom Mišljenju pripojenom potonjoj Naredbi. Drugim riječima, pod vodstvom Slobodana Miloševića, krnja Jugoslavija je uistinu počinila zločin genocida i izravno i pomoću vojske [koja je bila] ustvari njen surogat pod zapovjedništvom dvojice pojedinaca optuženih za međunarodne zločine u Bosni: Radovana Karadžića i Ratka Mladića. Unatoč tome, kroz gotovo četiri godine međunarodna zajednica je odbila preuzeti svoju svečanu obvezu po Članu I Konvencije o Genocidu da „spriječi“ ovaj neprestani genocid protiv bosanskog naroda koji se tako bjelodano odvijao u Republici BiH.

Stoga, osim Bosanaca, svi spomenuti gore žele da taj pravni postupak pred Svjetskim Sudom nestane s lica Zemlje. Jer svi su oni krivi za učestvovanje u genocidu. U vrijeme odlaska ovog eseja u tisak, ne izgleda da će bosanski pravni postupak preživjeti još mnogo dulje. Ako i kad Bosna bude prisiljena povući svoju parnicu pred Svjetskim Sudom za genocid protiv krnje Jugoslavije, onda će nijekanje međunarodnog zakonskog poretka biti potpuno i besramno. Takozvane Zapadne sile i UN potvrdit će svoj potpuni moralni bankrot i grubo legalno licemjerstvo na očigled čitavog svijeta kojem će na očigled uvijek biti primjer bivše Republike BiH.

U skladu s tim samozvanim Daytonskim mirovnim ugovorom 14. prosinca 1995. UN, Europska Unija i njene države članice, SAD Rusija i mnoge druge nazočne države rascijepale su Republiku BiH u Parizu unatoč Povelje UN-a, Nirnberških načela, Konvencije o Genocidu, Četvrte Ženevske Konvencije i njena dva dopunska protokola, Konvencije o Rasnoj Diskriminaciji, Konvenciji o Apartheidu, i Univerzalnoj Deklaraciji o Ljudskim pravima, kao i dvije nadaleko povoljne zaštićujuće Naredbe koja je izdao Međunarodni Sud pravde u korist Bosne 8. travnja i 13. rujna 1993. Ova druga Naredba Međunarodnog suda efektivno je zabranila takvu podjelu Bosne glasovima 13 prema 2. Ova provedba potvrđena od država članica UN-a povrijedila je svako znano načelo međunarodnog prava koje je međunarodna zajednica formulirala u poslijeratnoj eri nakon 2. svjetskog rata.

Kad sam sastavljao sve spise Međunarodnom sudu za Bosnu kao i kad sam usmeno podnio dva sklopa Preliminarnih Mjera pred Sudom u travnju i kolovozu 1993., bio sam veoma oprezan i marljiv u podnošenju i zagovaranju na osnovu onoliko mnogo materijala koliko sam mogao naći koji su osobno upleli Miloševića u nalaganju, nadgledanju, odobrenju i odobravanju genocida protiv i naroda i Republike BiH osobno sam napao i opetovano ga optužio za prvenstvenu odgovornost za genocid u Bosni da čitav svijet to čuje. Iz tog razloga, bit će nemoguće SAD-u, UN-u i Europi rehabilitirati Miloševića kad jednom Međunarodni sud donese svoju konačnu Presudu na osnovu vrijednosti pravnog postupka u korist Bosne, do koje će neizbježno doći osim ako je se ne spriječi.

IZ SUDSKE DOKUMENTACIJE
Zahtjev za preliminarne mjere od 27. srpnja 1993.

Vidi spis Međunarodnog suda pravde u Haagu (engleski):
www.icj-cij.org

Strana 49+ :
„D. [Ovaj Zahtjev] traži Preliminarne Mjere kojima se žele izbjeći [navedene] Posljedice

Najvažnija svrha ovog Zahtjeva je spriječiti daljnji gubitak ljudskih života i daljnje činove genocida protiv naroda Bosne i Hercegovine, kao i spriječiti podjelu, rascjep, pripojenje (aneksiju), i konačno uništenje same Republike BiH, suverene države i članice OUN-a... Preliminarne mjere koje [Sud] treba odrediti prisiljeni smo tražiti iz najosnovnijih ljudskih obzira.

