Sead ZUBANOVIĆ: Izdavačko kuća Svjetlost 1991. godine se obratila udovici Darki tražeći njenu saglasnost da u okviru edicije Muslimanska književnost 20. vijeka izdaju i Mešin roman. Odgovorila je ovako: Žao mi je što moram da vas obavijestim da ne mogu da vam dam saglasnot na izdavanje romana „Derviš i smrt“ u ediciji „Muslimanske književnosti“. Moj muž Meša Selimović ostavio je testament koji se čuva u „SANU“ i kojim on izjavljuje da pripada srpskoj književnosti i ja moram da poštujem njegovu volju. Zato i nisam mogla da potpišem ugovor.

Na sve dodjele nagrada koje je dobijao za roman Derviš i smrt, Mehmedalija - Meša Selimović je uredno pozivao Ivu Andrića koji se opet nikada, niti jednom njegovom pozivu nije odazvao! Baš interesantno! A Meša ga je obavezno u tim prilikama pominjao. Evo šta je rekao, naprimjer, pri dodjeli Njegoševe nagrade: Danas sa zahvalnošću mislim na one ranije pisce – Njegoš je prvi među njima – i na one današnje, Andrića prije svega, kojima moje djelo mnogo duguje, ako ne po direktnom uticaju, a ono po težnji da se traže neispitani putevi. Njegovo je i ovo promišljanje: Mislim da naše prisustvo u svijetu možemo periodisati kao vrijeme prije i poslije Andrića. Što se Meše tiče, upravo je tako. Glumeći Andrićevog glasnogovornika reče: Andrić je slučajno iz Bosne, ali nije slučajno što piše o Bosni. Njegovo osjećanje života je gorko zbog Bosne mračne i zaostale. Samo po sebi se postavlja pitanje, pa što nije onda pisao o Srbiji „svetloj i naprednoj“ u kojoj je i živio? Svi kritičari Mešinog pisanja u Dervišu i Tvrđavi su, što je jako indikativno, obavezno pravili poređenje sa Andrićem. Zbunjeni velikom stilskom sličnošću u pisanju dođoše do zajedničkih, otprilike ovako formulisanih konstatacija:

-- Klasičan sklad Selimovićevog pripovijedanja prati Andrićev nenadmašni uzor.
-- U Selimovićevoj prozi, slično kao i kod Andrića, univerzalni izrazi zauzimaju ključnu ulogu.
-- Kao i Andrić, i Selimović se koristi dokumentom (bilo bi, na primjer, zanimljivo otkriti sve brojne odnose između Derviša i Tvrđave, i Bašeskijine Sarajevske kronike)
-- Kao i za Andrića, i za Selimovića je moguće reći da je bitno određen Bosnom. No i na bitno različit način; onako različit kako je, stubokom, (temeljno) različita na formalnom planu koncepcija Andrićevih romana-kronika od Selimovićeve ispovjedne ja-forme.

Darislavka i Meša sretni i zadovoljni "pevaju" dok Andrić nezainteresovano razgleda okolinu

Magistrica književnosti Naida Rebronja u Novom Sadu 2002. godine, u svom doktorskom radu naslova: Religijski podtekst romana „Derviš i smrt,“ konstatovala je da se Meša Selimović po svemu sudeći prilikom pisanja romana koristio nekim do tada nepoznatim, ali jako kvalitetnim prijevodom Kur'ana ili je on lično poznavao arapski jezik, jer u tri dotadašnja prevoda: Miće Ljubibratića – Hercegovca, zajedničkom Muhameda Pandže i Džemaludina Čauševića pa Ali Rize Karabega nije mogla naći kao u knjizi citirane prevedene djelove sura. I ona je ocjenila negativnom refleksiju namjerno prepolovljenje sure Vel Asr, kojom je počet i završen roman, jer se u tom publikovanom dijelu samo kaže da je čovjek na gubitku. Na taj način je vjera Islam okarakterisana pesimistično gorkom, što ona, kao uostalom ni jedna religija, nije. Takođe je u razgovorima nosioca radnje, šejh Nurudina, sa muftijom i valijom prepoznala sličnost sa kur'anskim pričama u načinu obraćanja vjerovjesnika, tadašnjim vladarima, kod pozivanja istih u Islam. Također konstatova da promišljanja islamskih mislilaca poput Dželaludina Rumija i Ibn Arebija, kojima je roman prožet, često dolaze u „sukob“ sa ponašanjem i rezonovanjem glavnog lika, šejh Nurudina. Ovdje se mora debelo podcrtati i naglasiti da je Islamska zajednica tadašnje Jugoslavije negativno ocjenila, osudila i distancirala se od Derviša i njegovog sadržaja. Ljudima koji poznaju svoju vjeru odmah je bilo jasno i ukazali su na brojne neistine i pogreške koje su nespojive sa Islamom, a vrve na stranicama knjige. Nažalost, u tom vremenu mišljenja IZ nisu imala skoro nikavu težinu. Evo, samo dva primjera neoborivo dokazanog prisvajanja iz Korkutovog prevoda, bez naznake korištenih ajeta Kur'ana.
-- A da Allah kažnjava ljude prema onome što zaslužuju, ništa živo na površini zemlje ne bi ostavio. (Kur'an)

-- Kada bi Bog kažnjavao za svako učinjeno zlo, ne bi na zemlji ostalo ni jedno živo biće. (Derviš)

-- Zar ne vidiš Allahov primjer – lijepa riječ je kao i lijepo drvo. Korijen mu je čvrsto u zemlji, a grane prema nebu . . . ( Kur’an)

-- Korijeni njegovih riječi bili su duboko u zemlji, a grane su im se izvijale visoko. . . (Derviš)

Izdavačko kuća Svjetlost 1991. godine se obratila udovici Darki tražeći njenu saglasnost da u okviru edicije Muslimanska književnost 20. vijeka izdaju i Mešin roman. Odgovorila je ovako: Žao mi je što moram da vas obavijestim da ne mogu da vam dam saglasnot na izdavanje romana „Derviš i smrt“ u ediciji „Muslimanske književnosti“. Moj muž Meša Selimović ostavio je testament koji se čuva u „SANU“ i kojim on izjavljuje da pripada srpskoj književnosti i ja moram da poštujem njegovu volju. Zato i nisam mogla da potpišem ugovor.

A u njenom životu neizostavni Bećković Matija, u ulozi advokata, elaborirao je ovaj njen stav ovako:
-- Da je mogla s njim u smrt da pođe učinila bi to, ali ostala je da poštuje njegovu volju do kraja da ne dozvoli da se posljednja volja njenog Meše ne oskrnavi sve dok i sama ne zaspi kao i on. Po Matiji ispade da nije bilo dovoljno mjesta kraj Meše u mrtvačkom sanduku, da bi i Darka mogla stati pa ona samo iz tog razloga bi prisiljena da i dalje živi!

Nastavit će se, insha-Allah!