Ismet ZUKORLIĆ: Metode kojima se vlast u Tutinu održava je već odavno poznata ista ona koja je i prije višestranačkih izbora bila u Tutinu, koja je dolazila uvijek sa strane a ne od samih građana. U Tutinu na vlasti su i predsjednik opštine i direktori, ne svi, bili zaista ljudi koji niti su imali struku ni znanje već su postavljani isključivo po liniji. Tako da je predsjednik ili direktor mogao biti i sa završenom večernjom školom ili ‘kv majstor’ bitno je samo jedno da je odan i da je podoban.

Poslije skoro 50 godina komunističke vlasti u bivšoj Jugoslaviji, u Srbiji dakako i Sandžaku dolazi do prvih visestranačkih izbora, koji su ustvari bili nada jednima san i stvarnost, drugima da svijest jednih pretvore u sopstvenu korist, da nadu drugih pretvore u ropstvo, da neko prividno materijalno blagostanje pretvore u bjedu i neizvjesnost.

Sloboda je san svakog čovjeka bez obzira gdje živi i kome pripada, koje je vjere, boje i nacije, tako da je i san o slobodi Bošnjaka u bivšoj Jugoslaviji bio samo jedan od od mnogo želja i snova koje su sanjali skoro 50 godina. Ali san kao san ne ispuni se svakada već nekada postane i mora koja ne prestaje već 25 godina, bar za većinu Bošnjaka Sandžaka. Tih ’90-tih euforija nacionalnih i nacionalističkih stranaka, koja je kasnije završila i najmračnijom stranicom balkanskih naroda i genocidom nad Bošnjacima, jedenaestim po redu, ali najtežim i najmračnijim u periodu od Drugog svjetskog rata. Poslije svih tih trauma koje su Bošnjaci Bosne, Sandžaka, Kosova, djelimično i Bošnjaci Makedonije preživjeli ubijanje, prebijanje, zastrašivanje, progone i psihičko zlostavljanje. Nakon završretka strave i užasa, dolazi prividna sloboda koja traje i do današnjih dana. Neki će reći, ovaj dijasporac se sklonio i udomio negdje daleko i ne zna ništa šta se ovdje dešava. Nije baš tako, ma gdje živio, moja duša je s mojim narodom, njihove patnje su moje patnje, njihovo ropstvo je i moje ropstvo, njihova čežnja za slobodom je moja borba i sloboda koju imam za našom nadom za slobodom. Stara poslovica kaže „svak se češe ondje gde ga svrbi“ pa i autora najviše od svih rana bošnjačkih koje bole podjednako najviše boli moj Sandžak, moj Tutin, moja rodna gruda.
Tih ’90-tih, koje rekosmo da su bile godine nade kada su mahali lažni bajraci slobode, kada se pucalo u prazno, referendumima, autonomijama ustvari je bio početak, bolje reći produžetak ropstva i sna o slobodi jednih i vladanjem i uživanjem u tom mračnom stanju drugih. Metode držanja vlasti koje su do tada vladale upravo su samo prebačene sa jednih na druge , jedni umirovljeni drugi ustoličeni, a vlast i vlastodršci isti, metoda vlasti i vladavine potpuno ista, samo sada još brutalnija i nehumanija od predhodne.

Metode kojima se vlast u Tutinu održava je već odavno poznata ista ona koja je i prije višestranačkih izbora bila u Tutinu, koja je dolazila uvijek sa strane a ne od samih građana. U Tutinu na vlasti su i predsjednik opštine i direktori, ne svi, bili zaista ljudi koji niti su imali struku ni znanje već su postavljani isključivo po liniji. Tako da je predsjednik ili direktor mogao biti i sa završenom večernjom školom ili ‘kv majstor’ bitno je samo jedno da je odan i da je podoban.

Tutin je grad gdje sila proći ne može, ljudi su pošteni iskreni i vjeruju na riječ. Tutin je grad gdje slobodno mogu reći da je jedini na Balkanu koji baštini izvorne tradicije Bošnjaka gdje su duše pune i ako su oči prazne, gdje možeš biti dobrodošao i gdje ćeš biti srdačno dočekan u svako doba.

Akter sam posljednjih predsjedničkih izbora 1988. godine, gdje mi dolazi nalogodavac naveče i kaže „dijete glasat ćes za Zvonka“ nisam glasao i ponosan sam na to i danas isto kao i što sam ponosam da ni poslije nisam glasao za one koji su došli jer su svi po istom ključu izabrani. Da budemo malo direktniji, nije li slučajno da su svi šefovi i glavni ljudi SPS i policije u Beogradu baš nekako sa ovih naših prostora Sandžaka i Kosova, nije li slučajno da se tih ‘90-tih oni isti što mahaše bajracima slobode, autonomijama pa se poslije toga skloniše negdje pod izgovorom da ih neko tobož juri da ih pohapsi. Neki su čak i izglumili da su vršene torture i ako su možda prošli uz neki šamar ali samo kao alibi da bi kao navodne žrtve mogli doći i na crvenim tepisima dočekani. Nije li slučajno da su baš i sad na svim vitalnim fukcijama „beogradski” ili “prištinski studenti“ ukoliko su svi direktori sa visokom stručnom spremom, ništa nije slučajno sve ima svoje određenje i zadatak pa i ovo naše (tutinsko) zlo koje vlada i drži ovaj čestiti narod u mraku i bjedi, u izolaciji i strahu, u nadi koja im sa njima nikad neće doći. Tih ‘90-tih su bile regrutacije, naoružavanje batinanje časni i pošteni su prebijeni nečasni su prošli kroz policijsku proceduru da bi sa jednim neiskrenim „Esselamun alejkum“ zavladali ovim Narodom. Zna li su „oni“ koji su ih poslali, znali su jer su i oni jedni od „nas” šta voli naš Narod za čim mu vapi poštena duša, duša kojoj je svega dosta i koja je na sve naviknula, iskrena duša koliko god da je zadovoljna materijalnim dobrima ona je duhovno prazna i njoj je dovoljno jednom riječi napuniti nego ne nazvaše „selam“. Iskreni ljudi mnogi ga do tad ni znali nisu a mnogi ga ni dan danas ne znaju ili bar ne znaju njegovo značenje, ali ga koriste kao oružje za prepoznatljivost i za obavljanje zadatka koji im je povjeren. Tutin je grad gdje sila proći ne može, ljudi su pošteni iskreni i vjeruju na riječ. Tutin je grad gdje slobodno mogu reći da je jedini na Balkanu koji baštini izvorne tradicije Bošnjaka gdje su duše pune i ako su oči prazne, gdje možeš biti dobrodošao i gdje ćeš biti srdačno dočekan u svako doba. Sjećam se riječi mog dragog ahbaba inače sudija, “Isko, čudan smo narod komšija mi doš’o, uhvaćen u krađi šume, muka ga natjerala da krade drva i priča mi neku priču, ja znam dobro da me laže, a ja mu vjerujem“. Eto ovo je možda i najbolja slika svega onoga što govorim, takav je to narod pošten ne iskvaren i kada mora da slaže muka ga natjera, a to dobro znaju oni koji njim vladaju „lažu ih a narod im vjeruje“.

Zna narod i da ga kradu ali uvjek ima razumjevanje i kaže, kradu i drugi, i drugi koji dođu će krasti, jer je uvijek živio u bjedi i mraku preplašen i pretučen naviknut da odavno propisani zakoni ne važe. Da su zakon i vlast upravo oni ti koji ga ne poštuju, da je dobro bilo šta mu se da, jer nije naviknut da se obećano ispuni ali se nada da će to obećano jednog dana doći.