Mehmed Meša DELIĆ: (Ne)sporazum iz Dejtona je donio prekid rata, ali nije donio mir, ni konačno rješenje. Dejtonskim (ne)sporazumom obezbijeđen je državno-pravni kontinuitet BiH u njenim AVNOJ-evskim granicama kao i prestanak ljudskih stradanja i materijalnih razaranja. U Dejtonu je zvanično po prvi puta ukinuta „Herceg-Bosna“, ali je zamrznuo entitetske granice i entitetsko glasanje, utihnuo topove, a oglasio političare koji koriste municiju nacionalističke retorike, vrijeđanja i omoložavanja. Da li će to biti trajno ili privremeno autori Dejtona o tome nisu vodili računa, pa se ovo čitavo vrijeme provedbe (ne)sporazuma tako i ponašaju.

Od početka rata u BiH vođeno je niz (ne)uspjelih međunarodnih mirovnih pregovora izraženih kroz određene planove i to: plan Kutiljera, plan Vens-Ovena, plan Vens-Oven-Stoltenberg, Vašingtonsko-bečki sporazum, plan Kontakt grupe, Dejtonski sporazum i Pariški mirovni sporazum za BiH.
Sastavni dijelovi Dejtonskog (ne)sporazuma su aneksi kojih ima 11, i to: Aneks 1-A: Vojni aspekti mirovnog sporazuma, Aneks 1-B: Regionalna stabilizacija, Aneks 2: Granice između entiteta, Aneks 3: Izbori, Aneks 4: Ustav, Aneks 5: Arbitraža, Aneks 6: Ljudska prava, Aneks 7: Izbjeglice i raseljena lica, Aneks 8: Komisija za zaštitu nacionalnih spomenika, Aneks 9: Javna korporacija BiH, Aneks 10: Civilna implementacija, Aneks 11: Međunarodne policijske snage. Zaključivanju Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH (u daljem tekstu: Dejtonski sporazum) predhodile su brojne međunarodne aktivnosti u okviru OUN. Iznalaženje odgovarajućih rješenja za mir u BiH, bar na nivou deklarativnog, temeljilo se na principima i pravilima međunarodnog prava. No, čini se da dvjema veoma bitnim činjenicama političkog i pravnog značaja, kako sa stanovništa međunarodnog tako i sa stanovništa internog – bosanskohercegovačkog prava, nije pridavao potreban značaj. Te činjenice su: a) volja građana BiH izražena na referendumu februara 1992. godine da se BiH organizuje u samostalnu, nezavisnu i suverenu državu na osnovama historijskog kontinuiteta i ravnopravnosti njenih građana i naroda i b) prijem BiH u OUN. Ako se dosljedno poštuje volja naroda, demokratski izražena, što je u međunarodnom pravu osnovni princip postojanja samostalne države, a u slučaju BiH to je nesporno i najdirektnije izraženo njenim prijemom u OUN, onda je zaista nerazumljivo, da ne kažemo nerazumno, ponašanje međunarodne zajednice, pojmljene u najširem smislu riječi, kako u ratnom tako i u postratnom periodu u odnosu na BiH.
Dejtonski (ne)sporazum, dobrim dijelom je rezultat naznačenog nesklada pomenutih temeljnih principa u međunarodnom pravu, s jedne strane, te političke prakse relevantnih faktora međunarodne zajednice, s druge strane. Relevantni međunarodni faktori nudeći rješenje za mir i okončanje rata pošli su od nakane da u BiH instaliranju tzv. etničku demokratiju. Opravdanje instaliranja takvog vida demokratije polazi uglavnom od sledećih premisa: Budući da na Balkanu, a posebno u BiH, postoji vjekovna etnička netrpeljivost i vjerska mržnja, koje su se uz brutalnost i nasilja u minulom ratu pretvorile u totalnu netoleranciju, valja prihvatiti činjenicu da je