Ismet ZUKORLIĆ: Jer u koliko drugi dođu u poziciju da javno govore, njegova blijeda retorika koja više liči da učestvuje negdje na borbi bikova nego za govornicom i da nikada kao i njegov suvlasnik u stranci nije javno u Skupštini Srbije zastupao interes građana već samo lični, klimao glavom i potpisivao a da pritom nije ni pročitao šta piše i šta potpisuje. Tako i njegov partijski kolega, on je ostao privržen Miloševiću sve do 1996. godine, kada su mu dali diplomu nakon skoro dvije decenije školovanja u Beogradu. Njegovi mentori Akademici i tvorci sveg zla u bivšoj Jugoslaviji, koji da bi pokazao da nije veliki musliman potpisuje udžbenik iz historije, gdje se grubo krše sveta islamska pravila o neprikazivanju lika Božijeg Poslanika Muhammeda a.s., koja on sigurno kao i njegovi beogradski kolege (čast izuzecima) ne poznaju. Ali i da ih znaju oni su to već odavno pogazili te baštine koje su nam djedovi u amanet ostavili kada nije imalo ni pera ni hartije a riječ bijaše jača od svakog zakona.

U bošnjačkoj tradiciji data riječ je svetinja. Do skora kad ti Bošnjak da riječ mogao si na datu riječ slobodno i ako je krv bila u pitanju, ići kud želiš ne bojeći se osvete od one strane kojoj krv duguješ, ali nije se tradicija promijenila, već insani pa danas ne možeš ni čak potpisanoj riječi vjerovati.

Sve upućuje na to da je došlo vrijeme da progovore ljudi a ne maske iza njih i da konačno ljudi mogu slobodno kahvu popiti a da pritom ne pljuju jedni po drugima i ne krive jedni drug, za zlu sudbinu koja ih je zadesila. Sudbina koja je zadesila bošnjački narod je od dobrih Titovih pionira koji su od svih komunističkih slogana naučili jedino slogan „ZAVADI PA VLADAJ“, koji im i danas služi da vladaju i porobljavaju sopstveni narod. Zaista sve do par dana pred izbore za BNV Sandžaka bijaše tako, dok ne progovoriše neljudi, koji ovaj narod drže 25 godina u mraku, kojem su uzeli slobodu kupujući ga u bescijenje.

Tutin je grad u kojem ne važe zakoni države, grad koji nikada nije ni bio ništa drugo do najnerazvijeniji u bivšoj SFRJ, pa da tu tradiciju ne bi slučajno iznevjerio, ostao je to i u ovoj državi, gdje je stepen nezaposlenoti, najniži u Evropi, možda i u svijetu, sa čak preko 75%. U gradu o kojem jedino govore oni što su mu uzeli slobodu i što su ga porobili, ljudi koji pogaziše svete tekovine bošnjačke tradicije. Tutin u kome njen predsjednik može biti svako, samo ne pošten i častan građanin. Zaista ovo govorim jer sam i sam bio učesnik nekih izbornih mešetarenja u ovom gradu iz kojeg i sam dolazim. Na izborima za predsjednika opštine davne 1987. ili 1988. kandidati su bili ljekar Zvonko Stašević i dip. ecc. Daut Mašović, veče prije mi dolazi nalogodavac naravno iz moje MZ i kaže mi „dijete glasat ćeš za Zvonka“! Nisam mogao spavati to veče, zašto već kad ste me izabrali i na sjednici jednoglasno rekli za koga glasati sad da ja mjenjam odluku građana MZ, zato što nekom trećem odgovara. Kažem, ljekar treba raditi svoj posao, gradu trebaju ekonomisti, ugledni ljudi od riječi povjerenja. Helem, sutra je izborna sjednica, na njoj prisustvuje general major Vuk Obradović, Miloševićev čovjek, i on po narudžbi tu. Sve to izgleda pošteno da kod svakog od nas nije došao nalogodavac, i ako je glasanje bilo tajno, ja kakav sam nisam mogao prešutjeti već se izjasnim unaprijed, da opštini trebaju ekonomisti (aludirajući na moj izbor), do mene Besim Adilović tadašnji direktor OŠ u Crkvinama, inače smo familija i on me gazi ispod stola, nije to vrijedilo, rekoh ja svoje ne govoreći javno kome ću dati glas jer bi to prekršilo pravilo. Ali nakon glasanja i rezultata moj glas je jedan od samo tri koliko je dobio Daut Mašović. Ostao sam pri slobodi i sopstvenoj svijesti da ću svoj glas dati onom za koga mislim da će pomoći mom gradu. Eto i od tada pa do danas se ništa promjenilo nije. U Tutinu se unaprijed zna ko je predsjednik jer se on na sijelima (posjecima) bira. Tako i danas sve je isto, samo Miloševića nema, ostali pioniri koji su vlast uzeli kao privatnu svojinu, bez trunke savjesti sta će raditi i šta govoriti, da li se krše zakoni ili ne kad u kršenju učestvuju svi.