Zakonska prava koja se trebaju zaštititi ovim traženim određivanjem preliminarnih mjera su:

(a) Pravo građana BiH da fizički prežive kao Narod i Država;

(b) Prava naroda BiH na život, slobodu, sigurnost i tjelesni i duševni integritet, kao i druga osnovna ljudska prava naznačena u Univerzalnoj deklaraciji ljudskih prava iz 1948.g.;

(c) Pravo Naroda i Države BiH da u svako vrijeme uživaju život lišen genocida i drugih genocidnih radnji koje nad njima počinja Jugoslavija (Srbija i Crna Gora), djelujući zajedno sa svojim agentima i surogatima na njenom suverenom teritoriju i drugdje;

(d) Pravo Naroda i Države BiH da u svako vrijeme uživaju život lišen uporabe ili prijetnje sile protiv njih kojom upravlja strana država djelujući zajedno sa svojim agentima i surogatima na njenom suverenom teritoriju i drugdje;

(e) Pravo BiH da uređuje svoje poslove i određuje stvari unutar svoje jurisdikcije bez uplitanja odnosno posredovanja bilo koje strane države djelujući izravno ili putem svojih agenata i surogata, ili obadvoje;

(f) Pravo na samoodređenje Naroda BiH;

(g) Osnovno pravo suverenog života za Narod i Državu BiH;

(h) Pravo Republike BiH da nastavi postojati kao Država Članica dotične OUN-a.

U očekivanju odluke Suda o vjerodostojnosti [tužbe], prijeko je potrebno da se odmah okonča zločinačko i genocidno ponašanje Tuženika dodatnim preliminarnim mjerama. Inače će Jugoslavija (Srbija i Crna Gora) i njeni agenti i surogati nanijeti trenutačno i nepopravljivo zlo. Samo potvrđivanjem preliminarnih mjera izloženih niže mogu se prava Naroda i Države BiH zaštititi i očuvati. Propuštanjem potvrđivanja tih dodatnih preliminarnih mjera spriječit će se zaštićivanje prava koja BiH zahtjeva u ovom slučaju ako bi sud konačno donio odluku u korist BiH na osnovu vjerodostojnosti njenih tvrdnji.

Uistinu, ako Sud ne odobri dodatne preliminarne mjere naznačene niže, BiH ne će tada biti u stanju dokazivati vjerodostojnost svog slučaja pred Sudom. ......
Ovaj Sud ne smije dopustiti Tuženiku da dobije ovu parnicu putem istrebljenja naroda i Države BiH. Sud mora djelovati tako da nas zaštiti odmah, potpuno i učinkovito od genocida, istrebljenja, podjele, cijepanja, pripajanja, sjedinjavanja i uništenja našeg postojanja kao suverenog Naroda i Države Članice OUN-a od strane Tuženika.

U suprotnom, koja korist od vladavine međunarodnog zakona, Povelje UNa i samog ovog Suda? Treba li prevladati zakon džungle? Mogu li jaki činiti što hoće a slabi trpjeti što moraju?

.............
Jugoslavija (Srbija i Crna Gora) i njeni agenti i surogati nisu dali nikakvih naznaka da su voljni odustati od kriminalnih i genocidnih čina. Doista, Tuženik je već u očevidnom i grubom kršenju Naredbe ovog Suda od 8. travnja 1993. A sada Tuženik planira, sprema, predlaže, kuje zavjere, i dogovara se s drugim državama o podjeli, rascjepu, pripajanju i sjedinjavanju suverenog teritorija same BiH, i zatim protjerivanju nesrpskog, bosanskog stanovništva pa čak i pro-bosanskih Srba iz njihovih domova i tradicionalnog zemljišta putem genocida i čina genocida. Nema granica grabežljivosti, okrutnosti, ambicijama i krvožednosti Tuženika. Samo preliminarne mjere koje zahtijevamo niže mogu obuzdati krnju Jugoslaviju u njenom [činu] potpunog uništenja kako Naroda tako i Države BiH.

E. Preliminarne mjere koje se zahtijevaju

.............
1. Da Jugoslavija (Srbija i Crna Gora) moraju odmah prestati i odustati od pružanja, izravno ili posredno, svake vrste podrške - uključujući poduke, oružje, streljivo, zalihe, pomoć, financijska sredstva, direktive i svaki drugi oblik podrške—svakoj naciji, skupini, organizaciji, pokretu, vojsci, policiji ili paravojnoj sili, iregularnim oružanim jedinicama, ili pojedincima u BiH iz bilo kojeg razloga ili bilo koje svrhe.

2. Da Jugoslavija (Srbija i Crna Gora) i svi njeni javni dužnosnici—uključujući i posebno Predsjednika Srbije Slobodana Miloševića—moraju odmah prestati i odustati od svakog i svih nastojanja, planova, zavjera, spletki, prijedloga ili dogovora o podjeli, odcjepljenju, pripojenju ili sjedinjenju suverenog teritorija BiH.

3. Da se pripojenje, ili sjedinjenje svakog dijela teritorija Republike BiH od strane Jugoslavije (Srbije i Crne Gore) bilo kojim sredstvima ili iz bilo kojeg razloga mora smatrati protuzakonitim, i bez ikakve valjanosti ab initio.

