Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English

 
Kolumne
Serijal: Odazivam Ti se, Gospodaru, odazivam!
MOJ PUT DO ĆABE – II DIO
Procitaj komentar
Autor: Ferid Ferko Šantić
Objavljeno: 02. January 2013. 17:01:49
Ferid Ferko ŠANTIĆ: Eto, ahbabu moj, hasli si se naježio čitajući dio ovog Asadovog zapisa. Sve patnje kojima su bile izložene ove hadžije od prije skoro stotinu godina oni nisu ni osjećalijer jer njih je vodila snaga vjere njihove. Taman tako ti je, ahbabu, pred ovaj pokret od Džede prema Meki, bilo i samnom. Nit' sam svoje boljke osjećao, nit' umora, nit' nedostatak sna, nit'... samo što me je i dalje, pri svakoj pomisli o dolasku u Meku i susret sa Kabom obuzimao onaj moj strah. Pokrenu se i naša araba, naš autobus.
Avion sa više od pet stotina hadžija polahko se približavao aerodromu u Džedi koji je, u stvari, mekanski aerodrom.
- Već dva sahata smo u havi arapskoj, nastavih ja pisati mojem ahbabu, a to da smo iznad Arabije kao i moje očekivanje da uskoro načepim na zemlju arapsku u meni, ahbabu, pobuđuje nekakav poseban osjećaj. Zašto to pisat ću ti u završnom dijelu ovog serijala. Kad to budeš pročitao ain-bejin ćeš se učinjeti, tj. čudom ćeš se začuditi. Evo su jacijski sahati i ja kroz avionski malehni džamli pendžer već posmatram noćnu panoramu Džede. One iste Džede u koju je, prije ravno četiri stotine godina, idući na hadž dospio i naš Jusuf Hlivnjak. On je te 1615. god., nakon osamdeset pet dana putovanja, došao u Džedu i u svojem izvanrednom putopisu to ovako zabilježio:

U Džidu smo prispjeli u subotu. To je lijep i uredan šeher i velika skela. Sve đemije (lađe) iz Jemena, Abesinije (Habeš), Indije (Hindustan), Kaira, to jest sve đemije koje dolaze i odlaze sa četiri strane svijeta ovdje pristaju i to je ujedno skela časne Kabe. Džida (Džidde) je iskrivljeno ime od riječi Džede (Džedde). Naša pramajka Hazreti Hava [Eva], Allah joj se smilovao, sahranjena je u blizini ovog šehera. U arapskom jeziku »nâni, pramajci« kažu »Džedde (nena, nana)«, ali je izmijenjeno ime Džida poznatije. Prema tome se ime Džide odnosi na našu pramajku. Ona je, dakle, majka stotinu i dvadeset i četiri hiljade pejgambera i više hiljada bogougodnika i cije¬log čovječanstva. Njezinu grobnicu smo izmjerili i ona je dugačka tri stotine stopa, upravo toliko koliko se može strijelom dobaciti. Nad njezinom glavom sjedi jedan šejh, a nad njenim trupom je napravljeno turbe, pa se i tu nalazi jedan šejh. I iznad nogu je jedan znak (nišan) od zelenog kamena gdje se tako isto nalazi jedan šejh. Ovi šejhovi danonoćno čuvaju njezin grob. Kraj obale ovi šejhovi vade morsku so pa je prodaju, a sirotinji dijele besplatno. Poglavice nekih kabila pokušavali su da iskorištavaju so, ali im se ona odmah pretvarala u kamen. Od najstarijih vremena pa sve do danas ovdje su brojne grobnice. I tu smo odsjeli... [1]



Džeda (Jeddah), Medina i Meka sa granicom mekanskog prostora u koji se, kad se dolazi na hadž, ne može ući bez ihrama na sebi