Šemsudin Kučević aktuelni predsjednik i ako mu nije u nadležnosti da govori na skupu jer je on predsjednik svih građana što javno krši pravilnik o glasanju za tijela nacionalnih manjina, već u sebi nalazi hrabrosti i morala, koje lično smatram da ih ne posjeduje, da napadne lik i djelo sandžačkog muftije, koji u opšte nije ni na listi tog tijela i nije se kandidovao za tu funkciju, već time jasno dao do znanja njegovim partijskim sljedbenicima i poslušnicima da mora da pobjedi lista kojoj je on jedan od šefova. Jer u koliko drugi dođu u poziciju da javno govore, njegova blijeda retorika koja više liči da učestvuje negdje na borbi bikova nego za govornicom i da nikada kao i njegov suvlasnik u stranci nije javno u Skupštini Srbije zastupao interes građana već samo lični, klimao glavom i potpisivao a da pritom nije ni pročitao šta piše i šta potpisuje. Tako i njegov partijski kolega, on je ostao privržen Miloševiću sve do 1996. godine, kada su mu dali diplomu nakon skoro dvije decenije školovanja u Beogradu. Njegovi mentori Akademici i tvorci sveg zla u bivšoj Jugoslaviji, koji da bi pokazao da nije veliki musliman potpisuje udžbenik iz historije, gdje se grubo krše sveta islamska pravila o neprikazivanju lika Božijeg Poslanika Muhammeda a.s., koja on sigurno kao i njegovi beogradski kolege (čast izuzecima) ne poznaju. Ali i da ih znaju oni su to već odavno pogazili te baštine koje su nam djedovi u amanet ostavili kada nije imalo ni pera ni hartije a riječ bijaše jača od svakog zakona. Oni su još dalje otišli u civilizacijskoj epohi, kada ima i pero i hartija i medija na svakom koraku i svaku izrečenu riječ proprate, njihove riječi se troše kao toalet papir samo za jednokratnu upotrebu, riječima kojima se smiju djeca u vrtićima gdje se izučava vjeronauka i koja znaju da se vjerski poglavari mogu kritikovati ali i ne blatiti. Pitam ih da li su čuli njihovog mentora u Tutinu da ikada javno napadne čelnike SPC, nikad! Već kako i sam reče jednom prilikom pijući kahvu (Zvonko Stašević): „Šteta što muftija Zukorlić nije Srbin, posle Nikole Pašića nije se rodio pametniji na Balkanu“. Sve ove činjenice nisu bolne koliko jedna koja me kao Bošnjaka ne može ravnodušnim ostaviti i ne potoji sila i zakon koji me može sa ovoga puta sprječiti a da ne govorim javno o genocidu nad mojim narodom koji čine ti isti neljudi uz pomoću vlasti kojoj to činjenično stanje i odgovara gdje gumicama brišu moj Narod, a olovkama dopisuju cifre koje ne odgovaraju nikom sem vlastima u Beogradu, i nijma koji drže tu vlast, ali do kad?! Ako mi neko kaže i hvali se javno da je 1991. godine imao 109 000 bošnjačkih glasova a danas se hvali sa svega 18 000 i to sumnjivo stečenih, a ukupno Bošnjaka glasa jedva 34 000, pitam gdje su 75 000? Zar oni sami ne dovode do činjenice da će nas brisanjem dovesti da i u Sandžaku budemo manjina što to jedino odgovara Beogradu.

Žalosne su ove činjenice, poslije toliko genocida istrebljenja, gdje i sam Ugljanin priznaje da samo u Turskoj živi deset puta više Bošnjaka Sandžaka nego u samom Sandžaku, oni nemaju formulu da zaustave to masakriranje bošnjačke populacije. Njihova formula je jasna, pobrisati sve što nije za nas, njihove riječi su vrijedne kafanskih rasprava, njihova djela su samo njihova, njihova vizija je i dalje“ zavadi pa vladaj“, ali dokle?!