Sead ZUBANOVIĆ: Naime, poslije popisa stanovništva 1971. godine Rodoljub Čolaković, prvi poslijeratni predsjednik Vlade NR BiH, je skrenuo pažnju političkom vrhu BiH na, u visokim političkim krugovima CK SKJ, prisutnu „zabrinutost“ zbog činjenice da bi Muslimani u ovoj federalnoj jedinici, sada kao relativna većina, mogli tražiti da imaju svoju matičnu Republiku. Velikom hajkom koja je uslijedila samo protiv značajnih pripadnika naroda za čiju se ravnopravnost do juče borila, komunistička vlast je dokazala da sve do tada učinjeno bilo prvenstveno u njenom interesu. Na isti način su svoju lojalnost vlastodršci u BiH dokazali i pokazali novim montiranim procezom protiv Muslimana 1983. godine! Ovaj put je to učinjeno na intervenciju Miloša Minića, sekretara CK SKJ koji je partijske prvake „dobronamjerno“ posavjetovao da se u BiH „iznivelišu i sankcionišu“ nacionalizmi.

Da je prijateljstvo Ćosića i Meše već tada bilo veoma veliko potvrđuje ovaj jako interesantan i lahko provjerljiv podatak. U anketi zagrebačkog lista Vijesnik na pitanje: Šta je za vas kulturni događaj koji je obilježio odlazeću 1961. godinu, jedini je od svih anketiranih javnih ličnosti sa prostora bivše Jugoslavije, Meša Selimović, odgovorio da je to knjiga Deobe Dobrice Ćosića. (kritičari se slažu da je u pitanju jako loša kopija čuvenog romana Seobe, Miloša Crnjanskog, za koju je Ćosić sam sebi dodijelio Ninovu nagradu). Svi ostali su, što je bilo i normalno, rekli da je to Nobelova nagrada dodjeljena Andriću. Ali, Meša je, za razliku od njih, znao ko je bio režiser tog događaja u Štolkohmu i zahvaljujući kome je postao Nobelovac čovjek koji je kao jedan od potpisnika kapitulacije Jugoslavije, dokazano državni izdajnik, trebao biti streljan. U Titogradu 1964. godine, Dobrica Ćosić je u sklopu budućih dešavanja koja je dobrano planirao, na skupu književnika pokušao imenovati, doslovno tada anonimnog Mešu za Predsjednika saveza književnika Jugoslavije. Mehmedalija je tada iza sebe imao napisane samo dvije jako dosadne knjige i jedan, stručno rečeno, blijed filmski scenarij. Prijedlog o dodjeli funkcije predsjednika Meši su opravdano srušili mnogobrojni književnici predvođeni velikim crnogorskim piscem liberalnog ubjeđenja i neprikosnovenim autoritetom tog vremena, Mihajlom Lalićem. Taj pokušaj Ćosićeve prevare je uredno evidentiran u Selimovićevoj biografiji kao njegovo imenovanje na tu zaista afirmativnu funkciju, mada je bila u pitanju velika bruka koja je brzo okončana. Tako se potvrdila ona Ćosićeva čuvena fraza da svaka izgovorena laž, u ovoj zemlji, vremenom postane istina. Mudri i svim mastima namazani Dobrica ova događanja prepriča ovako:
-- Kandidaturom nekog (a kojeg to?) udruženja književnika, Meša Selimović je trebalo da bude izabran za Predsjednika saveza književnika Jugoslavije, što smo mi beogradski modernisti svesrdno podržali, ali su realisti koje je predvodio Mihajlo Lalić, njegov izbor onemogućili. Taj kongresni poraz zbližio je još više Mešu i mene i osnažio naše prijateljstvo koje smo obogatili njegovim i Darkinim dolaskom u Beograd i porodičnim zimovanjima u Dubrovniku sa Miloradom Ekmečićem.
Pored onog zaista realnog karakterisanja nesuđenog predsjednika svih književnika SFRJ, Meše, da je naročito pismen, ali da za književnost nema talenta, Miljenko Jergović bi opširniji i slikovitiji pa napisa:
-- Meša je imao dvije za pripovjedača fatalne mane, bio je tašt i vrlo osjetljiv, ali istovremeno zatvoren u sebe. Od takve zatvorenosti se ne može načiniti vrijedna književnost, a pisac nema od čega stvarati književnost, ako je ne stvara od sebe. Pisao je teško i kvrgavo, u nekom poluadministrativnom tonu, s metaforama i usporedbama koje su bile tako obične i predvidljive, da se činilo da ih je upio iz dnevnih novina i kancelarija u velikom izdavačkom preduzeću. Prosto rečeno, sve što bi napisao, svaka njegova rečenica bila bi ružna!

