Mr. Senahid HALILOVIĆ: Svakodnevno čujemo apele glasajmo za Srebrenicu! Pomozimo sebi spašavajući Srebrenicu. Bosanci i Bošnjaci spašavaju stado kad him ostane samo jedna ovca. Ako se hoće imati stado, potreban je novac i trud. Nije sreća u tome ako se ima stado, već ako se ima i pašnjak za to stado i naravno pastir koji će ga čuvati. Oni kojima je vijest za Karadžića pokvarila raspoloženje ili ih uvrijedila ne treba posebno da brinu. Kad mu bude suđenje za Srebrenicu vijest će ih oraspoložiti i oni će pomisliti kako ipak na zemlji ima pravde. Jer međunarodna zajednica će opet postupiti logički i sa činjenicama. Da je Karadžić jedan od planera genocida u Srebrenici isti taj sud u Den Haagu je već dokazao kroz suđenje drugim zločincima. Miroslav Deronjić je i sam priznao da se stvari nisu u Srebrenici dešavale “spontano” i da je Karadžić kao i on (Deronjić) planirao kao i znao za sve.

Vijest da zločinac Radovan Karadžić nije kriv za genocid u BiH, izazvala je burne reakcije u demokratskom svijetu i posebno među Bošnjacima, preživjelim žrtvama genocida, dok je takva međupresuda haškog Tribunala udarac u masovne grobnice žrtava genocida. Mnogi građani kako u BiH tako i u dijaspori su očekivali realniji ishod, iako ima i onih koji su očekivali ovakav ishod. Ovih prvih je greška u nepoznavanju ponašanja međunarodne zajednice i njenog funkcioniranja. Osim toga Bošnjaci kao žrtve genocida i progona moraju naučiti kako postavljati stvari na svoje mijesto. Svi zajedno bez obzira na funkciju koju obnašaju i posao koji rade. Da se lekcije ne uče, svi su izgledi, i ne žele naučiti govore činjenice, stanja u kojem se žrtva nalazi danas. Bošnjaci, recimo i Bosanci, moraju znati da međunarodna zajednica radi logički posao kojoj činjenice nisu baš toliko ni bitne. Ako se recimo uzme u obzir činjenica da u Bosni i Hercegovini nije bilo genocida osim u Srebrenici, onda je logično da će rijetko koji optuženik biti i osuđen za genocid ako nije učestovao u Srebreničkom genocidu. Da je se donijela presuda da genocida nije bilo u BiH, znači ne snosi svu odgovornost međunarodna zajednica (sigurno snosi jedan dio), nego žrtva koja je živjela u zabludi da će to neko za nju učiniti. Međunarodna sud pravde je presudio da Srbija nije agresor i da se nema dovoljno dokaza o tome. Ali istovremeno snosi odgovornost za nespriječavanje genocida u Srebrenici i učešće vodnih i paravojnih jedinica u istom. Bošnjačka strana (žrtva) svi su izgledi na osnovu presude se ponašala kao da je rat počeo 1995. godine i kao da su se ubistva i progon dogodili samo u Srebreniici. Oni su izgleda zaboravili Arkana, Bokane, Bele Orlove, bombardiranje migovima, niške speciojalce, novosadski, podgorički i valjevski korpus, granatiranje s teritorije Srbije, vikend četnike... a uz ne bi me čudilo da su zaboravili pokazati video snimke i slike koje svijedoče o tome. Zaboravili da je Bijeljina, Zvornik, Bratunac, Prijedor, Sanski Most, Sarajevo, Bihać, Mostar, Stolac Bosna i Hercegovina. Bošnjci i Bosanci su mnoge druge stvari postavili na pogrešno mijesto pa i za zločinca Karadžića. Oni su optužili Karadžića za genocid i zločine i sve ono što je on uradio i doprinio u ratu. Karadžić po svim normama i zakonima je trebao prvo na optuženičku klupu za odmetanje od legalne vlade BiH i njeno omalovažavanje a zatim za zavjeru protiv Bosne i Hercegovine i pripremanje na zlo. On je jedan od glavnih kreatora SAO (Srpskih autonomnih oblasti) na teritoriji na kojoj su Srbi manjina bili, i na kojoj nikad u historiji čovječanstva nije zapisano da su tu bile neke srpske autonomije, entiteti ili republike, ne pitajući šta o tome misle građani koji tu žive. To je klica zla, koju su Bosanci olahko prihvatili. Kad je Karadžić krenuo u rat Bosanci su naizgled prihvatili i na neki način oprostili Karadžiću i zlikovcima huškanje na rat i dovođenje građana u situaciju da je rat neizbježan. Po cijenu zaustavljanja rata Bosanci (Bošnjaci ponajviše), pihvataju rezultate rata kao nešto normalno. Vremenom (vrlo brzo) Bosanci taj nepravedan mir prihvataju i zamišljaju kao da je pravedan i sve što se do tada desilo kao da se nije moglo izjeći. Nakon svega nije nikakvo čudo da Međunarodni sud pravde u Den Haagu donese presudu da genocida u BiH nije bilo osim u Srebrenici. Stavljanje potpisa na Daytonski (ne)sporazum pod onim uvjetima je bilo vezanje ruku državi Bosni i priznanje nečeg što se nije smjelo priznati. Tu je je ključ svih

