Da nije tužno bilo bi smiješno, statistički podaci pokazuju da je BiH izašla iz krize, samo što građani ne osjećaju tu blagodet X Dodik: Koalicija s Lagumdžijom „koalicija moranja“

Mugdim GALIJAŠEVIĆ: Podatak da svaki dan u Bosni i Hercegovini 100 ljudi ostaje bez posla je stravičan. Na svojevrsnoj berzi rada nacrno, ili ti što bi kazali sarajevskoj baušteli zorom ljudi raznih zanimanja čekaju da dođu gazde i izaberu one koji su taj dan imali sreću. Oni fizički slabiji, a njih je sve više, nemaju nikakve šanse. Ti, do prije agresije ljudi koji su živjeli od svog rada, neki su bili ekonomisti, neki pravnici, drugi visokokvalifikovani radnici, vraćaju se kući pokunjene glave, s praznom kesom u džepu, a nadali su se da će zaraditi bar za mlijeko i hljeb.

U Bosni pao povelik snijeg. A i vrijeme mu je. Međutim, koliko god ga ima, nije dovoljno da pokrije tragove onih koji ovoj zemlji i njenom narodu rade o glavi. I neće se oni nikada umoriti. Može se činiti da su se trenutno primirili. Ali, jok, to oni samo osmišljavaju nove gadosti.

Svakako je najteže ljudima koji svaki dan očekuju kao novu nadu, priželjkujući da će dobiti kakakv posao, a oni koji ga imaju strahuju da ga ne izgube. Statistika je neumoljiva i nerijetko nerazumljiva. U najnovijim podacima Zavoda za statistiku BiH kaže se da je BiH izašla iz krize, samo građani ne osjećaju tu blagodet.

Sarajevska bauštela
Podatak da svaki dan u Bosni i Hercegovini 100 ljudi ostaje bez posla je stravičan. Na svojevrsnoj berzi rada nacrno, ili ti što bi kazali sarajevskoj baušteli zorom ljudi raznih zanimanja čekaju da dođu gazde i izaberu one koji su taj dan imali sreću. Oni fizički slabiji, a njih je sve više, nemaju nikakve šanse. Ti, do prije agresije ljudi koji su živjeli od svog rada, neki su bili ekonomisti, neki pravnici, drugi visokokvalifikovani radnici, vraćaju se kući pokunjene glave, s praznom kesom u džepu, a nadali su se da će zaraditi bar za mlijeko i hljeb.

I onda paradoksalna situacija koju mnogi ne mogu da shvate. Kada prođete gradom, vidjećete brojne ljude što negdje zuje, umjesto da rade. I onda će neki doći do zaključka pa ovo su neradnici, oni bi samo čekali da im dođe pomoć. Takav stav sigurno vrijeđa većinu poštenih ljudi koji su voljom drugih, zbog agresije, razaranja, političara koji nisu znali zemlju povesti pravim putem, ostali bez mogućnosti da rade i zarade. Neradnici nisu. Profesori bi rado davali instrukcije djeci. Ali roditelji te djece ne rade, pa ne mogu da plate. Oni koji imaju para nemaju potrebe za uslugama profesora. Njihova djeca su uglavnom u inostranstvu, a ako nisu oni su „dobri učenici“, pa im poduka nije potrebna. I ovdje za neupućene će izgledati da je svaki dan neradni dan.

Kada prođete pored veleljepnih restorana i kafića kojih se ne bi postidjeli onih u Parizu ili Beču, vidjećete brojne goste. Nema slobodnog mjesta. Ali, nemojte se zavarati. To ne sjede oni što traže posla. To su novokomponovani biznismeni, čast izuzecima, koji su u ratu znali kako doći do novca. Ne smeta njima što se teškom mukom i potpišu. Pred tim restoranima su njihovi džipovi vrijedni više stotina hiljada maraka. U kafićima su im djeca, formalno upisana na fakultet. Dobiće oni diplomu svakako, a posao ih čeka, u babinoj firmi„ koju je on teškom mukom stekao“. U međuvremenu će obućeni u odjeću najprestižnijih maraka pijuckati skupa pića i zajedljivo dobacivati nekom studentu što pokušava da proda novine ili neku olovku.

