„…Gospodaru moj, Nauči me da je TOLERANCIJA, Najviši stupanj moći, A, želja za osvetom Prvi znak slabosti…“ Amin!

Zaim ČELEBIĆ: Već neko vrijeme crnogorska politička scena ne miruje zahvaljujući prevashodno čestim izletima opozicionih političara, koji su za novi ciklus pokušaja zauzimanja političkog trona u Crnoj Gori, osedlali „ata tolerancije“, ali ovoga puta, tolerancije prema šovinizmu i fašizmu. U suštini ništa novo, jer i tolerancija vladajućeg režima i društva prema zločinima počinjenim tokom devedesetih je takođe omaž najvećem zlu zabilježenom u istoriji ljudskog postojanja, fašizmu, koji je samo rafinirana forma šovinizma.

Kako moćno zvuči riječ koja se izgovorena, svejedno u izvornom ili izvedenom obliku, u posljednjih 20-tak godina do te mjere ušunjala u naše živote, tako da je danas nezamislivo biti „normalan“ a neprepoznati sebe u toj imenici francuskog porijekla čiji pridjevski oblik predstavlja jedan od najviše citiranih epiteta za opis demokratskog kapaciteta pojedinca ili zajednice. Prema tome, ako je vjerovati državnim zvaničnicima i medijima, Crna Gora i crnogorsko društvo su izuzetno tolerantni (da tolerantnije ne može biti), a kada se tome dodaju multietničost i multikonfesionalnost kao što se šlag dodaje na tortu, odjednom pred vama zablista demokratski raj na zemlji iako je Gospodar rajske doline i vrtove strogo rezervisao za bolji svijet poslije ovoga ispunjenog demokratijom „à la Montenegro“.

Šta je zapravo tolerancija u Crnoj Gori koju građani trebaju da popiju kao žedan vodu… Razmišljajući na ovu temu, specifično za Crnu Goru prva asocijacija mi je bila, možda je to ipak kada vas, recimo, 25 godina svakodnevno tuku samo po jednom a mogli bi dva ili više puta. Ipak je to demokratsko dostignuće jer tamo gdje ga nije bilo, samo su jednom „tukli“ a ostatak su odradili crvi. Rukopis kojim su ispisane stranice najnovije crnogorske istorije, ostavio je dubok trag i ožiljak na plećima onih koji su samo zbog usuda svog imena, postali meta za slobodan odstrijel u „zemlji čojstva i junaštva“. Morinj, Bukovica, Štrpci, Deportacije, Policijska akcija „Lim“,

Kad su se 'đeca' igrala tolerancije

Kaluđerski laz… - su nazivi za događaji koji se danas u Crnoj Gori ne pominju jer nijesu u duhu novoproklamovanog načela tolerancije te valjda zbog toga, crnogorsko časno sudstvo je nakon godina mrcvarenja i političko-pravne demagogije, zatvorilo ova poglavlja uzdajući se u povoljan „tajming“ gdje bi i EU onako demokratski i tolerantno-tipično crnogorski, bila izigrana. Sa „tolerantnim“ crnogorskim civilnim sektorom i „posebno tolerantnim“ nacionalnim predstavnicima manjina, to je predstavljalo najmanji problem za „tolerantni“ vladajući režim kojem je opozicija do te mjere „tolerantna“, da se lagano više ni tolerisati ne može.

Već neko vrijeme crnogorska politička scena ne miruje zahvaljujući prevashodno čestim izletima opozicionih političara, koji su za novi ciklus pokušaja zauzimanja političkog trona u Crnoj Gori, osedlali „ata tolerancije“, ali ovoga puta, tolerancije prema šovinizmu i fašizmu. U suštini ništa novo, jer i tolerancija vladajućeg režima i društva prema zločinima počinjenim tokom devedesetih je takođe omaž najvećem zlu zabilježenom u istoriji ljudskog postojanja, fašizmu, koji je samo rafinirana forma šovinizma. Ako je odgovor na jedan akt šovinizma, produkcija i pospješivanje drugog, onda se moramo zapitati zbog čega se ona čuvena misao Meše Selimovića na ovim prostorima ponavlja u kontinuitetu:

„Na ovim prostorima svakih pedesetak godina izbije rat i to tako što mudre potisnu u stranu, budale zajašu, a fukara se obogati!“

Crnogorska tolerancija u Bukovici: Džamija u selu Planjsko zapaljena i srušena

Sljedeći ciklus je na redu oko 2040., što znači posmatrano sa ove vremenske distance iz perspektive generacije „iz pedeset i neke“, da će to biti i njihov definitivni kraj, naravno ukoliko ranije ne budu skapali od „tolerantno“ niskih penzija, zbog teškog stanja u sistemu zdravstva, zbog žala za propuštenim ili iz nekih drugih razloga kojih smo danas i itekako svjesni ali ih ipak nesmetano i dalje tolerišemo. Da li će „balkanski ringišpil“ zavrtiti se zahvaljujući poziciji ili opoziciji, nebitna je stvar, ali građani moraju biti spremni za novi krug pakla, naravno, ukoliko i dalje budu spuštali prag tolerancije za svoja osnovna ljudska prava i slobode. Politička scena u Crnoj Gori treba neke nove ljude, hrabre, odlučne, neopterećene egom ličnosti i zaostavštinom prošlosti. Da li će postojeće političke partije i savezi prepoznati potrebu unutrašnje regeneracije i time iznjedriti ljude kadre za velika djela? Ili će možda doći do formiranja novih političkih subjekata kako bi se stvorila protivteža sistemu koji sve više crnogorsko društvo naginje u desno, pokazaće vrijeme koje je pred nama. U svakom slučaju, reakcija društva i intelektualne elite je neophodna. U protivnom, šovinizmi koji nam se nameću, svejedno nošeni krilima jednog bespilotnog drona ili zapaljivih govora političara, u zajednici sa izraženom tolerancijom prema kriminalu, korupciji, nepotizmu, opštem siromaštvu kao i drugim rak-ranama društva, predstavljaju realnu opasnost za povratak u devedesete. Odgovorni ljudi moraju naći mjeru i izbalansiranom politikom otkloniti uzroke na kojima počiva najnovija prijetnja po odnose etničke i konfesionalne tolerancije. Za razliku od drugih susjeda iz okruženja, Crna Gora nije bila poprište ratnih sukoba u periodu krvavog raspada Jugoslavije, pa samim tim nije ni u poziciji da na sopstvenom iskustvu izgrađuje civilno društvo koje bi vuklo pouke iz prošlosti. Izostankom adekvatne reakcije civilnog sektora, dolaze do izražaja oni koji po svoj prilici nijesu ni svjesni apokaliptičkih razmjera eventuelnog produbljavanja netolerantnosti među različitim vjerskim i nacionalnim zajednicama. Zbog svega ovoga, međuetnička i međukonfesionalna tolerancija mora biti zaštićena i ustavom i zakonima, kako bi iz faze deklarativnog prešli u stadijum afirmativnog poistovjećivanja sa onim što treba da krasi svakog čovjeka i svaki dom u Crnoj Gori. Tolerancija među ljudima je putokaz u evropsku budućnost. U tom duhu molim se Gospodaru da usliši moju dovu i ljudima podari um kako bi razumjeli da je tolerancija nejveći stupanj moći i snage, a želja za osvetom prvi znak slabosti.