Rahmetli Alija Isaković nazva Mešu „čovjekom paradoksa“, prije svega zato što njegov, po mnogima najveći, srpski roman počinje sa Bismilom. On je prvi prepoznao i veoma hrabro za to vrijeme obznanio Mehmedovu ulogu megafona u rukama velikosrpske politike koja se provodila u BiH. Mehmedalija Selimović je bio ogorčeni protivnik vraćanja nacionalnog imena najmnogobrojnijem narodu Bosne kojem je i sam rođenjem pripadao. Zbog toga je došao u sukob sa političkim vrhom CK BiH, Brankom Mikulićem, Hamdijom Pozdercem, Hasanom Grabčanovićem i Duškom Oljačom. Iz tog razloga ga se odrekao i rođeni brat Selimović Teufik – Buđoni, koga, tada već kao direktora Jugoslovenskih pošti, velikosrpska bratija ponovo, ali za javni život konačno i jako smisleno, ruši 1973. godine. Optužuju ga kroz Tuzlanski proces, čuveni slučaj prvoborca i narodnog odbornika Pašage Mandžića koji je ubijen tokom istrage. Ovaj put je zatvoren i osuđen na višegodišnju robiju i on kao mladomusliman, što je o ovom zakletom komunisti samo i pomisliti bila zaista velika glupost. Ista situacija je bila sa prvoborcem i prijeratnim komunistom

Pogrešni podaci u Selimovićevoj biografiji

profesorom Mustafom Burekom, Halidom Čokićem, Ahmedom Delibegovićem i ostalim procesuiranim. Pomenutu političku aferu u kojoj je uhapšen i maltretiran veliki broj uglednih muslimana, učesnika NOR-a i nosilaca velikih ratnih priznanja bez ikakvog osnova, u strahu za svoje funkcije i fotelje, pokrenula je bosanska politička komunistička vrhuška. Naime, poslije popisa stanovništva 1971. godine Rodoljub Čolaković, prvi poslijeratni predsjednik Vlade NR BiH, je skrenuo pažnju političkom vrhu BiH na, u visokim političkim krugovima CK SKJ, prisutnu „zabrinutost“ zbog činjenice da bi Muslimani u ovoj federalnoj jedinici, sada kao relativna većina, mogli tražiti da imaju svoju matičnu Republiku. Velikom hajkom koja je uslijedila samo protiv značajnih pripadnika naroda za čiju se ravnopravnost do juče borila, komunistička vlast je dokazala da sve do tada učinjeno bilo prvenstveno u njenom interesu. Na isti način su svoju lojalnost vlastodršci u BiH dokazali i pokazali novim montiranim procezom protiv Muslimana 1983. godine! Ovaj put je to učinjeno na intervenciju Miloša Minića, sekretara CK SKJ koji je partijske prvake „dobronamjerno“ posavjetovao da se u BiH „iznivelišu i sankcionišu“ nacionalizmi. Zbog tog upornog izjednačavanja nacionalizama ni krivi ni dužni stalno su stradali tadašnji ugledni Bošnjaci muslimani. Bio je to veliki historijski hendikep da se od pogroma koji počini Omer paša Latas (alijas Mića Nikolić) bošnjački narod nikada više nije uspio intelektualno „zakajmačiti“. Povod je bio to što je uz velike gubitke u ljudstvu, naravno izginuli su najviše muslimanski vojni rezervisti, likvidirana iz inozemstva te godine ubačena grupa Hrvata, ustaša, u okolici Bugojna. Opet bivaju kažnjeni ni krivi ni dužni intelektualci Bošnjaci: Izetbegović, Behmen, Bičakčić, Spahić, Latić, Melika i drugi. Tada je Partijski sekretar, profesor doktor Fuad Muhić, okrenuvši po zapovjedi ćurak, rekao da je Alija Izetbegović želio „etnički čistu“ BiH, prvi put upotrijebivši ovaj kasnije mnogo rabljeni, odvratan izraz.

