Mehmed Meša DELIĆ: Pa mi Bošnjaci - muslimani moramo sebi pitanje postaviti: Zašto ne branimo svoju vjeru islam, jer time branimo i sebe? A dobro je znano kad god se tuđa politika, tuđa vjera u našu vjeru upetlja, u naše domovine usele ratovi, pa stradaju Bošnjaci - muslimani, stradaju čitave generacije. Nesmijemo se dijeliti, onako kako nas dušmani dijele, nego tamo dokle možemo čuti ezan i nazvati selam dotle su prostranstva naše iskrene vjere kojoj pripadamo, dotle je naš dunjaluk po kome je pruženo Allahovo uže za koje se trebamo uhvatiti, a Allah dž.š će se na nas smilovati..... Misaoni razvoj ljudi jeste prelazak iz jednog stanja u drugo, proces koji je infinitivan, promjena koja ne poznaje stalnost pa je radi toga i relativan.

U posljednje vrijeme ne samo na Zapadu nego svugdje na ovome dunjaluku česti su izrazi i fraze koji se sve više primjenjuju u vukabularu i tekstovima pojedinaca iz redova laičkih i prozapadno orijentalnih ljevičara i desničara, tj. sljedbenika istočne marksističke i sljedbenika zapadne liberalne misli. Jedan od takvih izraza jeste „politički islam“.

Šta danas (ne)može bez politike? Koliko ima islama u politici, a koliko politike u islamu? Da li modernizacija islama može dati odgovor?

Ideja modernizacije i prilagođavanja islama potrebama „savremenog čovjeka“ nije novijeg datuma. Želja da se njegovi propisi koriste za postizanje ovosvjetskih ciljeva bila je uzrok izmjene sadržaja i principa poslaničkih poruka i učenja koji su objavljeni prijašnjim narodima. O ovim pojavama i problemima susretao se i posljednji Poslanik a.s..
Od njega je traženo da ne uznemirava kipove koje su muštrici obožavali i da ne objavljuje propise koji bi podstakli žene, robove i sirotinju na traženje većih prava i sloboda, jer bi to moglo biti uzrok pojave socijalnih nemira i sukoba veći razmjera. Ovakve zahtjeve upućuju oni koji ne znaju istinskom spoznajom od koga dolazi Objava.

Ova sintagma je neprihvatljiva, jer, ustvari, predastavlja primjenu taktike usmjerene protiv islama. Njen cilj je parčanje i rasčlanjivanje islama u smislu najrazličitijih podjela, tako da to ne bi bio jedinstveni islam kako ga je objavio Allah dž.š., i kome smo odani mi muslimani, već bi to bili islami, mnogobrojni i različiti kao što to oni žele.

Oni ga dijele po regonalnom principu, pa imamo: azijski islam, afrički islam, evropski islam...
Nekada po vremenskom, pa imamo: vjerovjesnički islam, islam Hulefair-rašidina, emivejski islam, abasijski islam i savremeni islam, nekada po nacionalnom principu: arapski islam, indijski islam, turski islam, malezijski islam, bosanski islam itd.

Pa kao ni to da nije dovoljno, podjela ide u smjeru mezheba, te ćemo naići na sunijski islam, šiijski islam, a sunijski i šiijski također se dijele. I naposljetku: politički islam, duhovni islam, vremenski islam, Božanski islam, a u posljednje vrijeme teroristički islam.
Ova „sortiranja“ iz jedne korpe u drugu ili kako oni (pred)lažu, treba da dođe do modernizacije islama. Uz mnogobrojne želje i poznate namjere koriste i spletke da islam presvuku u novo ruho, jer je novo vrijeme, a koje bi bilo (s) krojeno po njihovoj mjeri.

Oni nastoje mijenjati islamske principe iz oblasti koje tretiraju društvene odnose i obaveze, moralne norme i kriterije, koncepciju, metode i ciljeve, dokaz je njihove slabosti i nevjerstva, a ne nedostatka Objave.

