Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English

 
Teme


Prvi bajram bez dajdže
SJEĆANJE NA DAJDŽU ŠEFIKA OMANOVIĆA
Procitaj komentar

Autor: Selena Seferović
Objavljeno: 26. October 2009. 10:10:42
Šefik Omanović, pravnik i uspješni privrednik preselio na ahiret u 89. godini 15. dana Ramazana, dženazu je u Trebinju klanjao Husein ef. Hodžić, glavni imam za istočnu Hercegovinu
Rodom iz Pridvoraca kod Trebinja, od rahmetli majke Fatime i babe hadži Saliha, Šefik Omanović je nakon kraće bolesti u 89. godini preselio na ahiret 15. dana Ramazana u Sarajevu, gdje je živio sa porodicom većinu svoga života, a dženazu mu je klanjao glavni imam za istočnu Hercegovinu Husein ef. Hodžić koji ga je i posjetio u bolnici neposredno prije preseljenja.

U Čikagu, gdje je došao 2007. godine da posjeti svoju sada neutješnu sestru Šefiku Seferović sa porodicom, i gdje je obišao sve naše imame i klanjao u svim našim džamijama, u blagoslovljenoj noći Kadra, 27. dana Ramazana, hutbu mu je predao Ekrem ef. Mujezinović u prisustvu vjernika koji su dupke ispunili prostorije Rumije (Udruzenje Barana u Čikagu) smještene u sjevernom dijelu grada, u neposrednoj blizini našega stana.

Tom prilikom u veoma nadahnutom govoru efendija Mujezinović je vjernike podsetio na hadžiju Šefika Omanovića i njegov boravak i klanjanje u ovom džematu, kada je Šefik veoma nadahnuto govorio o svom iskustvu na hadžiluku koji je obavio u svojim poznim godinama i prilično narušenog zdravlja, i tom prilikom, između ostalog je rekao slijedeće: “Morate i sami ako ikako možete otići na hadžiluk da spoznate to duhovno bogatstvo koje vam niko ne moze opričati ako ga sami ne doživite.”

“Šefik je bio drag i blag čovjek sa kojim ste mogli pričati elokventno o svemu, ja taj njegov govor i sada imam zapisan i sačuvan u mojim papirima, nikad ga neću zaboraviti” kaže mi efendija Mujezinović koji je, vidi se to, veoma poštovan i omiljen od svih prisutnih, kao i njegova lijepa i prijatna hanuma dok nam nudi odlične tufahije koje je sama napravila

Kliknite na sliku za uvećati

Dajdža Šefik u Chicagu, 29. septembra 20007.

Noć Lejletu-l-kadra, 27. noć ramazana 14. sept. 2009.
Za vrijeme svoga jednoipomjesečnoga boravka u Čikagu i Njujorku, hadžija Omanović je obišao svoje stare prijatelje i ahbabe Esmu i Midhata Hamidović, Bećira i Nedime Tanović, Mujka i Mersu Erović, Nurka Gaziju, dr.a Asafa Arslanagića, sreo se sa glavnim imamom za Sjevernu Ameriku dr. Senadom ef. Agićem, sa kojim sam ga upoznala prethodnoga ljeta u Sarajevu kada su obojica došli na promociju knjige moga oca Mensura Seferovića ”Iskušenja” u Bošnjačkom institutu rahmetli Adila Zulfikarpašića, dok se u Americi sreo i sa drugima kojima je pomagao čitavog života i koji su uvijek za njega imali riječi hvale.

“Šefik meni i mojoj porodici mnogo znači. Mi smo ga iskreno poštovali i voljeli, a i on nas”, neutješna je Esma, koja je sa mužem i ćerkama ugostila hadžiju u svojoj krasnoj porodičnoj kući.

Nešto više o mom dajdži Šefiku, koji je bio izuzetno skroman čovjek iako je imao čime da se pohvali, i koji mi je rekao nekoliko mjeseci pred smrt da želi da bude upamćen samo kao dobar čovjek, što svakako i jeste po izjavama svih onih koji su ga dobro poznavali, napisala sam nakon mog boravka sa mamom Šefikom u Sarajevu 2006. godine članak i objavila u “Novoj svijesti”, čikaškom časopisu koji se potom i ugasio zbog pomanjkanja finansijskih sredstava, kao i moj otac Mensur Seferović , ” Hadžijin šešir”, sto je premijerno objavljeno na Bošnjaci.Net, pa će to podsjećanje na ove članke ujedno biti i djelić životne priče mog voljenog dajdže, dok mi u duši odzvanjaju riječi našega posljednjeg razgovora.