u BiH zajednički život etničkih zajednica (ne)moguć. Uvođenje etničke demokratije, kao kontrolisane forme etničke dominacije, uz garanciju ljudskih, građanskih i manjinskih prava, jedini je mogući oblik opstanka kakvog-takvog bosanskohercegovačkog društva. Ovaj cilj se ne može ostvariti drugačije no razdvajanjem „zaraćenih strana“, odnosno podjelom BiH. Dakle, nasilje i njegova posljedica „uneseni“ su u osnov ustavnih i političkih odnosa u BiH. Općepoznati princip demokratije – većinsko odlučivanje, nepotrebno pred ratni sukob u BiH ustuknuo je pred, već i tada, afirmisanim modelom etničke demokratije.
Kada se više od 60% građana BiH na referendumu izjasnilo za njeno državno-pravno osamostaljenje, manjina, upravo zbog njenog etničkog homogeniteta, odbacila je princip demokratskog društva – većinsko odlučivanje. I na ovom primjeru se vide laži Srba kako su bili preglasani jer 60% glasača nisu bili samo Bošnjaci, jer njih je 43,4%, Srba 31,2%, Hrvata 17,33, Jugoslavena 5,5%, dakle i drugi su bili za samostalnost.
Dejtonski (ne)sporazum zaključili su predstavnici tri države. Republike BiH, Republike Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije. Sama činjenica da su „strane u sporazumu“ susjedne države BiH dovoljno kazuju o odnosu i uticaju ovih „strana u sporazumu“ na ratno stanje u BiH, a i ovo poslijeratno.
(Ne)sporazum iz Dejtona je donio prekid rata, ali nije donio mir, ni konačno rješenje. Dejtonskim (ne)sporazumom obezbijeđen je državno-pravni kontinuitet BiH u njenim AVNOJ-evskim granicama kao i prestanak ljudskih stradanja i materijalnih razaranja. U Dejtonu je zvanično po prvi puta ukinuta „Herceg-Bosna“, ali je zamrznuo entitetske granice i entitetsko glasanje, utihnuo topove, a oglasio političare koji koriste municiju nacionalističke retorike, vrijeđanja i omoložavanja. Da li će to biti trajno ili privremeno autori Dejtona o tome nisu vodili računa, pa se ovo čitavo vrijeme provedbe (ne)sporazuma tako i ponašaju. Ako su i vršili „pritisak“ vodili su računa da ne bude (pre)jak da ne puknu entitetske granice. Zato se i „gazde entiteta“ tako i ponašaju. A sve dok Hrvatska i Srbija ne budu energično uvjerene da nisu staratelji (tutori) u BiH, da neće moći imati nikakvog uticaja u BiH, neće se moći miješati u unutrašnje stvari BiH kao suverene i nezavisne države, a to je moguće samo energičnim i grubim pritiskom na te dvije države, one će forsirati prvobitnu opciju o podjeli BiH. Sve dok ima takvih teorija i brige o dijelovima srpskog i hrvatskog naroda u BiH oni brane svoje grubo prisustvo u BiH, pa i sve zločine koje su počinili tim svojim prisustvom. A da bi taj (ne)sporazum uspio, nužno je istjerati Srbiju i Hrvatsku iz BiH, kada je već pod protektoratom, razbiti iluzije srpskoj i hrvatskoj manjini o mogućem odvajanju dijelova BiH i pripojenja drugim državama, spriječiti stvaranje ekskluzivnih teritorija rezervisanih po nacionalnom principu, u potpunosti primjeniti Aneks 7. sadašnjeg (ne)sporazuma iz Dejtona, obezbijediti siguran i dostojanstven povratak proganih, zaštititi njihova imovinska prava, obezbijediti primjenu izbornog zakona i napraviti nova pravila koja će garantovati slobodne demokratske i fer izbore, koji

