Albinot MALOKU: No, s politikom “rehabilitacije”, osim riječi Srbija nije ništa konkretno preuzela. Neću uključiti to da je Srbija tek poslije šesnaest godina uhapsila najveće zločince poslije Drugog svjetskog rata, (Karadžića, Mladića i Hadžića) ali to ne svojom voljom već zbog pritiska od strane Evropske unije, što je imala kao uslov za liberalizaciju viznog režima i EU integracije. Ili jedno pismo “žaljenja” o Srebrenici, i to poslijedica intenzivnog lobiranja u EU. Nema službeno prihvaćanje odgovornosti ni za šta što je Miloševićev režim učinio u svim bivšim - jugoslovenskim jedinicama, sada neovisnim državama.

Između žrtve i agresora velika je razlika, ali agresor ne bira sredstva da izjednači sebe i svoju žrtvu. Činjenica da je misija neuspješna, sigurni smo da ni agresor neće uspjeti da učini to.

Neovosino od toga, koliko je godina prošlo od prestanaka rata na prostoru bivše Jugoslavije, počinitelj svih ratnih dešavanja, današnja Republika Srbija nije još promijenila svoj kurs. Srpska politička klasa je ponavljala nekoliko puta da je došlo vrijeme za “rehabilitaciju”! Da li to znači da je srpska politička klasa zločine iz 1990-tih proglasila staromodnim, ili je možda Beograd konačno preuzeo svoju središnju ulogu u genocidu protiv ne-srpskog stanovištva u Bosni i Hercegovini i na Kosovu? Znači li to da je srpska politička klasa konačno prihvatila odgovornost za svoju ključnu ulogu u zločinu genocida nad više od 8.000 uglavnom muškaraca i dječaka u okupiranoj “zaštićenoj zoni” Srebrenice. Ili su možda čelnici u susjednoj Srbiji prihvatili odgovornost za genocidni program protiv Albanaca na Kosovu, u kojoj 10 – 12.000 ubijeno, gdje je gotovo milion ljudi prisilno protjerano iz svojih domova, gdje je cijela zemlja spaljena i opljačkana. Nažalost, odgovor na sva ova pitanja je “Ne”!

No, s politikom “rehabilitacije”, osim riječi Srbija nije ništa konkretno preuzela. Neću uključiti to da je Srbija tek poslije šesnaest godina uhapsila najveće zločince poslije Drugog svjetskog rata, (Karadžića, Mladića i Hadžića) ali to ne svojom voljom već zbog pritiska od strane Evropske unije, što je imala kao uslov za liberalizaciju viznog režima i EU integracije. Ili jedno pismo “žaljenja” o Srebrenici, i to poslijedica intenzivnog lobiranja u EU. Nema službeno prihvaćanje odgovornosti ni za šta što je Miloševićev režim učinio u svim bivšim - jugoslovenskim jedinicama, sada neovisnim državama.

Srbija još danas je zagonetna zemlja. Drugim riječima, oni još uvijek ne razumiju bitnost i razliku između počinitelja zločina genocida i žrtve istog zločina.

Umjesto svega ovoga, Beograd nastoji relativizirati prošlost: “Sve strane su jednako krive”. Žrtve su odgovorne kao počinitelji i visa-versa. Mi smo platili dovoljno, sada je vrijeme da se mjenjaju uloge. Danas najviše na tome rade, nevladine organizacije (NVO), koje svojim visoko budžetnim projektima pokušavaju ostvarati ovaj balans ili relativiziranje o kojem govorimo. Ovom prilikom naglasit ćemo inicijativu za osnivanje regionalne komisije “REKOM”, koja otvoreno poziva na nešto

Autor kolumne Maloku i general Divjak

što izjednačava sve što se desilo na prostoru one bivše Jugoslavije u ’90-im. Na sreću nema neki uspjeh. Normalno nisu samo nevladine organizacije te koje pokušavaju stavljati u isti koš svega i svačega. Govorit ćemo samo za neke veoma poznate slučajeve na kojima je “demokratski” režim u Beogradu radio punim kapacitetom. Iznenadno uhićenje od strane srpskih vlasti patriotu BiH i branitelja Tuzle, Iliju Jurišića, koji je u konačnici oslobođen u žalbenom postupku. U istom duhu je bilo i uhićenje bivšeg člana Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine, akademika Ejupa Ganića u Velikoj Britaniji, a za kojeg “demokratski” režim u Beogradu pokušao očajnički da se izruči njima. No, poznato je ne da nisu uspjeli već su i pred tom sudskom instancom poraženi.

Iste naravi sa dva navedena slučaja je i uhićenje penzionisanog generala Armije Republike Bosne i Hercegovne i mojeg vrlo poštovanog prijatelja, Jovana Divjaka, koji je prije pet mjeseci zadržan na aerodromu i odveden u pritvoru u glavnom gradu Austrije. Jednu od najomiljenih ličnosti u Sarajevu “demokratski” režim u Srbiji, također pokušavao očajnički da ga ima. Slučajno on je “Srbin” kome “mora” da se sudi u Srbiji što je branio svoj grad Sarajevo, državu Bosnu i Hercegovini i svoje sugrađane. Harizmatična i cijenjena ličnost, general Jovan Divjak, prije neki dan se vratio se u svojoj grad Sarajevo i domovinu BiH. Uspio je on i u ovoj nepravdi, kao što je uspio dokazati da je general koji brani ljude, grad i državu i da ne pravi genocid niti agresiju protiv drugih država.

Linija izrade “istine” i stvaranje laži nastavlja i sa serijom takozvanog Izvještaja Dicka Martya, koji je plasiran u javnost od strane Beograda i njezinih saveznika s jakom žestinom. Ne sumnjivo, ovo je projekt s četiri posebna vrha: Moskva, Beograd, bivša tužiteljica Carla del Ponte i švicarski političar Dick Marty. Jednom riječiju, četiri istaknute kampanje laži i klevete.

Autor kolumne je politički analitičar iz Prištine.