Autor: Zumber Muratović

Zumber MURATOVIĆ: Ovom kraju nema života bez vraćanja Petnjici statusa opštine. Nema opstanka, nema slobode – jer su zatočenici politike Mila Đukanovića. Oni koji su otišli su također zarobljenici, koje je taj političar, koji preko 20 godina vlada Crnom Gorom, osudio na dugogodišnju robiju u izgnanstvu, sa šansom da ni njihove kosti ne mogu naći smiraj u svom rodnom kraju.

U vaktu najžešće zime, putovanje iz dijaspore do rodne Petnjice, putovanje je unazad.

Prolazeći iz Bioče preko Lješnice, pored šiblja, gdje su nekada u tom mačijem nakotu mjaukale mačke, izbi jato ptica. Nešto su pjevušile, došaptavale, kao da su se dogovarale. Uzani put, sužen velikim snijegom sa obje strane, kao u bob stazi, između kojih je rupa do rupe, vrat insan i hajvan da slomi i bez patosa auto da ostane. Odozgo iz Hazana, Vrševa i Tucanja snijeg silazi, neprimijetno puni potoke i rijeke.

Sretoh čovjeka, poznat mi odnekud. Poslije mog pozdrava dizanjem ruke, otpozdravi, podižući ruku visoko, a oči zašenu prema nebesima. Okrenu se unazad, pogleda u registarske tablice mog auta i reče: „Đavole, šta činiš,... šta šće ovuda, čak iz Bosne.“

Umoran i pospan, kao što san može biti dušman, oko podne ulazim u Petnjicu. Sretoh Bajrama, dosta frišak šeta preležanu bolest.

U restoran „Merak“ sjedi par mladih ljudi, jedan bješe muž moje odive. Zamolismo ga da nas uslika skupa sa mojom rodbinom, rizikujući da slika bude bez emocija – kao da smo jedan rat ispratili i očekujemo drugi. U ćošku sjedi Biro, pije, zategao se k'o Imširovica na prvom sjedištu.
Slušao sam razgovore o lovu ali nisam čuo da se razgovaralo o kapitalcima.

Prenio se glas, da je nekoliko dana prije ovog mog dolaska u Petnjici dolazio predsjednik Vlade Crne Gore Lukšić i da je obišao neke islužene političare u ovom kraju. Ali niko nije saznao da li je on vozio uzanim putem (slomovratom) od Berana do Petnjice ili je imao vozača.

Za neki dan treba da se odluči hoćel' FK „Petnjica“ konačno zaigrati drugoligašku utakmicu u Petnjici ili će i dalje biti ‘domaćin’ u Beranama.

Lagatore se naslonilo na rijeku Popču, kao da kreće niz dolinu.
Dio Trpezi preću sunca se smiješi u šarotkama snijega ali onaj dio prema zahaću izmamljuje dimove iz rijetkih kuća.

Vrbica sva u snijegu, iznad nje se plaho nakostriješio Turijak.

Iako je poodavno pao veliki snijeg, prema Rožajama, preko Turijaka se ne može putovati jer još uvijek se na toj dionici puta snijeg ne čisti.
Petnjica i njena okolina je zarobljena.

Niodkud niko iz države eura jednog da uloži u ovaj kraj. Skromni Bihorac bi za ovako teško stanje, do skoro, našao izgovor: „Iz zatvora ikad, iz groba nikad“. Od skoro, svaki stanovnik petnjičkog kraja, ljut je na ‘svoju’ vlast. Njihovo ogorčenje izraslo je do neba, jer vlast Crne Gore neda ovom kraju opštinu kako bi se preživjelo. U protivnom ćemo konstatovati ko su bili sudije a ko porotnici kada se izricala smrtna kazna ovom kraju.

Ovom kraju nema života bez vraćanja Petnjici statusa opštine. Nema opstanka, nema slobode – jer su zatočenici politike Mila Đukanovića. Oni koji su otišli su također zarobljenici, koje je taj političar, koji preko 20 godina vlada Crnom Gorom, osudio na dugogodišnju robiju u izgnanstvu, sa šansom da ni njihove kosti ne mogu naći smiraj u svom rodnom kraju.