Muhamed VELIĆ: Ko voli planinariti i hodati po tim našim ljepoticama, može se osvjedočiti u istinsku i svekoliku blagodat s kojom nas je uzvišeni Stvoritelj počastio, ali stvarnu nelagodu izazivaju te crvene table. I one su, kao po nekom nepisanom pravilu, uvijek na najljepšim mjestima i "netaknutim" predjelima. A tako to i biva, uvijek se ratovalo oko najbolje zemlje i za najljepše žene. Tako je i u Bosni, minska su polja u najljepšim predjelima.

Recentni statistički podaci nam govore da je u ovom povijesnom trenutku Bosna i Hercegovina u svijetu najpoznatija po minama i minskim poljima. Dakle, naša je domovina u tom smislu na prvom mjestu.
Teška, opasna, žalosna, nesretna i poražavajuća kvalifikacija!

I nakon toliko godina, a uskoro će biti i dvadeset, od prestanka ratnih sukoba u Bosni i Hercegovini, mi i dalje imamo jednu ratnu okolnost ili, pak, datost, koja nas čini prepoznatljivim u svijetu. I po tome smo, zapravo, na prvome mjestu. I ta nam ratna okolnost, još uvijek ne da mira, mada nije jedina, ako ćemo pravo govoriti.

Zagleda se čovjek u ljepotu naše domovine, vidi prelijepe šume, livade, brda i planine, prečiste i smaragdne rijeke i potoke, htio bi im prići, ali zna da iz te neviđene ljepote viri neka opasnost, ili, pak, vidi je kao takvu. A, povrh svega, uvijek ima tu i ona tabla crvene boje s mrtvačkom glavom, ispod koje piše - MINE.

Ko voli planinariti i hodati po tim našim ljepoticama, može se osvjedočiti u istinsku i svekoliku blagodat s kojom nas je uzvišeni Stvoritelj počastio, ali stvarnu nelagodu izazivaju te crvene table. I one su, kao po nekom nepisanom pravilu, uvijek na najljepšim mjestima i "netaknutim" predjelima. A tako to i biva, uvijek se ratovalo oko najbolje zemlje i za najljepše žene. Tako je i u Bosni, minska su polja u najljepšim predjelima.

Crvene tačkice predstavljaju poznata minska polja, prema tvrdnjima istraživača ima još minskih polja koja nisu upisana

A da paradoks bude veći i očigledniji, možda će od tih mnogobrojnih minskih polja biti i neke koristi, jer ona su nam, minska polja, gotovo jedini garant da će ta naša bosanska ljepota ostati netaknuta, i od naših, ali još više od tuđih ruku, da ne kažem šapa. Eto, tako, uvijek u nekoj nesreći ima i malo sreće. Ali, to je cinizam, naravno. Isto kao kad čovjeka udare kola hitne pomoći. Ne daj, Bože, nikome!

No, moram i hoću priznati, uistinu: mene je više strah jednih drugih mina i nekih drugih minskih polja.

Onih u ljudima.

Vidiš, ide čovjek, lijep k'o bosanska njiva, šuma, rijeka i planina, diviš se njegovoj ljepoti i staloženosti, i onda vidiš, nakon izvjesnog trenutka, kako "iznenada" pukne čovjek, ta ista ljepota, kojoj si se divio. Ili, pak, čuješ kako pukne. K'o mina! A nesreća, kao i tuga, nikad ne dolazi sama i ne pogađa samo jednog, kako kaže Šekspir, jer kada ta mina u čovjeku pukne, ona pravi štete na više strana i pričinjava nevolju mnogima.

Nezadovoljstvo je korijen svake patnje i nesreće, rekao je jedan filozof. A ovdašnji je čovjek upravo nezadovoljan i odatle dolazi opasnost.

Ona ratna minska polja davno su "zasijana", mnoga su do sada deminirana, mnoga će se i deminirati, ali ko će deminirati ona u ljudima?!