Kao i svuda i u Bosni ima i onih koji bi najradije da ne rade i da drugi brinu o njima. Ali, taj broj je minoran u odnosu na ove nevoljnike koji su u neku ruku i sami krivi za svoju sudbinu. Sami su birali one koji ih vode, a evo dokle su ih doveli. Došli su neki novi i narod kao narod opet se nada nećem boljem. Obećali su da će se prvo obračunati s kriminalom i korupcijom. E, to bi bilo već nešto. Onda bi se broj onih što sjede po restoranima, s upaljenim džipovima ispred da im ne bude hladno kada uđu, sigurno smanjio, a povećao broj zauzetih mjesta tamo gdje im je mjesto.

U isto vrijeme možete vidjeti u noćnim satima na recepcijama privatnih hotela i hostela koji su nikli kao gljive nakon kiše mlade i obrazovane ljude, koji govore više jezika. Badava im diplome u džepovima, sretni su ako dođu do ovog poslao gdje rade i po 16 sati. I nikada nisu sigurni hoće li „gazda“ biti toliko milostiv pa im dati tu crkavicu ili će ih istjerati i zaprijetiti batinama ako se bilo kome požale.

Eto to je Bosna u kojoj su ljudi od vajkada naučili da rade, a ne da čekaju milostinju. Zbog pojedinaca koji od svojih iz dijaspore očekuju pomoć, ne treba gubiti dušu i optuživati sve. Radili bi oni kada bi imali gdje. Ne biraju poslove. Vidio sam pravnike i ekonomiste kako peru suđe u kafićima.

Popisivači se utrkuju
Popisu stanovništva sigurno se najviše raduju budući popisivači. Oni obilaze zajednice za zapošljavanje, ali da ne bude kao i do sada. Da taj posao ne dobiju oni koji ih uvijek dobiju, preko veze.

Kada se bilo ko pobrinuo da pokrene proizvodnju, kada su ti silni biznismeni otvorili kakvu proizvodnu halu da zaposle više ljudi, kada su privatizovane firme koje su kupili bud zašto stavili u pogon. Ma su ih kupili samo radi lokacije i tu su napravili velike objekte na kojima piše da se prodaju ili izdaju.

Dijaspora i mi
Nedavno sam s mojim kolegom i prijateljem iz Švedske raspravljao o tome kome je teže njemu u dijaspori ili meni u Bosni.

- Znam tebe i tvoju porodicu ubi nostalgija. Bez obzira na sve ti si tuđin na tuđem. A valja se pobrinuti i za egzistenciju, kažem ja njemu. Ja sam ovdje svoj na svom, u vječnoj borbi za egistenciju, strahovanju hoću li uspjeti naći posao fakultetski obrazovanom sinu, hoće li opet mojoj supruzi profesorici bosanskog jezika smanjiti i onako malu plaću, isfrustriran što se godinama ništa nije dogodilo koje bi mom vječitom optimizmu dalo za pravo. A prijatelju, ja ti pripadam onim sretnijim gdje tri visokoobrazovana člana porodice nekako mogu sastaviti kraj s krajem. I kada znam da većina naših ljudi u dijaspori krvavo zarađuje za život, ne bih ti mogao kazati kome je bolje. Tebi, njima ili meni.

Zna se da su u Bosnu stigle milijarde maraka. Gdje su. Maca ih nije pojela, a nije ni ovaj gladni narod. One su u ovim silnim izgrađenim super marketima, hotelima, nekretninama u inostranstvu, na tajnim račinima silnih banaka. Poslije Drugog svjetskog rata potpuno razrušena Njemačka je sa manje novca postala prva privredna sila Evrope. Ali, tamo je bilo reda, a za lopovluk je išla glava.

Sada je red na mene da budem predsjednik SDA: Bakir Izetbegović

Bakir Izetbegović kandidat za predsjednika SDA
Ova vijest ne znam koliko će koga iznenaditi. Bakir Izetbegović, aktuelni član Predsjedništva BiH je najavio da će biti kandidat za predsjednika Stranke demokratske akcije BiH na narednim izborima. Kao i uvijek, on je to uvio u celofan, pa kazao: „Neću se ja kandidovati, ali ako to budu od mene tražili članovi stranke i oni me kandiduju hoću, svakako“.

Kada god pišem ovakav tekst, čini mi se da će me čitaoci pogrešno shvatiti. Ovo nije kukanje. Ne može ni biti. Kažu, vlast je onakva kakav je i narod. Znači, narod je zaslužio ovakvu vlast kada nije znao da prepozna nesposobne i petljance. I godinama je pravio istu grešku, vjerovao istim ljudima. Došli su sada novi. Nadati se da neće biti kao ovi prije njih. Jer, ako budu, Bosni nema spasa.

