Semir IMAMOVIĆ, Saff: Bilo bi dobro ako bi Bakir Izetbegović razumio kako postoje granice u bošnjačkom dostojanstvu koje se ne smiju prelaziti, jer prelazak tih granica znači dobrovoljno ispisivanje iz bošnjačkog duhovnog kruga. Bošnjački narod nije toliko pogubio pamet pa da pristane na svaku vrstu poniženja! Bakir bi, kao samodeklarirani vjernik, morao znati da je ustezanje od nepotrebnog i štetnog govora, sastavni dio vjerovanja u Allaha i Sudnji dan, što nam nedvosmisleno sugeriraju Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: “Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan, neka govori dobro, ili neka šuti."

Da li Bakir Izetbegović želi ugoditi svojim biračima i opravdati njihovo povjerenje ili želi steći naklonost beogradske javnosti koja ga obilato hvali zbog njegovog izvinjavanja za zločine Armije RBiH? Jedno isključuje drugo - Bošnjaci ne mogu prihvatiti nikakvo izvinjavanje Beogradu, jer Armija RBiH nije granatirala Beograd, Zemun, Valjevo, Niš, Kragujevac, niti je vršila genocid igdje, pa ni s onu stranu Drine, tako da se izvinjavanje Bakira Izetbegovića Beogradu ni po čemu ne može vezati za izvinjavanje Borisa Tadića u Srebrenici. Ovo su lahko razumljive činjenice, a Bakir Izetbegović ima dovoljno pameti da razumije kako njegovo izvinjavanje Beogradu, u ime naroda koji je bio žrtva genocida, može biti shvaćeno kao još jedna manifestacija podaničkog mentaliteta u Bošnjaka. On je mogao znati da će svojoj izjavom povrijediti Bošnjake, borce Armije RBiH, da će nas sve strašno iznenaditi, možda i razočarati, jer ćemo posumnjati da smo dobili člana Predsjedništva koji nije po mjeri našeg dostojanstva i ponosa. A kada su Bošnjaci birali Bakira Izetbegovića, upravo su željeli da reafirmiraju ona vremena bošnjačke uspravnosti koje je simbolizirao Alija Izetbegović. Računali su da je najpouzdanije izabrati Alijinog sina, jer će makar iz poštovanja prema ocu držati uspravnu kičmu. Zbog svega toga je realno pitanje s početka teksta – kome je Bakir Izetbegović htio ugoditi? Ali je realno i razumjeti razliku između oca i sina, prvog, koji je bio jedan od najpoznatijih muslimana svoga vremena, mislilac i državnik, i drugog, koji je, sudimo li po ovom njegovom gestu i izjavama koje je dao neposredno nakon izbora o koaliciji sa “crvenima”, iako je takvu mogućnost u nekim ranijim periodima svog političkog djelovanja energično odbacivao, ipak bliži političkom kapacitetu Sulejmana Tihića, nego Alije Izetbegovića. Onako kako se Bakir Izetbegović okoristio političkim naslijeđem svog oca, tako se ogriješio o bošnjačko povjerenje, samim tim što nije razumio šta smije a šta ne smije govoriti u ime Bošnjaka.

U čije ime se izvinio Bakir?

Izvinjavanje Beogradu je posljednje što bi i jedan Bošnjak smio uraditi, prvo, što takva relacija implicira agresiju Armije RBiH na Srbiju, drugo, što se time Beograd na velika vrata, bošnjačkom voljom, uvodi u bosanski suverenitet, treće, što sama sintagma “zločini Armije RBiH” ne postoji nigdje u pravosudnoj praksi, za razliku od “zločina Vojske RS”, što znači da su nekoliko zločina nad Srbima počinili bošnjački kriminalci, a ne borci Armije RBiH, a da su zločini Vojske RS bili djelo organizirane strategije genocida nad Bošnjacima. A Bakir Izetbegović to dvoje dovodi u istu ravan, dakle, Vojsku RS koja je kao program imala genocid, i Armiju RBiH koja je štitila sve narode i građane, imala antifašistički i multietnički program, tako da se ni jedan od nekoliko zločina ubistva ili maltretriranja Srba ne može dovoditi u kontekst Armije RBiH. Zar je uopće usporedivo to što su beogradski oficiri sa Vojskom RS počinili u BiH, a što se mjeri desetinama hiljada ubijenih, sa tih nekoliko slučajeva ubistava Srba!? Ni po omjeru, ni po karakteru, to se ne može porediti! Na pet ili deset hiljada Bošnjaka ubijenih u organiziranom genocidu Vojske RS, možda dođe jedan Srbin ubijen od nekog ko nema veze sa Armijom RBiH. Zbog toga je ova nesmotrenost Bakira Izetbegovića jedna od najozbiljnijih optužbi protiv Armije RBiH koja je stigla iz bošnjačkih redova. Bilo bi dobro ako bi Bakir Izetbegović razumio kako postoje granice u bošnjačkom dostojanstvu koje se ne smiju prelaziti, jer prelazak tih granica znači dobrovoljno ispisivanje iz bošnjačkog duhovnog kruga. Bošnjački narod nije toliko pogubio pamet pa da pristane na svaku vrstu poniženja! Bakir bi, kao samodeklarirani vjernik, morao znati da je ustezanje od nepotrebnog i štetnog govora, sastavni dio vjerovanja u Allaha i Sudnji dan, što nam nedvosmisleno sugeriraju Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: “Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan, neka govori dobro, ili neka šuti."

Nakon što se izvinuo Beogradu, za Bakira Izetbegovića bi bilo najuputnije da se sada izvine Bošnjacima, koje je uvrijedio, i pred Beogradom ponizio.