Velija MURIĆ, advokat: Konačno, da li crnogorski pravosudni vrh može govoriti izolovano o "zadovoljenju pravde" ako se on pravdom ne može dičiti u nijednom postupajućem slučaju ratnih zločina. Vojni i policijski rezervisti ubijaju i raseljavaju Bošnjake pljevaljske Bukovice - pravosudni epilog zločina je sveden na klasična djela zlostavljanja i ubistava, što je pravno nedopušteno. Da li se mogu pravdati promašene pravne i činjenične kvalifikacije iz optužbi i presuda u slučaju zločina nad civilima u logoru Morinj ili krivično-pravno zaobilaženje najodgovornijih za zločin deportacije preko osamdeset Bošnjaka - a bez ikakve odgovornosti djelatnika takve pravde. O žrtvama zločina Kaluđerski laz i da se ne govori, jer se prema odluci suda ispostavilo, kao da su kakvim slučajem, one same sebe ubijale - jer odgovornih ni tu nema.

Nedavno, kao gost i sagovornik Komisije eksperata Evropske unije, bio sam u prilici da čujem i iznesem aktuelne pravne aspekte vezane za ratne zločine iz devedesetih, izvršenih na prostoru Crne Gore. Sa primjetnim "optimizmom", eksperti su iznijeli, ili pak prenijeli stav izrečen sa najvišeg nivoa cnogoskog pavosuđa, tj., kada je riječ o slučaju "Štrpci", da je osudom jednog izvšrioca toga zločina, prema mjerilima pravde crnogorskog pravosuđa, "pravda zadovoljena".
Da nije istine i vremena, koje čak ni poslovično tužilačko-sudski zaborav, sve ove godine nagriza, i da je slučaj "Štrpci", neka slučajnost ili pak jedini zločin na ovim prostorima, moglo bi se možda uzeti da je baš tako. Reklo bi se, pa eto mi smo istraživali, optužili jednoga od njih tridesetak i osudili ga. Ali Bez svake sumnje, za razumnog to nije ono što bi se moglo smatrati ili prihvatiti kakvom "zadovoljenom pravdom".

Zločin otmice Bošnjaka iz srpskog voza, na bosanskoj zemlji a ispred Željezničke stanice - poslovnice ŽTP Beograd, izvršen je 27. 02. 1993. g. u mjestu Štrpci, kada je oteto i zvjerski ubijeno devetnaest ljudi (18 Bošnjaka i 1 Hrvat), zaista se desio. Za sve ove godine, koje karateriše veoma dobra policijsko-sudska saradnja Srbije, Crne Gore i BiH, kao što se zna, nađeni su djelovi posmrtnih ostataka samo trojice ubijenih Bošnjaka. Tridesetak otmičara, zločinaca i ubica, još uvijek se slobodno šeta Srbijom i Bosnom a možda i Crnom Gorom. Njihovog vođu, zločinca Milana Lukića, koji u Ševeningenu odbrojava dane doživotne robije, za taj zločin još uvijek nijesu pitali haški, beogradski niti podgorički tužioci. Na drugoj strani, za crnogorski pravosudni vrh, zbir svega toga je kao što smo čuli, "zadovoljena pravda" - kako misli i kaže, tako mu Bog pomogao.

Crnogorski ratni zločin bez kazne Hapšenja Deportacije Štrpci Bukovica Logor Morinj

Da li je licemjerje drugo ime za takvu mjeru "zadovoljene pravde", možda bi bila preblaga riječ, ali bez svake sumnje, samo lakovjerni mogu povjerovati u tu "zadovoljenu pravdu" koja je sve manje ali najviše, nalik na svojevrstan profesionalni "hvalospjev" ali na tudjemu bolu. Optuženje i suđenje samo jednom zločincu a pouzdano se zna da je zločin počinilo njih tridesetak, nije ništa drugo no ruganje pravdi i pravičnosti a još najmanje kakva potvrda o "zadovoljenoj pravdi". Šta je to crnogorsko pravosuđe, nakon osude samo jednog, istinski učinilo da se slučaj stradanja Bošnjaka istraži do kraja, da se tijela žrtava pronadju i da se svi zločinci izvedu pred lice pravde - ništa. Na odavno podnijetu krivičnu prijavu Crnogorskog komiteta pravnika za zaštitu ljudskih prava, koja tretira komandnu i drugu odgovornost za taj izvršeni zločin, crnogorsko tužilašvo, osim poslovičnog ćutanja, podnosioca nije udostojilo čak ni formalnim stavom o odbačaju prijave.