Dejtonski (ne)sporazum zaključili su predstavnici tri države. Republike BiH, Republike Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije. Sama činjenica da su „strane u sporazumu“ susjedne države BiH dovoljno kazuju o odnosu i uticaju ovih „strana u sporazumu“ na ratno stanje u BiH, a i ovo poslijeratno.

će biti potpuno slobodni sa jednakim aktivnim i pasivnim pravom svakog građanina na čitavoj teritoriji BiH. Dosadašnja pravila nisu obezbijedila slobodne demokratske i fer izbore. Isto tako, nisu ništa učinili da se ispoštuje ni jedna odredba iz Dejtona koja se tiče tzv. „civilne inplementacije“. Birači su podjeljeni po entitetima, po bivšim ratnim linijama razdvajanja na tri dijela. Svi građani ne mogu slobodno birati predsjednika države, državni parlament. U članu 5 Ustava BiH određeno je da će se Predsjedništvo BiH (kolektivni šef države) sastoji od tri člana „jedan Bošnjak, jedan Hrvat, jedan Srbin“ Prva dvojica se direktnim izborima na teritoriji Federacije BiH, a treći na teritoriji RS. Dakle, nijedan građanin BiH koji nije Bošnjak, Hrvat ili Srbin ne može biti biran za člana Predsjedništva BiH. S druge strane, nijedan od izabranih članova ne može se pozvati na puni legitimitet svoje funkcije, jer ga nisu birali svi građani BiH. Birali su ga samo građani iz „njegovog entiteta“.
Ovo je tipičan primjer izbornog aparthejda i Ustavom uspostavljene nejednakosti u političkim pravima građana. Slična je situacija i kod izbora poslanika u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH. Taj Dom čini 5 Bošnjaka, 5 Hrvata i 5 Srba. (Nije poštovan popis stanovništva).
Ostali građani koji ne pripadaju konstitutivnim narodima ne mogu biti članovi ovoga doma. Ovaj primjer očito pokazuje da ustavno uređenje BiH sankcioniše i neravnopravnost naroda, s tim što su svi narodi „jednako neravnopravni“, za razliku od građana (primjer izbornih pravila koji sam naveo) gdje su neki od njih (oni koji ne pripadaju konstituvnim narodima) „više neravnopravni“. Ako se konstitutivnost shvati kao državotvornost, onda slijedi zaključak da su entiteti nacionalne države, a da je BiH državna zajednica nacionalnih država. Ovo mjesto u (ne)sporazumu je plot za koji se hvata pijani Dodik i njegovi saradnici. Jer, kategorija „ostali“ ili „drugi“ podrazumjeva sve građane koji ne pripadaju konstitutivnim narodima i oni se mogu tretirati jedino kao etničke manjine. Međutim, treba jasno istaći da je jedan narod konstitutivan samo u „matičnom entitetu“ u pravom smislu riječi dok se u organizaciji vlasti u entitetu koji nije „njegov“ tretira etničkom manjinom. Mišljena samo daje ovo osnovna konstitucionalna „greška“ državnog uređenja BiH. Sve ostale nelogičnosti, neracionalnosti u organizaciji državne vlasti samo su derivati ove, osnovne „greške“. Samo uz pretpostavke da se ovo iz temelja izmjeni Dejton i njegov (ne)sporazum bi imao smisla i donio ozbiljne rezultate. Sve drugo bi produžilo agoniju građana BiH, njihovo mrcvarenje i izigravanje.
Ako nema kompromisa uzaludni su dosadašnji, (Prud, Butimir) pa i budući sastanci. Uzalud će biti i Dejton „2“ i Dejton “x” ako bude rezultat kompromisa i ako njegova primjena bude ovisila do onih koji su poveli agresorski rat na BiH sa ciljem da je unište kao državu i da je osvoje, a to je bio njihov cilj. Zašto bi inače vršili agresiju na nju? Uvijek se inače vršila agresija na bilo koju zemlju sa ciljem da se osvoji. Što bi BiH bila izuzetak da agresori mogu dokazati da su napali BiH da odbrane i spase. Od koga?

Etnička karta BiH - popis stanovništva 1991. godine i nakon genocidne agresije i potpisivanja Daytonskog sporazuma. Linija entiteta...

Dejtonskim (ne)sporazumom transformisana BiH nastala je kao produkt političke moći, a ne na temeljima principa pravde, legaliteta, moralnosti. Suzan Sontag to objašnjava ovako. „Bilo bi to tako kao da je prednost Wehrmachta na istoku zaustavljena 1939. i 1940. godine. Liga naroda sazvala konferenciju „zaraćenih strana“, na kojoj bi Njemačka bila nagrađena sa pola Poljske (zapadnim dijelom). Rusi za 20% na istoku, dok bi Poljaci dobili dozvolu da zadrže 30% svoje zemlje, uključujući i glavni grad, ali bi većina teritorije koja ga okružuje pripadala Nijemcima.
U svakom slučaju, koliko nam je poznato, predmet ugovora o miru nije ustavno uređenje jedne od ugovorenih strana, a šta je regulisano Dejtonskim (ne)sporazumom u odnosu na ustavno uređenje BiH. Ustavno uređenje je interna stvar svake suverene države. Dejtonski (ne)sporazum stupio je na snagu potpisivanjem. Ratifikacija nije predviđena, niti je, bar kada je u pitanju BiH, bilo. Ako bi smo Ustav BiH pokušali klasifikovati u kategoriju ustava, a prema klasifikacijama koje poznaje nauka ustavnog prava, čini nam se da je Ustav u formalnom smislu ustavni pakt – rezultat je saglasnost tri ustavotvorna faktora – sa materijalnog i političkog stanovništva radi se o oktroisanom ustavu jer taj i takav ustav međunarodno nametnuta opcija koja nema stvarnu unutrašnju podršku. Ustav BiH nije demokratski ustav, jer demokratski nije donesen.
Bošnjaci kao temeljni narod BiH nemaju pravo dozvoliti podjelu zemlje ma ko da je pokuša dijeliti, a kao argument koristiti Dejtonski (ne)sporazum. Nadati se da će naredni „Opći sporazumi za BiH“ biti zaista opći i mirovni, sa rezultatom koji će značiti trajni mir u nezavisnoj i suverenoj BiH, a ne samo jedan u nizu napisanih i nepoštovanih akata.
Molimo Boga da našim političarima da jedinstvo, sabur, mudrosti, ustrajnost kako bi BiH spasili iz kandži Dejtonskog (ne)sporazuma, jer bi je spasili i iz kandži dušmana čiji apetit ne prestaje da je unište.