Ekrem TUCAKOVIĆ: Stoga, pitanje netolerancije i vrijeđanja zbog odijevanja nije jednostrano, u njemu učestvuju akteri različitih profila, od ekstremno lijevih i agresivno sekularnih do krajnje desnih faktora društvene scene. Cijelo društvo zajedničkim snagama i aktivnostima mora se boriti protiv svih vrsta netrpeljivosti i netolerancije. Javnost i mediji ne mogu selektivno prilaziti pitanju netolerancije u javnom prostoru u kojem će vrijeđanje i ismijavanje muslimanki zato što nose maramu proći bez bilo kakve javne i medijske reakcije.

Široku medijsku pažnju dobilo je, kako je izviješteno, vrijeđanje dvije djevojke u Sarajevu zbog oblačenja. Osobu koja je to uradila javnost je, po njegovom fizičkom izgledu, označila pripadnikom određenog pokreta, a od Islamske zajednice je traženo da se i ona o tome očituje.

Naravno, Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini nikada nije imala teškoću da se očituje o nasilju i svaku vrstu nasilja uvijek je i na svakom mjestu osuđivala. Štaviše, u vrijeme ratnih progona i strahota permanentno je apelirala da muslimani ne smiju posezati za nasiljem i pokušavala tražiti način kako da bol, koju pojedinci nose zbog gubitka najmilijih, ne pretvore u nasilje i osvetu.

Islamska zajednica je mnogo puta isticala privrženost stavu da niko nema pravo ugrožavati bilo koga ili mu nametati silom svoja uvjerenja. Jednostavno, nasilje je nespojivo s islamom, u moralnom smislu nasilje je težak grijeh i musliman nastoji u svakoj prilici izbjeći činjenje grijeha, pogotovo teškog. Čak i kada se učini takav grijeh, nenamjerno ili pri svijesti, musliman ne može to pravdati islamom i vjerskim razlozima.

Pitanje verbalnih prijetnji, uvreda, omalovažavanja i ismijavanje u javnom prostoru nema samo jednu stranu, jer je to i problem s kojim se veoma često mnoge muslimanke koje nose maramu suočavaju, ne samo na ulici nego i u javnim i državnim institucijama. Treba se prisjetiti da je muslimanka zbog marame prije nekoliko godina u školi u Brčkom ostala bez posla, da je muslimanka zbog marame ostala bez posla u Oružanim snagama BiH i prolazila kroz mučnu i frustrirajuću proceduru „izbacivanja“, da je u sudu u Novom Travniku zbog marame uskraćivano pravo daktilografkinji da obavlja svoj posao, da je s karate takmičenja odstranjena djevojčica zbog njene odluke da nosi maramu, te da je prije nekoliko mjeseci vozač u javnom gradskom prevozu u Sarajevu (GRAS) verbalno izvrijeđao i psovao pokrivenu muslimanku što je uredno dokumentovano i prijavljeno nadležnim.

Za brojne takve slučajeve Islamska zajednica ostaje posljednje utočište, prostor utjehe i očekivanja da im se pomogne i stane u njihovu zaštitu, ali je ona, uglavnom, nemoćna da uradi nešto konkretnije.

Stoga, pitanje netolerancije i vrijeđanja zbog odijevanja nije jednostrano, u njemu učestvuju akteri različitih profila, od ekstremno lijevih i agresivno sekularnih do krajnje desnih faktora društvene scene. Cijelo društvo zajedničkim snagama i aktivnostima mora se boriti protiv svih vrsta netrpeljivosti i netolerancije. Javnost i mediji ne mogu selektivno prilaziti pitanju netolerancije u javnom prostoru u kojem će vrijeđanje i ismijavanje muslimanki zato što nose maramu proći bez bilo kakve javne i medijske reakcije.

Samo sveobuhvatna i principijelna borba protiv netolerancije može biti efikasna i uvjerljiva, ali isto tako dati svakom pojedincu i instituciji legitimitet da se istinski zalaže za poštovanje svačijeg ljudskog dostojanstva. Za razliku od velikog broja javnih ličnosti, medija ili političkih subjekata, Islamska zajednica je mnogo puta dokazala i potvrdila tu svoju principijelnost i dosljednost. Međutim, Islamska zajednica nije, niti smije biti dežurna instanca koja će, po svačijoj želji i procjeni, reagirati na postupke pojedinaca, ulične svađe i uvrede. A neki upravo to žele!