Kliknite na karikaturu za uvećati Slučaj "Karadžić" i O Gon Kwon (Za B.net karukatura: Šukrija Meholjić) Prikrivanje i negiranje genocida (Za B.net karukatura: Šukrija Meholjić)

kasnijih neuspijeha probosanskih orijentiranih partija, organizacija i pojedinaca. To je osnova svega što se događa Bosni i Hercegovini i njenim građanima danas. Medicinska poslovica “bolje spriječiti nego liječiti” pokazuje svoju tačnost upravo na sadašnjem stanju Bosne i Hercegovine. Svakodnevno čujemo apele glasajmo za Srebrenicu! Pomozimo sebi spašavajući Srebrenicu. Bosanci i Bošnjaci spašavaju stado kad him ostane samo jedna ovca. Ako se hoće imati stado, potreban je novac i trud. Nije sreća u tome ako se ima stado, već ako se ima i pašnjak za to stado i naravno pastir koji će ga čuvati. Oni kojima je vijest za Karadžića pokvarila raspoloženje ili ih uvrijedila ne treba posebno da brinu. Kad mu bude suđenje za Srebrenicu vijest će ih oraspoložiti i oni će pomisliti kako ipak na zemlji ima pravde. Jer međunarodna zajednica će opet postupiti logički i sa činjenicama. Da je Karadžić jedan od planera genocida u Srebrenici isti taj sud u Den Haagu je već dokazao kroz suđenje drugim zločincima. Miroslav Deronjić je i sam priznao da se stvari nisu u Srebrenici dešavale “spontano” i da je Karadžić kao i on (Deronjić) planirao kao i znao za sve. Drugim riječima rečeno učestvovao u genocidu. Zato će i neminovno biti i osuđen. Nije važno koliko će biti osuđen, hoće li biti radosnih i žalosnih kad ta vijest procuri. Važno je hoće li država Bosna i Hercegovina imati od toga ikakvu korist?! Jer ako država nema koristi, kako će je imati njeni građani? Na kraju, suđenje zločincima Karadžiću i Mladiću, je suđenje i Genocdnoj tvorevini, ali je suđenje i agresorskoj Srbiji i Crnoj Gori. Najzad ovo je suđenje UN-u, čije trupe su bile prisutne u vremenu činjenja genocida nad Bošnjacima u cijeloj BiH, ali ovo je suđenje je i drugim institucijama međunarodne zajednice, pa se nameće pitanje da li će postupiti po principu istine i pravde, oboriti međupresudu i donijeti konačnu presudu da je u svim gradovima u BiH počinjen genocid. Zna se dobro ko su sve krivci na terenu, ali i u UN-u koji su tajili rezolicije Vijeća sigurnosti. Haški sudija O-Gon Kwon samo je jedan u nizu igrača od Akashija i Butrosa Galija, on ne radi po principu pravde već principima naredbe kako mu se naredi iz centara moći sa Easr Rivera pa nadalje. Na nama, preživjelim žrtvama genocida, je da ne oprostimo ni planerima, naredbodavcima, izvršiocima ali i onima koji sudskim aktima zatiru istinu o genocidu nad Bošnjacima u svim gradovima u Republici Bosni i Hercegovini. Najzad međupresuda O-Gon Kwona samo je ohrabrila veliko-srpske negatore genocida poput Nikolića i Dodika, koja im daje polet za novi genocid, jer se itekako isplati ubijati nevine Bošnjake.