Autor: Muhamed Velić

Muhamed VELIĆ: Jedan drugi lik, sasvim drukčiji lik, ali slične brade, dužine i gustoće, no, drukčije boje, okupira moj um i mom srcu stvara bol. Njegova je brada crna i naglancana, i njegova je brada po sunnetu, čista i poštena, ali mu se u ovoj državi čini neviđena nepravda. Njemu i njegovoj porodici, ali i svima nama koji mislimo o njemu i kome je on brat po vjeri. On je, naravno, Ebu Hamza. I baš zbog svih ovih ušminkanih lažnjaka, koji okupiraju našu svijest, mi ne vidimo problem kojeg imaju naša braća. Oni čekaju našu podršku i osluškuje naš glas koji se ne čuje. Ovog puta dižem svoj glas i dajem punu podršku Ebu Hamzi.

Decembar je mjesec magije i odveć viđene i doživljene čarolije. Nadamo se i preživljene! To je i mjesec namještene praznične atmosfere, rekao bi H. Hesse. Prisustvo sihira, opsjene, pričina, iluzije i halucinacije je više nego vidljivo. Ljudi u njemu, s razlogom, podivljaju. Ali, paradoksalno, u tom divljanju i uživaju. Ljudi se, u vremenu smutnje/fitne, ako možemo i recesiju zvati tim imenom, sasvim logično bave sihirom i u sihir vjeruju. Jer, iluzija, kao iskrivljena percepcija, postavlja se kao dominantan pogled na život. To je, dakle, krivi pogled na život. Iskrivljen. Kao slika na televizoru s lošom antenom. Da, sve je do antene.

Iluzija se nudi na sve strane, u prodavnici, u kući, na medijima, u javnom prijevozu, u školi, u parlamentu, nerijetko i u bogomolji. Naravno, ne svakoj.

Evo, pak, nekoliko slika: Na stolu je "posuđen" hljeb i jeftin sok uz paštetu mljevenih organskih ostataka, svijetleće lampice na ukrašenom prozoru, a u noći grad poprima oblik, izgled i okus blještećeg cirkusa. Prenapunjena crijeva loše i nezdrave hrane traže pomoć u kiselini da proćeraju ono što se ubacilo i žvakalo lošim i pokvarenim zubima. Coca-Cola se, naravno, nameće kao dobro rješenje. Lijep ukus, kiselina koja vari ubačenu, jeftinu sudžuku, a šećer je predominantan, jer uz toliko šećera u jednoj čaši Coca-Cole kolač nije potreban. Dakle, u jednom hicu dva pogotka. Opet, iluzija i pričin na djelu, jer s čašom Coca-Cole, mi imamo u jednom hicu više pogodaka, ozbiljno ranjivih, gotovo smrtonosnih. Za vjerničku egzistenciju.

Jer, taman kad se nadolmiš jeftinom sudžukom, koju su od smrznutog argentinskog mesa napravili ovdašnji majstori i mesari, i kad si tu sudžuku, "posuđen" hljeb, eventualnu kiselu makedonsku papriku zalio Coca-Colom i pustio da magija u tvom stomaku djeluje s odgođenim atakom na debelo crijevo, na južno-korejskom televizoru nudi ti se i dogma - tako nahranjen i napitan, ti treba da napitaš i svoju dušu i okupirani um. Na televiziji je Coca-Colina reklama koja ti nudi i - vjeru. Ovaj put, doista, otišli su korak dalje, korak koji nisu smjeli preći. Evidentno, kao kakvi misionari, Jehovini svjedoci i evengelički misionari su male mace za njih, Coca-Colini promicatelji (novog svjetskog poretka) nude nekvalitetno polunahranjenom čovjeku i vjeru. Jer, trebalo bi biti da je vuk sit, a sve ovce na broju. A to je, naravno, nemoguće.

U vrijeme aktualnog i bombardirajućeg Coca-Colinog marketinga, postavlja se pitanje: U koga ili u šta vjeruje Djed Mraz? Pardon, Sveti Nikola? Ali, prije nego damo ili ponovimo odgovor, kojeg nam je bjelodano dala Coca-Cola, kažimo i to da Coca-Cola uradi više misionarskog posla u promicanju svetonikolske vjere nego čitav Vatikan. Oni, pak, mogu u ovim danima da postoje samo kao sersvis za smrtne slučajeve, sve ostalo je Coca-Cola i, naravno, Master card. Jer, pogledajte Coca-Colinu propagandu: Dok na nebu svijetli zvijezda padalica (u islamu označena kao negativan pojam, kao vatra koja pogađa šejtane, prisluškivače), u natkrivenom horizontu ispod nje dešavaju se čuda: miri se posvađani par, momak dobija šansu da zaigra i otac gradi povjerenje u svoga sina..., sve krasno, sve bajno i sve magično, jer to sve nadgleda zvijezda padalica (pogađajuća vatra), zapravo, Djed Mraz, zapravo, Sveti Nikola. No, ovaj put Djed Mraz je u reklami i progovorio, odlučio se obratiti, čujemo i njegov glas, dakako, da bi poruka bila efektnija: "Ja vjerujem u tebe, vjeruješ li ti u mene?!", glasi kraj reklame, plus isti tekst ispisan na displayu, monitoru, s kaligrafskim potpisom njegove "svetosti" - Djeda Mraza.

Suma sumarum, došao je tako i ove godine Djed Mraz, donio čarobnu zimu na sankama, uzeo nam crijeva i jetru, jednjak i želudac, novce i vrijeme, također, dao nam lažne nade i šanse, ali ovaj put očigledno hoće i našu dušu. Kao što je hoće i svaki put.

Da ne bude zabune, ili, pak, da je i bude, kazat ću ovako: ja i dalje, nakon ćevapa, rado popijem Coca-Colu, ali Djedu Mrazu kažem da produži, jer ja ne padam na njegove/njihove folove i ne vjerujem u njega. Budući me je pitao, pa da mu kažem: Vjerujem samo Allahu! I u Allaha! A to mi je dovoljno. Više nego dovoljno.

P.S. Jedan drugi lik, sasvim drukčiji lik, ali slične brade, dužine i gustoće, no, drukčije boje, okupira moj um i mom srcu stvara bol. Njegova je brada crna i naglancana, i njegova je brada po sunnetu, čista i poštena, ali mu se u ovoj državi čini neviđena nepravda. Njemu i njegovoj porodici, ali i svima nama koji mislimo o njemu i kome je on brat po vjeri. On je, naravno, Ebu Hamza. I baš zbog svih ovih ušminkanih lažnjaka, koji okupiraju našu svijest, mi ne vidimo problem kojeg imaju naša braća. Oni čekaju našu podršku i osluškuje naš glas koji se ne čuje. Ovog puta dižem svoj glas i dajem punu podršku Ebu Hamzi. A prozivam i pozivam odgovorne ljude, prije svega, u politici da se suoče s ovim problemom i da više jednom riješe to pitanje. U narednom vaktu, pa sve do izbora, gledat ću u te odgovorne faktore, koji mi od njih može u tom smislu išta obećati i konkretno uraditi - taj će imati moj glas.

Jer, Ebu Hamza pati zbog naše nezainteresiranosti. Konačno, patimo svi. (Preporod, 15.12.2013.)