Autor: Ismet Zukorlić

Ismet ZUKORLIĆ: Razmišljao sam kako možemo pomoći ovoj kategoriji građana, naći prijatelje, sakupiti sredstva, pomoći im. Ali kako im vratiti povjerenje u državu za koju su njihovi najmiliji svoje živote dali. Noć je bila duga, a sna nigdje. Dolazili su mi u misli Husein-beg, hadzi Lojo, muftija Šemsikadić, Izet Nanić, Mešić, Imamović, rahmetli Predsjednik... Razmišljao sam da je živ ne bi, vjerovatno, ovo ovako bilo. Razmišljao sam o novim nadama, novim šansama, nekim novim Huseinima, Hadzi Lojama, muftijama Šemsikadićima...

Čovjek se u tuđini zaželi svega što je ostavio u domovini. Bježi u tuđinu ne svojom voljom, već voljom moćnika koji se igraju tuđim sudbinama, zadovoljavajući svoje bolesne ambicije, ne birajući sredstva i način da dođu do svojih, također, bolesnih ciljeva, a radi interesa koji će im samo na dunjaluku koristiti. Ljubav i žal za domovinom, rodbini, prijateljima, čaršiji, čak i nepomičnim stijenama što okružuju rodne grude i prkose vremenu i ljudima izazivaju nostalgiju. Nedostaju i jutarnje kahve na terasama obližnjih kahvečajnica, rodbinska sijela, zajedničke sofre i izleti. Ljetnji raspusti su najbolje vrijeme i prilika za odmor i druženje kada ljudi u tuđini, radeći i boreći se sa izazovima žele zaboraviti akorde, termine, poštu, račune i uživati u ljepotama svoje rodne grude, diveći se ljudima koji ipak imaju ono što oni nemaju.

Dani ''odmora'' koje sam proveo u domovini su me, kako će se ispostaviti, više umorili nego što su me odmorili. Zapitao sam se nakon mnogo vremena: "Je li ovo zemlja koju volim? Je li ovo zaslužio moj narod?'', poslije iskustava koje ne mogu prešutjeti i ne podijeliti sa čitaocima. Je li nam ovo Božija kazna ili još jedna u nizu kazni, ili iskušenje više. Ili je pak došlo vrijeme da se suočimo sa činjenicom da kao narod nismo sazreli i ne zaslužujemo da nam bude bolje.
U lijepom džumanskom danu čaršija je bila puna radosnih lica koja su došla rodbini u zijaret i zabrinutih koji iščekuju i nadaju se nekom boljem sutra. Šetajući sa porodicom mogao sam čuti bučne muhabete i diskusije, uglavnom na istu temu: ,,Ovo se više ovako ne može", ,,Više se izdržati ne može", ,,Da imam gdje sutra bih otišao, da više ne gledam ova lopovska lica na televiziji'', "Svi su mi se smučili" itd. "Bože – pomislio sam - ja došao, a oni bi da bježe, ja se želim vratiti, a oni žele pobjeći. Kuda bježati i gdje se vratiti?

Začu se ezan na obližnjoj džamiji. Odmah sam pohitao abdestiti, brzo se usafio, nijjet učinio i tekbir donio za imamom. Koncentracija koju inače treba imati u namazu je popuštala, da mi Allah oprosti. Prođe mi kroz misli ,,Allahu dragi, oprosti mi, da li je ovo još jedno u nizu Tvojih iskušenja...?'' Nakon tekbira sam nekako uspio da saberem misli, smirio se Allahovom voljom i priveo džumu namaz kraju. Ne poznajem ljude, ali su nakon obavljenog namaza svi bili smireni, nasmijani, radosni, vraćajući mi vjeru u ljude, da na trenutak pomislim da je samo ružan san da su moji sunarodnici u stanju u kojem su. Ali, odmah nakon izlaska iz džamije doživio sam otrežnjenje: nene i sestre Bošnjakinje koje su ostale bez igdje ičega prose. Prolaze ljudi, udjeljuju, a Boga mi, prolaze i oni koji saginju glavu, jer se stide što nemaju šta udijeliti.

Uzeo sam šta sam namijenio za tu svrhu i udijelio, ne zagledajući puno te oronule starice ili su to bar po izgledu bile. Po izlasku na ulicu čuo sam muhabet: ,,Jedna je ovo majka onog šehida što pogibe od snajperskog metka. Dobar momak bio, prava raja.'' ,,Znaš, šehid je on – veli drugi - njemu je sad lahko, al' kako je nama ovdje, bolje da smo i mi sa njim vallahi, da ne gledamo ovaj jad i bijedu.'' ,,Ona do nje – nastavlja prvi - je žena onog taksiste što ga pogodi granata prevozeći onu trudnicu ka koševskoj bolnici. Ostade jadna sa troje siročadi. Dobra djeca, al' niko ne radi, žive od socijale, imaju nekih 250 maraka, al' šta je to bolan za ovu skupoću, njih četvero...'' Ništa više nisam čuo, niti jedan glas. Čujem razgovor, ali više ništa ne primam, niti jednu informaciju. Vratio sam se nazad i sve ono novaca što sam imao kod sebe podijelio grupi žena što prose i otišao u hotel.

Nije mi više bilo do šetnje i ćevapa na Baščaršiji, glad koju sam bio osjetio je prošla, poželio sam negdje pobjeći. Dočekao sam smiraj dana, klanjao spojeno ikindiju i akšam, i pokušao zaspati. Slike onih žena mi se nisu sklanjale ispred očiju. Razmišljao sam kako možemo pomoći ovoj kategoriji građana, naći prijatelje, sakupiti sredstva, pomoći im. Ali, kako im vratiti povjerenje u državu za koju su njihovi najmiliji svoje živote dali? Noć je bila duga, a sna nigdje. Dolazili su mi u misli Husein-beg, hadži Lojo, muftija Šemsikadić, Izet Nanić, Mešić, Imamović, rahmetli Predsjednik... Razmišljao sam - da je živ ne bi, vjerovatno, ovo ovako bilo. Razmišljao sam o novim nadama, novim šansama, nekim novim Huseinima, Hadzi Lojama, muftijama Šemsikadićima...

Jedno je samo jasno: na granici smo srama. Da li bismo mogli biti i na pragu ponosa?