Naš hadži Jusuf u svojem putopisu bilježi narodno vjerovanje o tome kako je Džeda dobila svoje ime. Međutim, ahbabu moj, šta misliš kako je naš hadži Jusuf dolazeći u Džedu i u njoj boraveći samo nekoliko dana, mogao saznati i zabilježiti arapsku narodnu predaju o tome kako je Džeda dobila svoje ime? Bezbeli, mogao je to jer je to slušao od domaćih ljudi, od tadašnjih stanovnika Džede koji su, kao i danas, zborili jezikom arapskim. To znači da je i naš hadži Jusuf, običan insan bošnjački, prije četiri stotine godina i zborio i pisao jezikom arapskim. Šala ti to nije. Ko to od nas današnjih hadžija bošnjačkih dođe na hadžiluk a da može zboriti i pisati jezikom arapskim? Znam da ti moreš zato što ti je to struka, a šta šta je sa svima nama ostalima? Znadem, sad ćeš ti kazati kako se mi služimo engleskim jezikom. Jes, a jezik svoje duhovnosti, jezik Kur'ana ne znamo nego nam ga treba terdžumaniti, prevoditi. Tugo moja! Naš hadži Jusuf je zabilježio i to da je u Džedi posjetio mezar pramajke od svih insana na dunjaluku, mezar hazreti Have (Eve) na kojem se nalazi turbe, nišani od zelenog kamena... Danas, ahbabu moj, ništa od toga više ne postoji jer su nakon uspostave vlasti familije Saud nad Arabijom 1923. god. porušena sva nadgrobna obilježja, sva turbeta, poravnati svi mezarovi... i to u cip cijeloj Arabiji.



- Evo me na džedanskom aerodromu, nastavih ja pisati ahbabu mojeme. Isto kao što je naš hadži Jusuf, prije četiri stotine godina, u Džedu došao u subotu tako sam i ja, zajedno sa ostalima iz naše bošnjačke grupe, u Džedi osvanuo upravo u subotu. Preko ovog aerodroma, u vrijeme hadža, svakodnevno doputuju desetine hiljada hadžija zbog čega se ovdje zna satima čekati na pasoške i ostale kontrole. Zbog toga, hasli, ti meni vjerovati nećeš kad ti napišem da smo ja i Salmir bili prvi putnici iz našeg aviona koji smo, bez zadržavanja, prošli pasošku kontrolu. Na neke od putnika iz našeg aviona kasnije smo čekali 5-6 sahata dok nisu obavili potrebnu pasošku proceduru. To da ja i Salmir bez ikakvog čekanja prvi završimo pasoške provjere ja objašnjavam ničim drugim do pomoći dobrog meleka sa desnog ramena mojeg ili Salmirovog.



Jedan od aerodromskih mesdžida

Sa vođom naše grupe Idriz ef. Karamanom (desno)


Aerodrom u Džedi, ahbabu moj, spada u red najprometnijih i najsavremenijih na dunjaluku. Iako u Arabiji niko ne možee napraviti pa negdje izložiti nekakvu skulpturu, umjetničku sliku, crtež... bilo čega što dušu ima ovdje na džedanskom aerodromu, visoko u pročelju, na najmarkantnijem mjestu, kao što možeš vidjeti na gornjoj fotografiji, postavljeni su portreteti vlastodržaca arapskih, kralja i sina mu. Ja Rabi, da li oni dušu imaju? Čuj to, „kralj“ među muslimanima. Vela havle.
Od Džede do Meke je samo nekih 60-tak kilometara. U svojem hadžijskom putpisu iz 1615. god. naš hadži Jusuf bilježi da je, nakon pet dana odmora u Džedi, od Džede do Meke stigao za dva dana. Nama je, ahbabu moj trebalo samo 14 sahata s tim što smo se 12 sahata odmarali u Džedi. Najveći dio tog odmarajućeg vakta proveli smo u jednom od aerodromskih mezdžida u kojem se klanjalo, dovilo, čitalo, spavalo... U ovom aerodromskom mesdžidu ja, ovoga mubarek petka, 3. zul-hidže 1433. god. (19.oktobra 2012. god.-po Issa a. s.) u 21:45 obavih svoj prvi namaz na tlu arapskome. Ze mene je to, ahbabu moj, imalo posebno značenje a zašto to napisat ću ti na kraju ovog serijala.