To nije ništa novo na Zemlji, s tom razlikom što su pokvarenjaci takve vrste izmijenili tekst Tevrata i Indžila zamijenivši orginal plagijatom, dok sa Kur’anom nisu mogli tako učiniti pa se promijenili taktiku, ne mijenjaju Kur’an jer su shvatili da to ne mogu, ali mijenjaju pristalice Kur’ana i u tome imaju uspjeha.

Zato ne možemo ni predvidjeti, a ni dokučiti šta će sutra donijeti različite podjele koje nam pokušavaju podmetnuti!?

Pravu istinu znaju naši učenjaci ali šute, a zaboravljaju da su se školovali na uštrp braće muslimana, a dok oni šute oni drugi neprestano govore, pa neka ih ne čudi da su se sa tim stvarima „pomirili“ mnogi muslimani koji i sami vole biti u ovom rasulu nego u čvrstoj zajednici.

Što me briga za Aziju ja sam u Evropi! Što me briga za Bosnu, Sandžak, Kosovo, ja sam u dijaspori! U posljednje vrijeme ovo se može često čuti, nažalost i u našim džamijama i džema’atima. Ima onih koji se ne ponašaju onako kako to dolikuje muslimanima. Oni imaju svoje hodže i svoje džema’ate, a za druge baš ih briga.

A istina je sledeća: Sve ove podjele sa stanovništva islama su neprihvatljive, jer postoji samo jedan islam. To je „pravi islam“, islam Kur'ana i suneta. Islam kako su ga shvatile najbolje generacije ummeta i njegova najbolja stoljeća, ashabi i oni koji su ih u dobru slijedili, a koje je pohvalio Allah dž.š. i Njegov Poslanik a.s.

To je izvorni islam, prije nego što su se sa njim pomješale i ostavile trag na njegovoj čistoti različite primjese, kao što su bezvrijedne stvari raznih naroda, sektaška pretjerivanja, filozofska naklapanja, frakcijske novotarije, strasti polemičara, lukavstva osporavatelja, kompliciranje cjepidlaka i nepromišljenost nekih tumača, kojima je važniji medijskih ili neki drugi prostor nego islam i njegove pristalice.

Ukoliko neko pokuša islamom ostvariti ovosvjetske dobiti i zadovoljiti svoje prohtjeve, neće osjetiti ljepotu islamskog načina života, niti će postići željeni cilj. Oni će doživiti razočarenja kojima neće biti kraja.

Ima i onih koji pišu da: Islam ne može, ne biti politički. Oni jasno i glasno kažu da istinski islam – onako kako ga je propisao Allah dž.š., ne može, ne biti politički. Ako bismo islam lišili politike, napravili bismo od njega drugu vjeru koja bi mogla biti budizam ili kršćanstvo, ili nešto drugo, ali ne i islam.
Za navedenu tvrdnju postoje dva osnovna razloga koje ću „pokušati“ u skraćenoj formi prenijeti iz knjige „SUVREMENE FETVE“ od Šejha Dr. Jusufa El-Karadavija, Svemogući ga velikim sevapom nagradio!

Prvi: Islam ima jasna stanovišta i propise u mnogim stvarima koje su srž politike. Islam nije samo vjerpvanje u Boga ili izvršavanje pobožnih obreda, nije samo odnos čovjeka i njegova Gospodara bez povezanosti sa uređenjem cjelokupnog života i upravljanjem zajednicom i državom.
Islam ima svoja pravila, propise i upustva: u politici obrazovanja, informiranja, zakonodavstva, sudstva, imovinskoj politici, politici mira, rata i svega što ima uticaja na život.

On ne prihvata da bude bezuticajan ili da bude sluga drugim filozofijama i ideologijama.
On odbija biti bilo šta drgo izuzev gospodar, vođa, onaj koji se slijedi i kome se služi.
Islam čak ne prihvata da se život dijeli između njega i nekog drugog autoriteta, da dijeli s njim usmjeravanje i zakonodavstvo: ne prihvata riječi koje se pripisuju Isa, a.s.: „Daj caru carevo, a Bogu Božije“.

