Autor: Ibrahim Čikić

Ibrahim ČIKIĆ: Poznati crnogorski antifašisti i borici za ljudska prava ne mogu čudom da se načude da su hrvatski mediji agresivnije i žešće propratili suđenja i novčana poravnjanja za opljačkane dubrovačke krave, od strane crnogorskih “oslobodioca” na Dubrovnik, nego mi slučaj “deportacije”, te ne razumiju pasivnost i šutnju bh. političara i šire javnosti. Crnogorski demokrati se često pitaju: “Zar su vrjednije hrvatske krave od bosanskohercegovačkih građana?!”

Ovih dana crnogorsku političku, građansku, pravosudnu, i naravno “moralnu” scenu potresa suđenje, javnosti poznato kao “hapšenje i deportacija bosanskih muslimana zločincu Karadžiću” početkom devedesetih godina prošlog vijeka, izvršeno pod pokroviteljstvom sadašnjeg (ondašnjeg) vladajućeg režima. Crnogorski režim putem ovog suđenja pokušava oprati crn obraz i tako prevariti domaću i međunarodnu javnost kako bi ubrzao evro-atlanske integracije. Da se radi o običnoj farsi i pokušaju krečenja sramotne historije Crne Gore iz bliske prošlosti govori i činjenica da među nekolicinom uhapšenih nema ni jednog visokog državnog lidera, ministra, službenika… Demokratska crnogorska građanska i intelektualna javnost navikla na ovakve prljave pokušaje krečenja historije što su imali prilike gledati u nekoliko posljednjih godina u slučajevima Morinja, Štrbaca, Kaluđerskog laza, Bukovice i razno-raznih “privatnih tužbi” za duševne boli sa milionskim odštetnim zahtjevima najbolje znaju “Vijesti”, “Monitor,” te veliki broj njihovih novinara i slobodnoumnih građana koji se odvaže javno progovoriti i svjedočiti ili pisati o zlu i zločinu režima u C. Gori.

Ono što zabrinjava crnogorsku intelektualnu i demokratsku javnost nisu politička suđenja i zloupotreba prava i pravde od strane režima. Naprotiv, ono što zbunjuje demokratske građane u C. Gori jeste ćutanje i pasivnost bosanskohercegovačkog javnog mijenja i ćutanje elektronskih i printanih medija. Poznati crnogorski antifašisti i borici za ljudska prava ne mogu čudom da se načude da su hrvatski mediji agresivnije i žešće propratili suđenja i novčana poravnjanja za opljačkane dubrovačke krave, od strane crnogorskih “oslobodioca” na Dubrovnik, nego mi slučaj “deportacije”, te ne razumiju pasivnost i šutnju bh. političara i šire javnosti. Crnogorski demokrati se često pitaju: “Zar su vrjednije hrvatske krave od bosanskohercegovačkih građana?!”
Perfidni i sramni napadi na jedinog svjedoka u ovom slučaju i izvanrednog čovjeka Slobodana-Sloba Pejovića, od strane režima u C. Gori svakom mislećem Bošnjaku ledi krv u žilama. Pošto ga nisu uspjeli zastrašiti da odustane od svjedočenja, plasiranjem laži pokušavaju umanjiti težinu njegove

Čikić i Pejović Vidi Slobo koliko je i dalje u službi policije onih koji imaju krvave ruke i djela. Zna Slobo da ako se zločinci ne kazne zločin će se ponoviti i u budućnosti. Zato je Slobo i izložio sebe smrtnoj opasnosti. On i dalje sprječava i neće da učestvuje u ponovljenom eventualnom zločinu nad Bošnjacima. Hrabro i dostojanstveno na ličnom primjeru odašilje univerzalnu i vječnu poruku. “Ne bojim se smrti radi istine!”

riječi na sudu. Putem tih sramnih pokušaja diskreditacije g-dina Sloba Pejovića, ključnog svjedoka i jednog od najzaslužnijih što “deportacije” nisu otišle u zaborav, crnogorski režim odašilje opasnu poruku svakom Crnogorcu koji se u budućnosti odluči ponašati kao Slobodan. Poruka je zlokobnog sadržaja i ona glasi: “Vidite li kako su Bošnjaci zahvalni Slobu, nema nikoga da ga od strane Bošnjaka uzme u zaštitu? Mi ćemo mu život omrznuti i potpuno izolovati iz naroda. Sam i bez iđe ikoga osuđen je na propast. Svaki budući Slobo proći će kao ovaj ludi Pejović!” Na ovakvo naše ćutanje i pasivnost sasvim realna poruka svakom budućem Pejoviću!?

Na sreću, Slobodan Pejović je duboko religiozni hrišćanin, svjestan Boga i Dana kada će se polagati račun i odgovarati za ovozemaljska (ne)dijela. Ono što je (u)radio 1992. godine u policiskoj stanici u Herceg Novom, kada je bacio uniformu i odbio da učestvuje u hapšenju Bošnjaka Muslimana iz Bosne i Hercegovine uradio je i Ime Boga! Svjestan opasnosti i posljedica koje mu kao odmazdu mogu prirediti zlikovci. Takvim postupkom je napravio nepomirljivi jaz između zločina i dobrog dijela. Dokazao da zločinci nemaju ni vjere ni nacije. Odvojio ljude od neljudi za vijek vjekova. Praksom potvrdio poruku svih monoteističkih religija, da na ovom svijetu postoje samo dvije vrste ljudi. Dokazao da izvorno učenje svih religija je isto. Oni koji su imali visoke moralne norme ponašanja na Ovom, pripadaju onima koji su spašeni ma koje vjere i nacije bili na Onom svijetu. Isto tako je praksom dokazao da zločinačka vjera jeste zločin i da takvi (ne)ljudi pripadaju vjeri koja se zove i temelji na činjenju zla.

Zato se Slobo ne ljuti na šutnju Bošnjaka. Zna on da svaki čovjek koji mu da podršku ma kako se on zvao pripada ljudskoj vrsti. Zna on u kakvom se položaju u evropskoj C. Gori i sada nalaze Bošnjaci. Pažljivo sluša svaku poruku koju odašilju visoki policiski službenici i brine za sudbinu Bošnjaka. Zato njemu teško padaju poruke koje zločinci odašilju putem napada na njega. Vidio je on koliko znači i vrijedi život čovjeka u C. Gori. Iznova sluša retoriku devedesetih i strepi. Vidi Slobo koliko je i dalje u službi policije onih koji imaju krvave ruke i djela. Zna Slobo da ako se zločinci ne kazne zločin će se ponoviti i u budućnosti. Zato je Slobo i izložio sebe smrtnoj opasnosti. On i dalje sprječava i neće da učestvuje u ponovljenom eventualnom zločinu nad Bošnjacima. Hrabro i dostojanstveno na ličnom primjeru odašilje univerzalnu i vječnu poruku. “Ne bojim se smrti radi istine!”

Zato se Slobo ne može diskreditovati, pa maker sva glasila širom svijeta bila u službi zločinaca. O njegovoj hrabrosti i moralnim vrijednostima govorit će i usmena predanja koja će ostati i poslije naše smrti. Buduće generacije koje će doći poslije nas, naučit će da razlikuju istinu od laži. Znat će da cijene njegovu hrabrost, a državne institucije, kako u C. Gori tako I u regionu nosit će ime Sloba Pejovića, policiska stanica u Herceg Novom sigurno.

Ibrahim Čikić je autor "Gdje sunce ne grije", pisanog dokumenta koji svjedoči.