Ehhhh, ahbabu moj, moram ti još nešta napisati u vezi ovog našeg zadržavanja u Džedi. K'o i ovdje u Džedi tako se tokom cijelog hadža često mora i podugo čekati te na autobus, te na taxi, te... Nekima, iako su na hadžu, to čekanje zna zasmetati pa se, svega mi, dodudše rijetko i huja i ljutnja i tafra znaju prosuti. Takvih je odista malehan broj ali men' se čini da takvi hadž smatraju k'o nekak'o turističko putovanje na kojem sve mora biti potaman i u dekiku precizno. A hadž, ahbabu moj, ti to dobro znadeš, nije turističko putovanje nego je to hadž i ništa više. U malo vakta tada više miliona duša treba i prevesti i dovesti i nahraniti i napojiti i smijestiti i uslužiti i...pa nije onda nikakvo čudo što se počesto i popričekati mora. No, sva se ta čekanja, k'o što i sam znadeš, sa saburom popune. A to što se i na hadžu nađu oni kojima pođahkad sabura zafali toga, hasli nikad nestat' neće.
Na gornjoj fotografiji, ahbabu moj, vidiš da sam se ovdje u Džedi, ispred autobusa koji će nas do Meke voziti, „uslik'o“ sa vođom naše grupe Idrizom ef. Karamanom. On je na hadžu prvi put bio prije dvadeset i sedam godina a nakon toga hadž je obavio još ne znam ti kol'ko puta. A moreš li vjerovati da njega niko danas ne zove hadžijom a on nit' se ljuti niti tome kak'u važnost pridaje. Ehhhh, ahbabu moj i o tome hadžijskome zvanju, o toj hadžijskoj „medalji“ nešta ću ti napisati, ali na kraju ovoga serijala. Nego, nešta ahbabu kontam, kad bi ovaj naš Idriz efendija o svojim hadžilucima na kojima je, više puta kao vođa grupa, puno toga preko glave mor'o preturiti, počeo „govoriti“ ali uz pomoć kalema, olovke, sa tastature, ja kakav li bi to plah kitab bio.

U sklopu džedanskog aerodroma je i ogromni autobuski terminal. Dokle se okom dosegnuti more, kako bi se to jezikom bosanskim kazalo, na jedno, hasli petstotina metara dužine poredani su sve autobus do autobusa. U subotnje jutro 4. zul-hidže 1433. god. (20.oktobra 2012. god.-po Issa a. s.) sa ovog autobuskog terminala krenusmo iz Džede prema Meki.

Ahbabu moj, dok posmatram utovar naših hadžijskih prtljaga u i na autobus koji će nas do Meke voziti na um mi pada jedan insan koji, pod imenom Leopold Vajs, rođen u Austriji 1900. god. Nakon školovanja i univerzitetskih studija on je postao ugledan novinar njemačkog lista Deutsche Zeitung. Kao njihov dopisnik 1922. god. odišao je u arapski svijet. Nakon toga, vrlo brzo, prihvatajući islam on uzima ime Muhammed Asad. Nikad se više nije vratio na Zapad jer je ostatak života, skoro 70 godina, proveo u arapskom svijetu kao univerzitetski profesor, književnik... U svojoj 26. godini života prvi put je došao na hadž i o tome ostavio zapis u knjizi Put u Meku. On je te 1926. god. parobrodom dospio također ovdje u Džedu. U eseju Lebbejk, Allahumme, lebbejk... pri opisu mučnog putovanja parobrodom on piše: ... Na brodu su bili samo hodočasnici, toliko mnoštvo da su jedva mogli stati na brod....Na palubama, u kabinama, u svim hodnicima, na svakom stubištu, u restoranima prvog i drugog razreda, u svim skladištima koja su bila ispražnjena za tu svrhu i opremljena privremenim ljestvama, u svakom raspoloživom prostoru i svakom kutku ljudska su bića bila mučno nabijena... U velikoj skromnosti, jedino s ciljem puta pred očima, oni su bez gunđanja podnosili sve te nepotrebne tegobe. Ko god ih je vidio kako čuče na palubama, u zbijenim skupinama, ljudi, žene i djeca, i jedva uspjevaju da podmire svoje potrebe...; kako se snabdijevaju vodom u limenkama i čuturama, a svaki pokret je mučenje u ovoj ljudskoj stisci; kako se okupljaju pet puta na dan oko slavina s vodom, a bilo je svuše malo slavina za tako mnogo ljudi, da bi uzeli abdest prije namaza; kako su trpili u zagušljivom zraku dubokih skaldišta dva kata ispod palube, gdje inače putuju samo bale i sanduci robe. Ko god je to vio taj mora priznati snaku vjere u ovim hodočasnicima. Jer oni zaista kao da nisu ni osjećali svoju patnju, toliko su bili obuzeti mislima o Meki. Govorili su samo o hadžu, a uzbuđenje koje su očekivali u skoroj budućnosti davalo je njihovim licima blistav sjaj. Žene su često u horu pjevale pjesmu o Svetom Gradu i uvijek iznova dopira je refren: Lebejbejk, Allahumme, lebbejk! [2]