4. Da vlada BiH mora imati sredstva spriječiti vršenje čina genocida protiv njenog Naroda kao što to traži Član 1 Konvencije o genocidu.

5. Da su sve ugovorne strane (koje su prihvatile) Konvenciju o genocidu dužne prema njenom Članu 1 spriječiti počinjenje čina genocida protiv Naroda i Države BiH.

6. Da vlada BiH mora imati sredstva obraniti Narod i Državu BiH od čina genocida i podjele i rascjepa putem genocida.

7. Da sve ugovorne strane Konvencije o Genocidu imaju u skladu s tom [Konvencijom] dužnost spriječiti čin genocida, i podjelu i rascjep putem genocida protiv Naroda i Države BiH.

8. Da vlada BiH, kako bi zadovoljila svoje obveze po Konvenciji o genocidu u sadašnjim okolnostima, mora biti u stanju nabaviti vojno naoružanje, opremu i zalihe od drugih ugovornih strana.

9. Da sve ugovorne strane, kako bi zadovoljile svoje obveze po Konvenciji o genocidu u sadašnjim okolnostima, moraju prema tome biti u stanju pružiti vojno naoružanje, opremu, zalihe i vojnu snagu (vojnike, mornare, avijatičare) vladi BiH na njen zahtjev.

10. Da Mirovne snage UNa u BiH (t.j. UNPROFOR) moraju poduzeti sve u njihovoj moći kako bi osigurale dotok humanitarne pomoći bosanskom narodu kroz grad Tuzlu.

I Z D A J A - ZAKLJUČAK

Međunarodno nagrađivanje genocidaša (Karikatura Fazlić)

Važno je istaknuti:
● Branitelj Tuženika u ovom procesu bio je:
Mr. Shabtai Rosenne, profesor međunarodnog prava, sveučilište u Haifi, član Izraelske odvjetničke komore, član Instituta međunarodnog prava, počasni član Američkog društva međunarodnog zakona;
Priznat za jednog od najvećih stručnjaka međunarodnog prava, vidi na pr. (na engleskom): www.brill.nl

● Budući je prof. Boyle dobio dvije (preliminarne) presude Međunarodnog suda imajući za ‘protivnika’ praktički najvećeg znalca međunarodnog prava, sama presuda, njegov postupak i izrečena mišljenja imaju svjetski vrhunsku pravnu težinu i prema tome su neupitni.

.............
Na osnovu iznesenih dokumenata, naročito izjava prof Boyle-a, nepobitne, pred sudom su dokazane i sudom presuđene činjenice od kojih neke ovdje navodim u sažetom obliku:

- da je pravno moguće a moralno imperativno, s obzirom na strahovite žrtve, zahtjevati odgovornost od, i optužiti, ondašnje članice Vijeća Sigurnosti i druge ugovorne države Konvencije o genocidu (kao na pr. Nizozemsku za pokolj u Srebrenici) za suučešće u genocidu

- da su Daytonski i slični (Pruda) dogovori nelegalni i nemaju nikakvu pravnu težinu „ab initio”

- da je Republika Srpska nepobitno nelegalna tvorevina, zasnovana na dokazanom genocidu i kao takva nema pravnih osnova za postojanjem „ab initio”

- da su sve, naknadno nametnute, vrhovne ovlasti međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini nelegalne i predstavljaju grubu povredu nezavisnosti i suvereniteta Bosne i Hercegovine (kršenjem među ostalim i Naredbe Međunarodnog suda pravde)

- da bosanski narod ima moralno pravo, zakonitu osnovu i povijesno društvenu obavezu poništiti rezultate izdaje i zahtjevati da se ovi navodi iz Naredbe Međunarodnog suda pravde provedu u djelo.

Bosanski je narod ginuo od ruku dokazanog (i presuđenog) genocidnog agresora braneći najveće europske i svjetske vrednote i dostignuća. Međunarodna zajednica mu je okrenula leđa pljujući na vlastite vrednote čak i na najveće svjetsko dostignuće u okviru međunarodnih odnosa, na svjetsku instituciju međunarodnog prava—oličenje odluke svijeta za vladavinu zakona a ne džungle u međunarodnim odnosima. Ponašala se prema bosanskoj vladi nasilno prisilivši je u neku ruku i da izda svoj narod, ne poštujući ni Svjetski Sud, najveću instituciju međunarodnog prava.

Gledajući na naše bosanske pretke znam(o) da su se oni časno borili za svoju zemlju plaćajući krvlju svoju odanost narodu i pravici, te nam oni nisu ostavili tu krvlju natopljenu zemlju da, pred obrazom tih naših predaka, olako i beščasno s njom postupamo i igramo se pragmatičara i politike.

Međunarodni je Sud presudio i dao najveću svjetsku pravnu potvrdu kojoj nikad ne ističe pravovaljanost.