Bilo je to neposredno pred njegovu smrt. Pozvala sam ga da mu kao i uvijek do tada čestitam Ramazan i zamolim da ne posti jer je u teškom zdravstvenom stanju. Medicinska sestra mi je rekla da je tražio da ga vode u džamiju da klanja, i nakon što su ga doveli do telefona, tihim slomljenim glasom me radosno nazvao ”Lenti” kad mi je prepoznao glas, kako me je zvao od milja još od vremena kad sam bila curica, a onda se zaplakao, kao da je bio postiđen svojim stanjem i statusom, ponižen starošću i bolešću, nemoći i slabosti, rekavši:
“Evo vidiš gdje si me zatekla, šćeri moja”. I još nesto je govorio što nisam od ječanja mogla čuti, a onda se smirio kad sam mu rekla:
”Nemoj plakati dajo, biće bolje.
- “Inša-Allah”, odgovorio mi je.
Zovem te da ti čestitam Ramazan”
- “Hvala šćeri moja”, rekao je krhkim glasom.
Nemoj plakati, mama je zabrinuta i tužna, hoću li joj reći da ćeš biti bolje.
Tu mu se glas pojačao na pomen svoje voljene sestre i skoro je uzviknuo
- “Svakako, inša-Allah”.
Dajo, drži se, volim te, svi te volimo!
- “I ja vas, šćeri moja”

Bio je to nas poslijednji razgovor koji mi svakodnevno odzvanja u ušima od kada ga nema, a jučer, na prvi dan Bajrama, osjećam prazninu i nedostaje mi što ne mogu da mu čujem veseo glas kad bih mu prvom od svih čestitala Bajrame. Danas, pak, na drugi dan Bajrama, Dan šehida, kada sam napisala ovu priču o njemu da ga malo otrgnem od zaborava. U razgovoru sa zajedničkom rodicom, profesoricom Sabirom Hadžović, bivšom predsjednicom Kantona Sarajevo i potom Vijeća kongresa bošnjačkih intelektualaca, kaže mi da su gospođa Serdarević, do skoro direktorica Zemaljskog muzeja, ona i dajo Šefik napisali dio njegovoga života i života familije Omanović za buduću monografiju koja bi se trebala pojaviti uskoro u štampi, pa će i to biti Šefikov legat za buduće generacije i historiju trebinjskog kraja.

Umjesto nasih toplih bajramskih razgovora, u njegovo i mamino ime šaljem Husein ef. Hodžiću donaciju za obnavljanje džamije u Pridvorcima kod Trebinja za koju je također dao donaciju moj dajdža za šedrvan da se nazove po majci njegovoj, mojoj nani Fatimi Dizdarević- Omanović, a tu je i mezar mog jedinogi, voljenog i nikada prežaljenog dajdže Šefika Omanovića. Vratio se u svoju rodnu zemlju hercegovačku, koju je toliko silno volio, i to baš uz Ramazan.
U pismu od Harisa Hojkurića koji je bio tako ljubazan i svakoga petka u Čikagu vodio moga dajdžu na džume, pored ostalog piše:
“Selena,
Žao mi je što čujem za Šefika da je preselio i da nas je ostavio. On je svoju životnu utakmicu odigrao, vrijeme koje mu je bilo ostavljeno na raspolaganju iskoristio i svoju misiju, po mojim skromnim procjenama, upotpunio. U završnici je briljirao i postigao izvrsne rezultate.
Za nas vjernike, on se vratio svome Gospodaru. Smrt nije kraj, nego nastavak, početak jednog novog, duhovnog, i kako vjerujemo daleko vrijednijeg, ljepšeg i radosnijeg vječnog života.
To je ono što je Šefik spoznao i cemu se svim svojim bićem radosno okrenuo… Mi živimo u vjeri, nadi i uvjerenju u naše bolje sutra. Za nas život nikada ne prestaje, samo mu se forma mijenja.
Mi ćemo se našem dragom Šefiku uskoro, ako Bog da, neko prije neko kasnije, na tom putu pridružiti, i radujemo se susretu s njim u vjecnosti. Amin”


Eto i ramazanski nam bajram dođe a nema našeg daje!

Selena Seferović, Čikago, 21. septembar 2009.

VRH



Ostali prilozi:
» GENERAL MEHMED ALAGIĆ – SMRT OD NEPRAVDE
B.net | 07. March 2024 14:06
Ostali prilozi istog autora:
Bosnjackakucabanner.jpg
Optuzujembann.jpg
Feljtonalijaizetbegovic.jpg
fastvee.gif
EnesTopalovic54.jpg
AtentatnaBosnuavdohuseinovic1mart2022ad.jpg
Beharban.jpg
RancSalihSabovic.jpg
DokfilmBosnjaci454.jpg
hrustanbanner20april2020.jpg
BANA34234.jpg
ArmijaBiH.gif
NjegosMilo.jpg
bosanskahistorijabanner.png
zlatni ljiljani.jpg
njegosvirpazar.gif
Istraga-poturica.gif
sehidska_dzamija_plav140x80.gif
hotel_hollywood_ilidza_sarajevo.gif