Eto, ahbabu moj, hasli si se naježio čitajući dio ovog Asadovog zapisa. Sve patnje kojima su bile izložene ove hadžije od prije skoro stotinu godina oni nisu ni osjećalijer jer njih je vodila snaga vjere njihove. Taman tako ti je, ahbabu, pred ovaj pokret od Džede prema Meki, bilo i samnom. Nit' sam svoje boljke osjećao, nit' umora, nit' nedostatak sna, nit'... samo što me je i dalje, pri svakoj pomisli o dolasku u Meku i susret sa Kabom obuzimao onaj moj strah. Pokrenu se i naša araba, naš autobus. Lebejbejk, Allahumme, lebbejk... otisnu se iz grla svakog od nas. Svako u ovom našem autobusu, siguran sam u to, kao i one Asadove hadžije sa parobroda, sa čežnjom je očekivao dolazak u Meku. Napokon, ugledasmo i prvi siguran znak približavanja Meki. Vrh ogromnog Zemzem tornja, potom velike saobraćajne tablle sa označenim pravcem prema Kabi.






Nisam kadar nikakvim riječima opisati taj doživljaj, taj osjećaj da ulazim nigdje drugo do u Meku. Mislim da to niko i ne meRe uraditi. Potvrdu ovome nalazim i u zapisu našeg hadži Jusufa koji u svojem putopisu iz 1615. god.na najkraći mogući način bilježi svoj dolazak u Meku: .... Iz Džide smo prispjeli u kasabu Hidde, a idući odatle, u sretni čas, u petak u zoru, početkom blagoslovljenog mjeseca ramazana stigli smo u časnu Meku (Mekei-šerife) [3] Hadži Jusuf je u Meku stigao u petak 3.Ramazana 1024. god. (26. IX 1615.god.), nakon puna tri mjeseca putovanja od Bosne i svojeg rodnog Hlivna. On je u Meki ispostio Ramazan, potom ovdje proveo još dva mjeseca i deset dana, tj. sve do hadžijskog-kurban Bajrama, obavio hadž, otišao u Medinu i tek potom krenuo nazad u Bosnu. Ehhhh, ahbabu moj, ovo je bio pravi hadž a ne ovo kad mi sjednemo u „ticu gvozdenu“ pa nit' se zna dal' brže stignemo na hadž dal' se brže sa hadža vratimo.


Dolazeći u Meku odvezli smo se prama uredu u kojem smo dobili svoje identifikacione dokumente, svoje akrditacije, a potom nastavili do našeg prvog hotela.





Ovdje na ulazu u hotel posmatram šejha Mustafu koji je dosad 56 puta bio na hadžu. Dok je hotelska posluga unosila naše stvari šejh Mustafa je sam unio svoj kofer. Bio je podnevni vakat tako da smo svi džematile pohitali u obližnju džamiju na podne namaz.