Na ovom mjestu se mora objasniti Ćosićeva genijalnost, normalno sa negativnim predznakom, planiranja, realizacije i kanalisanja, naravno u velikosrpskom interesu, događaja koji slijede. Oslobođenju protuzakonito osuđenih pomenutih Bošnjaka 1988 godine prethodila je zaista peticija beogradskih intelektualaca upućena na sve relevantne adrese u svijetu u kojoj se traži poništavanje ideološke sudske presude zasnovane na zabrani slobode mišljenja. Dvanaest srpskih akademika, među kojima je najglasniji bio Dobrica Ćosić, uspjeli su animirati međunarodnu demokratsku javnost i svi pritvoreni bošnjački intelektualci su 1988 godine bezuslovno pušteni na slobodu. Svoju ulogu prijatelja oslobođenim Bošnjacima, Ćosić je kapitalizirao jako mudro kasnije kada poziva u Beograd i savjetuje tadašnji muslimanski intelektualni vrh da se što prije nacionalo stranački organizuje jer dolazi vrijeme „cepanja Juge“ za koje su, po njegovim saznanjima, svi narodi spremni, osim bosanskih muslimana. To je zaista i bilo tačno, jer su Srbi, Hrvati i Slovenci i drugi bivšu zajedničku domovinu prihvatili kao prolazni hodnik u stanu, a naivni Bišnjaci kao dnevni boravak. Isto tako samo u BiH komunisti nisu stali na čelo svog naroda, što su učinili u svim drugim republikama. Glavni razlog bio je nacionalna razjedinjenost poticana uticajem politika iz Beograda i Zagreba. (Ćosić je ustvari bio nezadovoljan brzinom homogenizacije bosanskih Srba, što je poslije pokazao i rezultat referenduma za samostalnost BiH, po čijem ishodu je bilo jasno da je bio podržan i od značajnog broja glasača iz tog naroda. Da bi preplašio i na takav način ujedinio u stranci SDS buduće rušitelje Bosne trebala mu je prijetnja koja dolazi od prvenstveno tadašnjih Muslimana, najmnogbrojnijeg naroda Republike BiH. Inscenirano vezanje zastava na predizbornim skupovima SDA i HDZ-a, spočetka devedesetih bila je njegovo konačna pobjeda. (Pravoslavci sa ovih prostora nisu više imali velikog manevarskog prostora i iz tog razloga oni koji tokom agresije dokazaše lojalnost svojoj domovini BiH zaslužuju poštovanje, isto kao i takvi katolici.) Munir Alibabić, koji je bio visoki dužnosnik Državne bezbjednosti, skraćeno DB-a BiH prije, za vrijeme i poslije agresije, u svojoj knjizi Sjećanja napisa kako mu se Dobrica Ćosić hvalio da je on svojevremeno oslobodio muslimanske intelektualce iz zatvora, a kasnije direktno politički organizovao taj narod. Zaista je to tako i bilo, samo nije rekao iz kog razloga je to činio? Sve ovo je ispričano samo sa jednim željom, a to je da se uvjere oni koji sumnjaju u to da je ovaj monstrum bio u stanju režirati i odigrati ovako složenu višedecenijsku podvalu sa Mešom Selimovićem i Ivom Andrićem.

Nastavit će se, insha-Allah!