Do 2006. g., crnogorsko tužilaštvo je funkcionisalo u sistemu tužilaštva SRJ, kada je istovjetna prijava podnijeta i srpskom tužilaštvu, a koje ju je takođe orkestrirano zanemarilo. Ali, da nije prepoznato kao ekspozitura političkog markentinga, Tužilaštvo za ratne zločine Srbije, je krajem prošle godine, preko udarnih novinskih naslova, ipak obznanilo da je na tragu sedmorici izvršilaca zločina u Štrpcima. Da bi jedno veliko ništa, učinilo uvjerljivijim, zamjenik tužioca dolazi u Prijepolje, okuplja poradovane i lakovjerne porodice žrtava. U mjesto da ih upozna sa kakvim optimističkim podatkom i vrati im vjeru u riješenost države da taj strašni zločin rasvijetli do kraja, što je bilo očekivano, ne stideći se Boga ni ljudi, od oštećenih zatraži da mu oni pruže podatke i kažu mu sve što znaju o zločinu. Porodice žrtava, po ko zna koji put i još jednom poražene, vraćene su u svoju nevjericu i bespomoćni očaj. Opet, da li je i to "zadovojena pravda"? i za koga?

Ili, da li je Vrhovni sud CG možda zadovoljio pravdu kada je iz istoga događaja majci Đorđini iz Bara za otetog i ubijenog sina jedinca, dosuđenih 20.000 € na ime duševnog bola, revizionom odlukom umanjio za 5.000 €, istovremeno dovodeći je u nejednak položaj pred sudom u odnosu na porodicu Babačić iz Podgorice koja je takoće izgubila sina. Ne, nije zadovoljio pravdu jer je ta najviša sudska instanca, zakon u ova dva identična slučaja, primijenila selektivno i neprimjereno nepravedno.

Konačno, da li crnogorski pravosudni vrh može govoriti izolovano o "zadovoljenju pravde" ako se on pravdom ne može dičiti u nijednom postupajućem slučaju ratnih zločina. Vojni i policijski rezervisti ubijaju i raseljavaju Bošnjake pljevaljske Bukovice - pravosudni epilog zločina je sveden na klasična djela zlostavljanja i ubistava, što je pravno nedopušteno. Da li se mogu pravdati promašene pravne i činjenične kvalifikacije iz optužbi i presuda u slučaju zločina nad civilima u logoru Morinj ili krivično-pravno zaobilaženje najodgovornijih za zločin deportacije preko osamdeset Bošnjaka - a bez ikakve odgovornosti djelatnika takve pravde. O žrtvama zločina Kaluđerski laz i da se ne govori, jer se prema odluci suda ispostavilo, kao da su kakvim slučajem, one same sebe ubijale - jer odgovornih ni tu nema. Da li su i to slučajevi "zadovoljene pravde" - svakako da nijesu i ne mogu biti sve dok se crnogorsko pravosuđe preko sudskih odluka ne suoči sa prošlošću i ne izliječi ili zaliječi od političke stege i nametnute teške zavisti, koja se vremenom pretvorila u svojevrsnu epidemiju, zbog koje i davno izgubljenog karakterističnog poveza preko očiju, kao simbola pravde i pravičnosti, Justicija u Crnoj Gori odavno ne stoluje.

---

Autor Velija Murić, adv. je Izvršni direktor Crnogorskog komiteta pravnika za zaštitu ljudskih prava