Bio je ovo naš prvi namaz na tlu Meke, Majke svih gradova, Plemenite Meke (Meka el-Mukerrem), ili kako je jos nazivaju Beledul-Emin (Zasticeni grad), iliti El-Asime el Muqadesse (Sveta prijestolnica) još nazivaju Beledul-Emin (Zasticeni grad), iliti El-Asime el Muqadesse (Sveta prijestolnica)... Sva ove nazive za ime Meke, za muslimane najvažnijeg mijesta na dunjaluku, nabroja mi je, u jednoj poruci, moj ahbab Salih Ahmić. Zbog ovog mojeg prvog namaza na tlu mekanskome ostao sam podugo u ovoj džamiji. U prvom redu zbog sjećanja na bošnjačkog šehida Mehmeda Husića kojem je čatnički kuršum prekinuo avaz i život u trenutku dok je, na prvoj brbenoj liniji, pored tranšeje, okrenut prema ovom mjestu gdje ja sad sjedim, učio akšamski ezan. Mislio sam i o svim ostalim Mehmedima, Osmanima, Ismetima... koji su, u nedavnoj agresiji na Bosnu i Bošnjake, svoje živote dali braneći svoju duhovnost, svoj islam, od četničkih i ustaških falangi. Nametala mi se i misao o tome koliko smo mi Bošnjaci porivilegovan, počašćen... narod kad je u pitanju hadž, Meka, Medina... Jer u Indoneziji, na primjer, zemlji sa najviše muslimana na dunjaluku, kad se nekome evlad, dijete rodi roditelji ga odmah prijave za hadž. Ta jedinka će dobiti poziv za hadž nekad tokom svojeg vijeka ali samo jednom. Musliman iz Indonezije samo jednom u vijeku može doći na hadž a insan bošnjački moRe ići svake godine. Bezbeli, ako hoće i ako mu to đuzdan, novčanik omoguućava. Nakon ovog mojeg prvog namaza na mekanskom tlu mislio sam i o tome koliko je mojih predaka, od onih za koje ja znadem, počev od 1700.-tih god. pa do danas, isto kao i ja žudjelo, željelo, čeznulo... da dospije do El-Asime el Muqadesse (Svete prijestolnice), tj. do Meke a da im se ta želja ispunila nije.
Dobih haber da će mo iste ove večeri, negdje oko pola noći, učinjeti umru, što znači da će mo obići Kabu sedam puta i sedam puta preći onaj put koji je prešla i hazreti Hadžera moleći Allaha dž.š da joj podari vodu za tek rođenog Ismaila. Ehhhh, umra je prvi u nizu obrijeda hadža pa je sve to, moj ahbabu posebna priča koju ću, ako Bog da, ispričati u slijedećim nastavcima ovog serijala.

Nastavit će se, inšAllah

Fussnote:
1]Odazivam Ti se, Bože… putopis sa hadža 1615. godine, Starješinstva Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Sloveniji, 1981. god. str.9, (Hadži Jusuf bilježi da je ime Džede, prema arapskom narodnom vjerovanju, nastalo od arapske riječi Džedda (pramajka, nana, nena) i da se ono odnosi na Havu (Evu) pramajku svih ljudi, čiji grob se nalazi u okolini Džide. Međutim, enciklopedijski priručnici govore da je ime Džida prvobitno glasilo Džuda, što znači priobalni dio mora, liman ili rijeka a Džeda je formirana baš oko jednog morskog limana. Historijski izvori potvrđuju da se u Džidi još od najstarijih vremena nalazi grob kojeg pripisuju Havi (Evi), pa ga i stari putopisci opisuju slično Hadži Jusufovom opisu. Na primjer, kupolu nad glavom Have spominje i poznati svjetski putopisac Ibn Batuta koji je boravio u Džidi još u VII stoljeću po Hidžri, odnosno u XIII stoljeću. Ibn Džubejr na svom putu po Hidžazu 587. god. po Hidžri (1191. god.) bilježi: U Džidi se nalazi mjesto pod ukrašenom kupolom za koje se kaže da se odnosi na Havu (Evu), pramajku čovječanstva, a koje mjesto sluzi i kao oznaka odakle je ona krenula u Meku...
2] Muhammed Asad, Put u Meku, El-Kalem, 1425. H. G. (2004. god), str. 309
3]Odazivam Ti se, Bože… putopis sa hadža 1615. godine, Starješinstva Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Sloveniji, 1981. god. str.14

VRH


  Dossier: Serijal: Odazivam Ti se, Gospodaru, odazivam
» MOJ PUT DO ĆABE – IV DIO
Ferid Ferko Šantić | 22.03.2013 17:03
» MOJ PUT DO ĆABE – III DIO
Ferid Ferko Šantić | 25.02.2013 03:06
» MOJ PUT DO ĆABE – II DIO
Ferid Ferko Šantić | 02.01.2013 17:08
» MOJ PUT DO ĆABE - I DIO
Ferid Ferko Šantić | 20.11.2012 02:58