U zemlji koja grca u problemima, u kojoj svaki dan 100 ljudi ostaje bez posla, glavna je „zabava“ politika. Oni promućurniji su shvatili da je politika najunosniji biznis pa se slomiše da dođu do bar kakve stolice zastupnika.

Smjena ministara
Teško se nadati nekom boljitku. Kako kada recimo Federacija ima vladu u kojoj njen premijer od predsjednika Federacije traži da smijeni osam njegovih ministara: Jerku Ivankovića Lijanovića i Milorada Bahilja iz Radom za boljitak, Sanjina Halimovića, Adila Osmanovića, Salmira Kaplana i Erdala Trhulja iz SDA, te Vjekoslava Čambera i Antu Krajinu iz HSP-a. Budimir je nakon sastanka sa Nikšićem kratko kazao da će odluku donijeti u skladu sa Ustavom FBiH i zakonom. U isto vrijeme ovi ministri su podnijeli krivičnu prijavu protiv Nikšića zbog kršenja zakona i ovlasti premijera.

Do kada će trajati ova agonija niko ne zna. U Bosni su naučili na trakavice i da zemlja češće nema nego ima funkcionalne državne institucije.

„Teško se može očekivati da će predsjednik Federacije Živko Budimir prihvatiti zahtjev za smjenu ministara. Onda parlamentarnoj većini ostaju dvije mogućnosti: da obezbijede dvotrećinsku većinu za njegovu smjenu u oba doma ili da izmijene Ustav FBiH. Međutim, ni te opcije nisu realne", naglašava dr. pravnih nauka Kasim Trnka.

Nerzuk Ćurak, politolog i profesor na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, smatra da je situacija u Federaciji postala "krajnje agonalna" ocjenjujući da bi zbog svega ipak bilo dobro da se SDA povuče i pusti novu parlamentarnu većinu da pokaže šta može.

Provokacija sa Zlatišta
Gotovo da mi je muka kada pišem ovih sljedećih nekoliko redova. Četnici bi na Zlatištu, iznad Sarajeva da podignu križ gigantskih razmjera. Dakle, nije im dosta što su s tog mjesta odakle se vidi svaka uličica u Sarajevu, pobili na hiljade ljudi, među njima i brojnu djecu, oni bi sada da ispod križa upiru prstom u svoje žrtve. Ne treba da nas iznenađuje to što bi oni nastavili s fašističkim ispadima, od njih se ništa nije bolje ni nadati, ali svakako su građani očekivali reakciju vlasti.

Iako se četnicima nije ispunio san da ovladaju sarajevskim „Teheranom“, kako ga naziva njihov vožd, oni bi bar da svakodnevno provociraju ljude koji u njedrima nose bol i tugu za svojom djecom, kojima su dželati smrt poslali možda upravo sa Zlatišta. Svi oni koji žive u ovom gradu i koji su ga odbranili od tih ubica sa Zlatišta sigurno neće dozvoliti da im krst pokazuje odakle je došla smrt i donijela im bol i tugu s kojom će i otići na onaj bolji svijet. Oni poručuju da krsta neće biti i tačka.

Svakome, pa i onome ko kaže da se ne razumije u politiku jasno je da u Bosni i Hercegovini postoje snage koje rade na njenom uništavanju i razgradnji. Gledam na TV1 razgovor Sanjina Bećiragića i predsjednika Republike Srpske. Pa taj čovjek ponovo jasno i glasno kaže da mu je cilj da Republika Srpska bude svoja, jer u Bosni i Hercegovini joj nije dobro. U isto vrijeme kaže da bi bilo najpametnije da Hrvati dobiju treći entitet na prostoru gdje je nekada bila samoproglašena Herceg Bosna.

Nije li nedavno izjavio da je Repulika Srpska država i nije bilo nikakvih reakcija. On ne dozvoljava da se kaže da je u koaliciji sa trenutnom parlamentarnom većinom, prije svega sa SDP-om. Veli, to je „koaliciono moranje“. I može, a ne mora trajati. Što se tiče zahtjeva za smjenu pa povlačenja, bez imalo ustezanja veli da RS može ponovo pokrenuti takav zahtjev. Dakle, kako stvari stoje, ministar Lagumdžija je na na stand by, a od njegovog ponašanja zavisi šta će biti dalje.