Almir MEHONIĆ: Zalaganje za autonomnost Sandžaka nije bez korijena i argumenata. Valjda je i to jedan od razloga ovako burne antisandžačke histerije u kojoj se protagonisti jedne sasvim legalne evropske ideje anatemišu, proglašavaju secesionistima, teroristima, ratnohuškačima. Međutim, ni to nije novo za Sandžak i Bošnjake. Kada je davne 1917. godine donijeta poznata Sjenička deklaracija u kojoj je zbog specifičnog historijskog trenutka traženo rješavanje pitanja Sandžaka, odnosno uvažavanja njegove specifičnosti i bliskosti sa Bosnom i Hercegovinom, sandžački prvaci, potpisnici ove deklaracije su na još teži način predstavljani u javnosti Srbije.

Autonomija Sandžaka je iznova objedinila srpsku javnost, političare, analitičare, medije i bošnjačke foteljaše. Svi oni su na nož dočekali formiranje inicijativnog odbora za obnovu Narodnog vijeća Sandžaka i ponovno pokretanje priče o rješavanju statusa Sandžaka.

Zalaganje za autonomnost Sandžaka nije bez korijena i argumenata. Valjda je i to jedan od razloga ovako burne antisandžačke histerije u kojoj se protagonisti jedne sasvim legalne evropske ideje anatemišu, proglašavaju secesionistima, teroristima, ratnohuškačima. Međutim, ni to nije novo za Sandžak i Bošnjake. Kada je davne 1917. godine donijeta poznata Sjenička deklaracija u kojoj je zbog specifičnog historijskog trenutka traženo rješavanje pitanja Sandžaka, odnosno uvažavanja njegove specifičnosti i bliskosti sa Bosnom i Hercegovinom, sandžački prvaci, potpisnici ove deklaracije su na još teži način predstavljani u javnosti Srbije.

Nakon formiranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1918. godine, srpski režim je ovu Konferenciju proglasio „austrofilskom“, a njene učesnike optužio za veleizdaju. Srpski režim je većinu učesnika ove konferencije uhapsio, međutim, pritiskom bošnjačkih poslanika oni su kasnije pušteni na slobodu, dok je bjelopoljski gradonačelnik Hilmi-beg Kajabegović 1918. godine, zajedno sa austrijskom vojskom, prebjegao u Bosnu. Nakon pet godina provedenih u Sarajevu, Hilmi-beg je uspio da od srpskog generala Stepe Stepanovića, čije je sjedište bilo u Sarajevu, dobije dozvolu za povratak u svoje rodno Akovo (Bijelo Polje). No, Crnogorci su ga sa još šestoricom njegovih pratilaca, u novembru 1924. godine, ubili i raskomadali.

Dakle, srpski, kao i crnogorski režim zavisno od mogućnosti i trenutka, obračunavali su se na najgrublji način sa onim sandžačkim prvacima koji su tražili i minimum prava za svoj narod. Iz ovih primjera, kao i primjera partizanske autonomije Sandžaka, pa sve do referenduma 1991. godine o autonomiji Sandžaka, vidi se kontinuitet borbe za autonomnost ove regije. Ipak, u posljednjim dešavanjima postoji nešto novo, što ne bilježi sandžačka historija. Po prvi put zajedno u isti glas sa srpskim i crnogorskim režimom avaz protiv Sandžaka su pustili i pojedini Bošnjaci.
Izjave o Sandžaku kao „opasnoj bajci“, „priči gubitnika“, „davno prošlom vremenu“ su davali od Meha Omerovića koji gle čuda nije ni Sandžaklija, preko Ljajića, Džudževića, pa sve do Đukanovićevih privatnih Bošnjaka, od kojih je jedan izvjesni Mevludin Nuhodžić poslanik DPS iz Bijelog Polja, grada iz kojeg su iznikli veliki borci za sandžačku autonomiju, pomenuti Hilmi-beg Kajabegović i

Ipak, ovakva sandžakofobija govori nam o ispravnosti našeg puta. Više nego ikada trebamo biti svjesni svojih prava, tim prije što su nam ugrožena. A ideja autonomnosti Sandžaka je žeravica koju ako držiš prži, a ako pustiš ugasi se. S ponosom smo tu žeravicu prihvatili od naših predaka i s ponosom je držimo i od nje ne odustajemo.

Rifat Burdžović Tršo. Veselnik Nuhodžić i ostale bošnjačke antisandžaklije iz jednog i drugog dijela Sandžaka zaboravljaju odakle su potekli, hoće da nam objasne da su gubitnici naši i njihovi djedovi koji su ubijani zbog te ideje. To je zapravo i logično očekivati od ljudi kojima se ideja zove fotelja. Za njih nije “opasna bajka” i “priča gubitnika” kada na temelju genocida nad Bošnjacima izgradite Republiku Srpsku i još tražite njenu samostalnost, nego kada tražite autonomiju i prava po evropskim standardima za regiju koja ima svoje historijske osobenosti.

Ipak, ovakva sandžakofobija govori nam o ispravnosti našeg puta. Više nego ikada trebamo biti svjesni svojih prava, tim prije što su nam ugrožena. A ideja autonomnosti Sandžaka je žeravica koju ako držiš prži, a ako pustiš ugasi se. S ponosom smo tu žeravicu prihvatili od naših predaka i s ponosom je držimo i od nje ne odustajemo.

Danas u našem zahtjevu mogu stojati iste one riječi koje je Sulejman Ugljanin kao predsjednik Bošnjačkog nacionalnog vijeća Sandžaka uputio saveznim i republičkim organima tadašnje SRJ 1999. godine.
„Želimo Vas podsjetiti da je donošenjem Ustava Bošnjacima protiv njihove volje i njihove saglasnosti, oduzeto ranije stečeno pravo konstitutivnog naroda. Danas Bošnjaci nemaju nikakav status. Bošnjaci u Sandžaku i drugim dijelovima države, čine dio jedinstvenog nacionalnog korpusa sa Bošnjacima u Bosni i Hercegovini, koji su u bivšoj SFRJ bili državotvoran i konstitutivni narod...

U to ime, pozivamo Vas da u skladu sa vašim ovlašćenjima pokrenete postupak za rješenje statusa Sandžaka i statusa Bošnjaka.

U cilju izgradnje slobodnog multinacionalnog, multikulturalnog, multikonfesionalnog i demokratskog društva, Bošnjačko nacionalno vijeće Sandžaka ostaje otvoreno i spremno za dijalog“, piše u pismu Sulejmana Ugljanina, tadašnjeg predsjednika BNV, a sadašnjeg ministra u srpskoj Vladi. On je danas od ovih riječi odustao, kao što je odustao Ljajić od referenduma o autonomiji, koji je zajedno sa sadašnjim kolegom Ugljaninom sproveo u Sandžaku. U međuvremenu ove ideje zamjenili su beogradskim foteljama iz kojih izgleda moraš i misliti i pričati beogradski.
(Kolumna je objavljena i u listu Saff)