Enver ALIĆ: Ćuprije su simbol pripadanja i sredstvo do konačnog cilja, one su sirat vodilje ka Sudnjem danu kad nam valja stati pred našeg Uzvišenog Stvoritelja i kazati šta smo sve radili, gradili i rušili.One prenose naše kurbane a naši kurbani nisu ništa drugo doli potvrda naše dunjalučke uspješnosti i umijeća življenja po regulama islamskoga dina. Ćuprije su znakovi veliki! Hoćemo li sretno na onu stranu?

Lično i neopisivo volim ćuprije. Uživam kada ih vidim. Posebno sam sretan kada ih osjetim u ljudima. Nesavladivo ćejfam u velikim i malim ćuprijama. Bilo kojeg oblika i od bilo kakvog materijala. Najviše volim duhovne, one naše nematerijalne ćuprije, ćuprije srčane islamske dioptrije.

Volim svaku ćupriju samo zato što je ćuprija. Jer, ćuprije spajaju. Ljude, misli, ideje. Olakšavaju hod kroz prostor i vrijeme, čine putovanja ugodnim, bržim, kraćim, sigurnijim. Omogućavaju nam da se zaustavimo na njima bilo gdje, na sredini posebno, i da razgledamo ono što se ispod njih i ispod nas nalazi. Bez obzira kojeg su oblika, većina ćuprija velelijepo izgleda dok se protežu nad ništavilom spajajući dvije obale. Kao insanu, a to rekoh već jednom, iznimno su mi drage one nevidljive ćuprije, ćuprije koje ne vidimo vlastitim očima, ali osjećamo dušama i srcima našim. Nevidljive ćuprije među nama smrtnicima? A ponekad nam dođe budalašta ideja u glave naše da spalimo sve ćuprije iza nas do temelja i poželimo ih graditi i dizati ispočetka. Ponekad napravimo pravi dar-mar i pravi harabat, međutim ljudski je poželjeti da taj harabat bude prošlost. Trudimo se da ćuprije ne rušimo. Podignute, ali i one u nama sagrađene. Ulažimo nadčovječanske napore da se ne uništavaju. Zalažimo se da se u nama nikada ne razbudi rušilačka strana insanskog karaktera. A najteže je rušiti i spaljivati nevidljive duhovne ćuprije.

Za rušenje nekakve materijalne ćuprije, treba imati fizičke snage, dobar pribor i odgovarajuću mašineriju, i za vrlo kratko vrijeme sve se pretvara u gomilu, u harabat, u prah. Za rušenje duhovnih ćuprija, koje se bez srčane dioptrije i ne mogu vidjeti, treba puno više. To često zahtijeva da se odreknete dijela sebe, da iza sebe odstranite bitan dio insanskog bitka, i tako i samo tako uspijete srušiti tu duhovnu nevidljivu ćupriju. I ona poznata izreka: ''Možda se nemožeš vratiti i započeti ponovo, ali možeš krenuti ispočetka i osigurati sebi drugačiji kraj'', ima, uistinu, smisla. Stoga, neka se naše nevidljive ćuprije stalno samopodižu i samoizgrađuju. Neka one približe naše često prljave obale, naše magline i smutne misli. Neka nam se na drugoj obali sve izbistri, neka nam zdrave misli poteku poput bistre vode koja teče ispod naših ćuprija.

Volim svaku ćupriju samo zato što je ćuprija. Jer, ćuprije spajaju. Ljude, misli, ideje. Olakšavaju hod kroz prostor i vrijeme, čine putovanja ugodnim, bržim, kraćim, sigurnijim. Omogućavaju nam da se zaustavimo na njima bilo gdje, na sredini posebno, i da razgledamo ono što se ispod njih i ispod nas nalazi. Bez obzira kojeg su oblika, većina ćuprija velelijepo izgleda dok se protežu nad ništavilom spajajući dvije obale. Kao insanu, a to rekoh već jednom, iznimno su mi drage one nevidljive ćuprije, ćuprije koje ne vidimo vlastitim očima, ali osjećamo dušama i srcima našim.

Žestoko je opasno podizati zidove oko našeg jastva i osobnosti, a veoma je zdravo podizati ćuprije za validan prenos naše plemenitosti i požrtvovnosti na onosvjetski život, u koji se žele smjestiti sva lijepa ljudska nadanja. Ćuprije, uistinu, povezuju.

One su bile i ostaju HEMZETUL -VASLI, najbolja spojnica dvojice, trojice, malih i velikih ljudskih skupina i različitih naroda. One su simbol pripadanja i sredstvo do konačnog cilja, one su sirat vodilje ka Sudnjem danu kad nam valja stati pred našeg Uzvišenog Stvoritelja i kazati šta smo sve radili, gradili i rušili. One prenose naše kurbane a naši kurbani nisu ništa drugo doli potvrda naše dunjalučke uspješnosti i umijeća življenja po regulama islamskoga dina. Bez uzimanja islamske ideje i življenja po islamskim idealima teško ćemo preko rijeke. Valja nama preko naših rijeka, ali kako ćemo ih savladati ako su nam duhovne ćuprije od krkih misli i krhkih supstanci podizane? Naš kompletno prihvaćeni islam je naša najkvalitetnija ćuprija. Islam nas ujedinjuje i simbol je povezivanja i pripadanja. Ćuprije, duhovne/nevidljive posebno, ujedinjuju sve nas. One su simbol pripadanja. Razumjeti te ćuprije, znači razumjeti i vječnu priču o sirat - ćupriji. Izgradnja ćuprija je oda slobodi, one podržavaju ljudske jednakosti i solidarnosti, integrišu kulture i civilizacije.

Ćuprije su znakovi veliki! Sve ćuprije svijeta, u suštini svojoj, pokazuju mjesta na kojima je insan naišao na neke prepreke i nije ostao pred njima, nego ih je savladao podižući ovakve ili onakve ćuprije kako je znao i umio. Za naše nevidljive duhovne ćuprije uvijek ima dovoljno supstance. Samo je potrebno osigurati tu supstancu blagovremeno i navakat poželjeti spajati ljude, njihove duše, njihove, islamskom vjerom, dozvoljene želje, pozitivne snove, stremljenja i nadanja. Stoga, neka se između nas ne zidaju prepreke i zidovi, neka se samo zidaju i podižu ćuprije. Jer, sve čime se ovaj naš dunjalučki život kazuje – sve misli, svi napori, svi naši pogledi, svi naši osmijesi, naše ovakve ili onakve riječi, svi naši uzdasi – sve to teži preko ćuprije, sve – sa šukavim ili rogatim ovnom – hoće svojoj obali, kojoj se usmjeravamo kao cilju. Na toj i takvoj obali se tek nalazi pravi smisao. Život sa ovoga Dunjaluka na Ahiret i jeste prelaz i sve je, dakle, neki prelaz, ćuprije čiji se krajevi gube u beskonačnosti. A sva je naša nada u onostranosti! Nada je naša s one strane i valja nama na onu stranu. Bez ćuprija nećemo moći. Definitivno! Stoga, neka sva naša proljeća i sva naša nabujala i izrasla dobrota budu u nama, neka svi naši šehadeti, svi namazi, svi postovi, sva zekat - čišćenja, svi hadžiluci budu u nama, i neka se kao naš kurban (iskreno dunjalučko žrtvovanje) prenesu na onu drugu stranu. Ćuprije nam, zbilja, trebaju kao simbol povjerenja među nama. Na ćuprijama i slijepac progleda. Na njima se izoštri vid i opaža se bolje nego igdje drugdje. Hoćemo li sretno na onu stranu?