Njegova filozofija je na stanovištu da i car i ono što je carevo pripadaju Bogu, Jednom i Jedinom, Kome pripada sve što je na nebesima i zemlji i On svima vlada i sve posjeduje.

Drugi: Ličnost muslimana kojeg je islam odgojio i oblikovao njegovo vjerovanje (akida), vjerozakon (šerijat) te izvršavanje obreda vjere (ibadat) šerijat – ne može a da ne bude politična, osim ako krivo razumje islam ili ga pogrešno prakticira.

Islam je svakom muslimanu propisao obavezu koja se zove naređivanje dobra i zabranjivanje zla, koja se ponekad podrazumjeva kao, „savjet vođama muslimana i svim muslimanima“, a to je ono što se u jednom vjerodostojnom hadisu naziva cjelokupnom vjerom ponekad se podrazumjeva pod preporučivanjem istine i strpljivosti, a to dvoje spada u temeljne uvjete za spas od propasti na dunjaluku i ahiretu, o čemu sasvim jasno govori sura el-Asr.

Pa mi Bošnjaci - muslimani moramo sebi pitanje postaviti: Zašto ne branimo svoju vjeru islam, jer time branimo i sebe?
A dobro je znano kad god se tuđa politika, tuđa vjera u našu vjeru upetlja, u naše domovine usele ratovi, pa stradaju Bošnjaci - muslimani, stradaju čitave generacije.
Nesmijemo se dijeliti, onako kako nas dušmani dijele, nego tamo dokle možemo čuti ezan i nazvati selam dotle su prostranstva naše iskrene vjere kojoj pripadamo, dotle je naš dunjaluk po kome je pruženo Allahovo uže za koje se trebamo uhvatiti, a Allah dž.š će se na nas smilovati.....
Misaoni razvoj ljudi jeste prelazak iz jednog stanja u drugo, proces koji je infinitivan, promjena koja ne poznaje stalnost pa je radi toga i relativan.

Zato, svako pozivanje na modernizaciju islama dolazi od onih koji nemaju osnovno znanje o karakteru i sadržaju Objave. Objava nije misao. Ona nije rezultat mišljenja, niti je vremensko- prostorna ideja. Objava je za cio svijet i sve ljude i narode na Zemlji, ona se ne dijeli po kontinentima, državama, po boji ili rasi. Objava nije sa izvora, promjenjljivosti, relativnosti i ograničenosti. Objava posjeduje kvalitet vječnosti i Apsolutne Istine, jer nije nastala ni kao potreba vremena ni kao posljedica promjena relativne stvarnosti. Objava ne sadrži upute kako će se oružje praviti, kanali kopati, stambene zgrade graditi, putevi trasirati, bolesti dijagnosticirati, sredstva za rad i istraživanja proizvoditi...

Modernizacija se odnosi na sredstva ovosvjetskog života i rada i po tim pitanjima je Poslanik a.s., konsultovao svoje ashabe, a Objava određuje ciljeve, metode i koncepcije, tačno odvijajući moralne od nemoralnih, ispravne od neispravnih, dobre od loših i korisne od štetnih. U tome nema niti može biti modernizacije.
Ne može biti prilagođavanja islama, nego može biti prilagođavanje islamu, jer islam nije vjera ili ideologija bez tačne koncepcije, metoda i svevremenih ciljeva. Pripadnost islamu može uslijediti samo iz spoznaje njegove istinitosti, ispravnosti i potpunosti do koje se dolazi jasnim gledanjem u budućnost, bez iluzija fatamorgane koje se javljaju usljed iznemoglosti od dugog lutanja.
Stoljeća su prošla, a dragi Bog zna koliko će ih još proći i da li će muslimanima pomoći, da napokon izađu iz začaranog kruga u koji su po nagovoru (ne)vjernika (u)trčali...