Ostali prilozi:
» LEGENDE O FERHADIJI BANJALUČKOJ LJEPOTICI
Mehmed Meša Delić | 18. May 2022 18:24
» UKRAJINSKA ODBRANA I PORAZ PUTINOVE POLITIKE
Božidar Proročić | 18. May 2022 18:19
» ZAŠTO SMO ZA NAŠEG ŽELJKA KOMŠIĆA?
Mr. Milan Jovičić | 16. May 2022 20:51
» DRŽAVNIM BUDŽETOM PROTIV DRŽAVE
Zijad Bećirević | 16. May 2022 16:01
» RADNO ISKUSTVO I OBRAZOVANJE!
Mr. Milan Jovičić | 15. May 2022 00:59
» ZAUSTAVITI PROPUH PO BIH
Dr. Adamir Jerković | 12. May 2022 15:41
» UBRZANI PRISTUP BIH EU JE SAMO ŠUPLJA PRIČA
Zijad Bećirević | 10. May 2022 13:59
» GAZIJE I VITEZOVI, VOLJNO – SVI DRUGI MIRNO!
Dr. Mesud A. Ramić | 10. May 2022 02:12
» UZ DAN POBJEDE NAD FAŠIZMOM - PRIJEDORSKA DEKLARACIJA
Samir Hadzalić | 09. May 2022 20:01
» ALEKSANDAR VUČIĆ, ČETNIK, LICEMJER I LAŽOV
Sead Zubanović | 07. May 2022 01:30
» HEJ, SLOVENI, JESTEL' ŽIVI DOK VAS SENAD (AVNOJ) PEĆANIN TIMARI
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 06. May 2022 00:54
» SAČUVAJ NAS BOŽE MILANOVIĆEVE KULTURE
Dr. Adamir Jerković | 04. May 2022 13:46
» NIJE ĆAMIL POČASNI GRAĐANIN
Said Šteta | 04. May 2022 02:26
» "DOBROVOLJAČKA" - SLOBODA ILI ROPSTVO? NA NAMA JE DA ODLUČIMO!
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 03. May 2022 17:42
» OPET I TRAJNO ZA NAŠEG ŽELJKA KOMŠIĆA
Mr. Milan Jovičić | 03. May 2022 17:27
» UKRAJINSKA BORBA - SIMBOL OTPORA FAŽIZMU NOVOG DOBA
Božidar Proročić | 03. May 2022 14:50
» BAJRAMSKA BESJEDA
Aziz Hurem | 02. May 2022 00:44
Ostali prilozi istog autora:
» VAZDUŠNA SRBIZACIJA
04. November 2021 16:31
» KULAMBARE NAD SARAJEVOM
04. April 2019 18:53
» KOMŠIJA, POSRBI ME NJEŽNO (1. DIO)
09. February 2017 18:44
» MUHUR, PEČAT, ŽIG...
30. June 2016 22:02
» SAKIB I MILOJICA
08. December 2015 13:26
» OKEAN DOBROTE BOŠNJAČKE
08. August 2014 21:47
» OKEAN DOBROTE BOŠNJAČKE
14. July 2014 21:19
» VIDIO SAM KERAMETE
24. December 2013 19:37
» DŽEMALUDINE, ZAR I TI?
17. December 2013 16:20
» MOJ PUT DO ĆABE – IV DIO
22. March 2013 17:03
» MOJ PUT DO ĆABE – III DIO
25. February 2013 03:06
» MOJ PUT DO ĆABE - I DIO
20. November 2012 02:58
» JA I NEIL ARMSTRONG
28. August 2012 18:10
» ADEME LJAJIĆU, AFERIM TI!
30. May 2012 14:11
» MAJKA SVIH ZEČEVA
13. May 2012 04:59
» MEJT I BOŠNJACI
01. December 2011 13:12
» AMBASADA I AMBASADORI SANDŽAČKI
19. November 2011 10:38
fastvee.gif
SrdjandDramanovic Studija.jpg
BosnaIzmjeneustava.jpg
Beharban.jpg
Kurtcehajicbanner45.jpg
RancSalihSabovic.jpg
DokfilmBosnjaci454.jpg
hrustanbanner20april2020.jpg
Bos-Eng-pasanbegovic.gif
BANA34234.jpg
ArmijaBiH.gif
bos-jezik.gif
NjegosMilo.jpg
almirhot.jpg
bosanskahistorijabanner.png
zlatni ljiljani.jpg
njegosvirpazar.gif
Istraga-poturica.gif
KDBH_Preporod.gif
Udruzenje Kultur Media banner.jpg
sehidska_dzamija_plav140x80.gif
hotel_hollywood_ilidza_sarajevo.gif