Autor: Zumber Muratović

Zumber MURATOVIĆ: Milo Đukanović se drznuo, kada je Muftija Zukorlić s one strane granice bolje vidio neke stvari od Bošnjaka u južnom dijelu Sandžaka, koji pripada CG. Čudi se Milo kako Muftija smije tako nešto pomenuti kad su za takve izjave 1993. i 1994. godine mnogi Bošnjaci Sandžaka, u montiranim političkim procesima, od strane njegove policije - prebijani u specijalnim mučilištima, poslije kojih su neki ubrzo umirali ili postajali trajni invalidi.

Dezintegracijom SFR Jugoslavije, stvaranjem novih država na Balkanu, tokom 1991.godine, stvoreni su novi politički odnosi u kojima je Bošnjacima bio upitan opstanak. Iako su bili treći po brojnosti u bivšoj Jugoslaviji, pored Bosne i Hercegovine, u kojoj su najbrojniji, ostao je neriješen status Bošnjaka u Sandžaku.

Milo Đukanović se drznuo, kada je Muftija Zukorlić s one strane granice bolje vidio neke stvari od Bošnjaka u južnom dijelu Sandžaka, koji pripada CG. Čudi se Milo kako Muftija smije tako nešto pomenuti kad su za takve izjave 1993. i 1994. godine mnogi Bošnjaci Sandžaka, u montiranim političkim procesima, od strane njegove policije - prebijani u specijalnim mučilištima, poslije kojih su neki ubrzo umirali ili postajali trajni invalidi.

Nasilnici (policija Srbije i Crne Gore) su, tada, krvave dane zalivali koktelima noći, u svojoj bijedi, dušu svoju spuštali na nivo fizičke strasti, u službi đavola osvježavali pamet bubrezima ljudskim, hodali zemljom koje nije bilo, nekim uhapšenim članovima i funkcionerima Stranke demokratske akcije Sandžaka pendrek usmjeravali prema ljudskim otvorima, struju uključivali, da, preko genitalija dođe do mozga, od prolivenih suza pravili "hljeb" kojim su hranili svoju djecu...

Danas je u Crnoj Gori ista vlast, toga više, srećom, nema, što Bošnjaci znaju da cijene, ali, i pored vidljivih pomaka, nema sistematskog izučavanja bošnjačke historije, kulture, etnologije... Nema autonomije na području školstva, sredstava informisanja, nema proporcionalne zastupljenosti u državnim organima, sudstvu, policiji, vojsci... Nije razvijena mreža kulturnih institucija koje će biti duhovna straža. Nema potpore u poboljšanju kontakata Bošnjaka Crne Gore i Srbije, među sobom, i sa maticom Bosnom i Hercegovinom.

U dijelu Sandžaka koji pripada Crnoj Gori, (posebno Bihor, Plav, Gusinje), ništa se ne ulaže, stanovništvo se preseljava, prave nova naselja u Podgorici, Baru, Luksemburgu, New Yorku...

POTPISI: Nu čoče, jesu li se to crnogorska đeca igrala

Po popisu iz 1991. godine Bošnjaci su se izjasnili da je njihov maternji jezik bosanski, a oni nakon 22 godine bosanski jezik još uvijek sanjaju. Sve se to radi pod gustim tkivom demagogije aktuelne crnogorske politike...

Bošnjaci Crne Gore su ušuškani kao krtice u prahinjaku - niko ih ne dira, niko ne vidi...

Kulturni identitet Bošnjaka obuhvata skup specifičnih kulturoloških svojstava sa kojima izgrađuju osobenosti koje garantuju opstojanje. Bošnjaci posjeduje svoj identitet, imaju sebe u punom kapacitetu, imaju prepoznatljive osobine, jer se radi o snažnom etnosu, originalnom mentalitetu, kulturi, običajima.

U sklopu postojećih država (Srbija i Crna Gora) sandžačko pitanje treba tretirati u okviru međunarodnih, demokratskih pravila i normi u kojima spadaju obaveze koje proizilaze iz dokumenata KEBS-a.

Vidio, ne vidio, neko s one strane granice, vlast u Crnoj Gori se mora suočiti sa istinom i stvarnošću, Bošnjake sljeduje ono što je Milo svojom rukom potpisao, a i da nije potpisao, pravo na nacionalni identitet pripad domenu osnovnih ljudskih prava koja proizilaze iz univerzalnog karaktera.